Svakog 06. svibnja, Hrvati i drugi građani nesrpske nacionalnosti u Srbiji i Vojvodini, kao i oni koji su porijeklom iz ovih krajeva, a prije tridesetak godina morali su svoje gradove i sela napustiti pred valom nasilja, simbolično obilježavaju početak otvorenog terora kojem su bili izvrgnuti početkom 90-ih godina XX. stoljeća, u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ove godine, izuzetno - zbog trodnevne žalosti u Srbiji i pijeteta prema žrtvama u Beogradu - odavanje počasti bit će odloženo, tako da će i Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata polaganje vijenca i paljenje svijeća kod Zida boli na Mirogoju u Zagrebu, odložiti za neku drugu prigodu.

Mada je teror nad Hrvatima i pripadnicima drugih manjinskih naroda u Vojvodini i Srbiji započeo već u ljeto 1991. godine (terorističkim bombaškim napadima i pucanjem na kuće tamošnjih Hrvata u Novom Slankamenu, pri čemu je ranjena jedna starica - tetka Miše Ivke, a jedna djevojka oteta i nakon toga silovana od strane zločinca Mihajla Ulemeka iz Stare Pazove), val još većeg nasilja koje će uslijediti, najavio je osuđen ratni zločinac i četnički vojvoda, Vojislav Šešelj (tada zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije) u Hrtkovcima (istočni Srijem, općina Ruma) .

 U ovom selu u kojem su Hrvati oduvijek činili većinu stanovništva (1991. godine još uvijek relativnu većinu od 40,24% - iako je već prije popisa u ožujku 1991. godine započelo njihovo iseljavanje zbog prijetnji i pritisaka), na pravoslavni blagdan Đurđevdan, 6. svibnja 1992. godine, održan je veliki miting Srpske radikalne stranke, na kojem je bio i njezin predsjednik i vođa Srpskog četničkog pokreta Vojislav Šešelj. Uz potporu nekoliko stotina domaćih i doseljenih Srba javno je zaprijetio Hrvatima i drugim građanima nesrpske nacionalnosti da moraju napustiti svoje domove, predsjednik lokalnog ogranka Šešeljeve stranke Ostoja Sibinčić pročitao je popis od 17 građana koji se smatraju "ustašima" i prema kojima će se "preduzimati". radikalne mere, ukoliko odmah ne isele".

 Prema izjavama samih mještana Hrtkovaca, popis je i sačinio ekstremist Ostoja Sibinčić, koji je u Hrtkovce doselio iz Hrvatske, gdje je od 1991. godine sudjelovao u ratu na strani srpskih terorista i prema vlastitim izjavama počinio ratne zločine. Istoga dana srpski ekstremisti nasilno su izbacili iz kuća 20 hrvatskih obitelji. Potpomognut s oko 2000 pristaša, uglavnom srpskih doseljenika iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u Hrtkovcima je Šešelj ojačao ogranak svoje Srpske radikalne stranke koja od tada nadalje prednjači u etničkom čišćenju Vojvodine (uz Arkanove, Jovićeve, Vučinićeve, Bokanove i druge ekstremiste koji mu u tome svesrdno pomažu). Ne, nikako se ne smije gubiti iz vida činjenice da je to bila državna politika koju su provodile vlasti Srbije i SRJ i njihove institucije, uključujući Vojsku Jugoslavije (VJ), policiju, tajne službe i pravosudni sustav. Istoga dana Šešelj je sa svojom naoružanom pratnjom posjetio i Nikince i neka druga mjesta u Srijemu, s istim ciljem – zastrašivanja nesrpskog stanovništva, u prvom redu Hrvata, i poticanja na njihov izgon.

Gotovo nema mjesta u Vojvodini iz kojeg Hrvati nisu odlazili pod pritiskom

 Tih godina, Hrvati su protjerivani iz svih mjesta u Vojvodini u kojima su živjeli, pogotovu iz onih u kojima su imali relativnu, natpolovičnu ili apsolutnu većinu, a naročito iz: Golubinaca, Sota, Morovića, Erdevika, Kukujevaca, Gibarca, Šida, Vašice, Novog Slankamena, Rume, Iriga, Beške, Maradika, Inđije, Zemuna, Novih Banovaca, Surčina, Srijemske Kamenice, Beočina, Čerevića, Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca, Srijemske Mitrovice, Nikinaca, Platičeva, Martinaca, Bača, Plavne, Vajske, Bođana, Sonte , Stanišića. Uz to, nasilno su mobilizirani i tjerani u rat protiv vlastitog naroda (na frontu u Republici Hrvatskoj), minirane su im i paljene kuće i imanja, ubacivane bombe u dvorišta i domove, mnogi su teško pretučeni, bilo je i silovanja, zatvaranja u logore. i mučenja (Stajićevo, Begejci), ai progona s naredbama da svoje kuće u Srbiji ili Vojvodini moraju napustiti "u roku 24 časa". I sve su to sinkronizirano "odrađivale" ekstremne skupine, vodeće stranke i vlast - uključujući policiju, JNA/VJ i tajne službe (SDB i KOS). Mnogo bolji odnos velikosrpskih šovinista nije bio ni prema Mađarima, Slovacima, Nijemcima, Muslimanima i drugim građanima, pa i demokratski opredijeljenim Srbima, pogotovu onima koji nisu podržavali Miloševića ili onima koji su bili u mješovitim (hrvatsko-srpskim) brakovima.

 Prema popisu stanovništva 1910. godine Hrtkovci su imali 2.518 stanovnika od čega je hrvatski jezik (kao materinji) govorio 1.144 stanovnika, 644 je govorio njemački , 619  mađarski , 70  srpski , 20  slovački , 1  hebrejski  i 20 ostali; rimokatolika je bilo 2.381 a pravoslavaca 71.

1970-ih  godina u Hrtkovcima živjelo je 3.000 stanovnika, od kojih su 1.500 bili  Hrvati , 700  Mađari , 700  Srbi  i 180 izjašnjeni kao  Jugoslaveni , a postojala je i mala zajednica  Slovaka .

Prije  srpske agresije  na Hrvatsku, u Hrtkovcima je živjelo 40,24% Hrvata, ali treba uzeti u obzir kako su zbog pritiska i prijetnje, mještani ovog sela koji nisu bili Srbi (pogotovu Hrvati), već od 1990. godine počeli napuštati svoje domove i odlaziti u Hrvatsku ili treću zemlju.

 2009. godine, broj stanovnika Hrtkovaca povećao se više nego dvostruko (bilo je oko 6.000 žitelja), zbog naseljavanja velikog broja Srba iz BiH i Hrvatske - pogotovu s područja koja su bila tijekom 90-ih godina pod srpskom okupacijom, dok je broj katolika pao na 60 i to u većini Mađara.

" Vojvođanski klub " jedna je od rijetkih nevladinih organizacija koja svake godine uporno podsjeća na protjerivanje katolika iz Vojvodine. Za brojna ubojstva diljem Vojvodine, u  Kukujevcima ,  Moroviću , Baču, Višnjićevu, Šidu, Sotu i drugdje, do danas još nitko nije odgovarao, iako je Fond za humanitarno pravo i 1993. i 1994. godine iznio dovoljno podataka koji su ukazivali da su počinitelji nisu bile samo među raznim skupinama izbjeglica koje su do dolaska u Srbiju bile organizirane u razne dobrovoljačke skupine ili u vojsku 'Republike Srpske Krajine', već da je među počiniteljima bio i policajac.

 Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u Srbiji živi ukupno 57.900 Hrvata (0,8% ukupnog broja stanovnika Srbije), od toga broja u Vojvodini 47.033 (2,4% stanovnika Vojvodine), u Beogradu 7.752 (0,5% stanovnika Beograda) , u ostatku Srbije još 3.115. Vrijedi spomenuti i brojku od 16.706 (0,2% stanovnika Srbije) osoba koje su se na popisu izjasnile kao Bunjevci, od čega u Vojvodini 16.469 (0,9% stanovnika Vojvodine). Smatra se da je dio Hrvata uključen u jednu kategoriju s popisa stanovništva koji su se izjasnili kao neizjašnjeni i neopredijeljeni (160.346), nepoznati (81.740), pod regionalnom pripadnosti (30.771) te ostalima (17.558).

 Prema popisu stanovništva iz 2011., u Vojvodini se Hrvatima izjasnilo 47.033, dok ih je prema najnovijem popisu (iz 2022. godine) samo 32.684, odnosno manje za 14.349.

 U Srbiji danas (prema zadnjem popisu stanovništva iz 2022. godine) živi 39.107 Hrvata, što je za 18.793 manje nego 2011.

Za veliku većinu ubijenih do danas nije odgovarao niti jedan zločinac

 Mada je broj ubijenih daleko veći, spomenut ćemo samo jedan slučaj za koji je do sada utvrđeno (za neke i presude srbijanskih sudova) da su počeli iz rasne, vjerske i nacionalne mržnje:

 Fond za humanitarno pravo iz Beograda, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Hrvatski informativni centar i brojne druge organizacije i građanske udruge u svojim dokumentima i podacima javnosti predstavljenim proteklih godina. uglavnom navode kako je u tom razdoblju smrtno stradalo ili nestalo:

- U Kukujevcima 7 osoba ( Nikola Oskomić - ubijen; Agica Oskomić - ubijena; Marija Tomić-Oskomi ć - ubijena; Jozo Matijević - ubijen; Ana Matijević - ubijena; Franjo Matijević - ubijen; Živko Litrić - ubijen) - obitelj Oskomić-Tomić masakrirana u svojoj kući; obitelj Matijević odvedena na područje sela Mohovo (kod Iloka) i tamo ubijena vatrenim oružjem; Živko Litrić ubijen udarcima u glavu i gušenjem u svojoj kući;

- U Moroviću 2 osobe ( Mato Abjanović - nestao; Ivica Abjanović - nestao; odvedeni od strane JNA i navodno predani policiji u Šidu i od tada im se gubi svaki trag);

- U Baču 2 osobe ( Stevan Guštin - ubijen-zaklan; Nada Guštin - ubijena-zaklana);

- U Golubincima 1 osoba ( Marija Purić - ubijena-nožem u svojoj kući);

- U Sonti 1 osoba ( Stevan Đurkov - nestao; odveden od nepoznatih osoba, do danas se ne zna njegova sudbina);

- U Hrtkovcima 1 osoba ( Milan Štefanac - ubijen; pretučen i potom pregažen automobilom);

- U Višnjićevu 1 osoba ( Krešimir Herceg - ubijen iz vatrenog oružja na očigled više svjedoka);

- U Jameni 1 osoba ( Živan Marušić - ubijen iz vatrenog oružja);

- U Sotu 1 osoba ( Stevan Krošlak - ubijen iz vatrenog oružja).

Za ovih 17 osoba Fond za humanitarno pravo iz Beograda, utvrdio je (dugogodišnjim terenskim istraživanjima, uz prikupljanje iskaza svjedoka i pregledom raspoložive dokumentacije) kako su ubijeni iz razloga etničke mržnje i netrpeljivosti s ciljem poticanja etničkog čišćenja Vojvodine. Među njima je 15 Hrvata, jedan Slovak i jedna Srpkinja.

 S izuzetkom 2 slučaja u kojima su vođeni sudski postupci, svi drugi zločini ostali su nekažnjeni, istrage u pravilu nisu vođene, a stvarni broj ubijenih Hrvata, Mađara, Slovaka, Ukrajinaca, pa i Srba koji su se solidarizirali sa svojim sugrađanima i pokušali stati u njihovu zaštitu (kako u selima i gradovima, tako i na fronti - nakon nasilne mobilizacije), vjerojatno se nikad neće saznati.

Progon i etničko čišćenje Hrvata priznala su prije više od 20 godina i tijela vlasti u Vojvodini

 Mnogi u Srbiji i Vojvodini i danas negiraju kako je na ovim područjima tijekom ratnih sukoba na području bivše SFRJ (90-ih godina XX. stoljeća), pa i godinama nakon toga, izvršeno etničko čišćenje Hrvata, dok je službena vlast u Beogradu o tome uporno šutjela. . Evo nekih podataka iz jednog službenog izvora (od prije dvadesetak godina), koji potvrđuje te činjenice: 

" Informacija o kretanju broja pripadnika hrvatske nacionalne manjine u Autonomnoj pokrajini Vojvodini u periodu 1991. - 1992. godine, koju je Pokrajinski sekretarijat za propise, upravu i nacionalne manjine priredio za razmatranje na sjednici Izvršnog veća AP Vojvodine (broj: 101-90-00412). /2003, dana 20. rujna 2003.).

Kretanje hrvatske populacije prema usporednim podacima popisa 1991. - 2002. godine

 Prema podacima popisa stanovništva iz 2002. godine u AP Vojvodini živi 56.546 Hrvata, što iznosi 2,19 % od broja stanovnika Pokrajine. U odnosu na podatke popisa iz 1991. godine kada je taj broj pripadnika ove nacionalne manjine iznosio 74.808, sadašnji broj ukazuje da se broj Hrvata u Pokrajini smanjio za 18.262, odnosno 24,41 %. Upoređujući podatke ova dva popisa, vidi se da je u 39 od 45 opština u AP Vojvodini došlo do smanjenja broja pripadnika hrvatske nacionalne zajednice, a samo u šest došlo je do povećanja (Bečej, Mali Iđoš, Srbobran, Subotica, Temerin i Čoka). Najveće smanjenje hrvatske populacije što je uglavnom posljedica politike progona hrvatskog stanovništva u godinama rata na području bivše Jugoslavije, naročito 1991. godine, u vreme ratnih operacija na području Republike Hrvatske, desio se u općini Šid, kao pograničnoj općini sa Hrvatskom, gdje je hrvatsko stanovništvo spalo na samo trećinu prethodnog popisa, tj. sa 6.047 na 2.086 ili izraženo u procentima to smanjenje iznosi 65,50 %.

 Slede opštine Inđija sa 59,05 %, Ruma sa 47,85 %, Stara Pazova 47,80 %, Sremski Karlovci sa 44,79 %, Opovo sa 41,26 %, Pećinci sa 40,45 %, Odžaci sa 34,57 %. %, Bački Petrovac sa 34,43 %, Plandište sa 33,01 %, Bač sa 31,44 %, Sremska Mitrovica sa 31,07 %, Pančevo sa 30,97 %, Bela Crkva sa 30,77 %, Novi Sad sa 29,22 % itd. Najveće povećanje hrvatskog stanovništva zabeleženo je u opštinama Temerin i to sa 154 stanovnika na 196 stanovnika što u proseku iznosi 27,27 % povećanja, ali najveće povećanje u apsolutnom iznosu zabeleženo je na teritoriji opštine Subotica, gde se njihov broj povećao za 319, tj. sa 16.369 na 16.688 stanovnika.

 Pripadnici hrvatske nacionalne manjine žive na teritoriji svih 45 opština u Pokrajini, od opštine Nova Crnja gde ih je najmanje, tj. 42 stanovnika do 16.688 u Subotici gdje ih je najviše, po posljednjem popisu iz 2002. godine.

 Općina u kojoj je, izraženo u procentima, bilo najviše Hrvata u pokrajini Subotica sa 11,25% Hrvata po popisu iz 2002. godine, a po prethodnom popisu to su Sremski Karlovci sa 18,10 %.

 Posmatrajući opštine pojedinačno prema poslednjem popisu stanovništva, Hrvati su, u odnosu na ukupan broj stanovnika opštine, brojčano najzastupljeniji u opštinama Subotica 16.688, Sombor 8.106, Novi Sad 6263, Apatin 3.766, Sremskoj Mitrovici 2.547, Šid 2.086, Ruma 1987, Inđija 1.904, Stara Pazova 1.615, Bač 1.389 i Pančevo 1.168. Izraženo u procentima najveći broj Hrvata živi u Apatinu 11,48 %, Subotici 11,25 %, Baču 8,54 %, Sremskim Karlovcima 8,52 %, Somboru 8,33 %, Šidu 5,35 % i Beočinu 4,71 %. .

 Ako promatramo teritorijalno-regionalni aspekt koncentracije hrvatskog stanovništva, oba posljednja popisa pokazuju, kao i oni prije njih, značajnije grupisanje na sjeveru i sjeverozapadu Bačke, zapadu, istoku i sjeveru Srema, kao i gradovima Novom Sadu i Pančevu.

 Brojčana zastupljenost hrvatske nacionalne manjine u pojedinim opštinama u odnosu na ukupan broj Hrvata u Pokrajini pokazuje da je to stanovništvo dosta neravnomjerno raspoređeno. Tako samo u četiri općine (Subotica, Sombor, Novi Sad i Apatin), hrvatsko stanovništvo sudjeluje iznad 5 % u odnosu na ukupan broj pripadnika ove nacionalne manjine u AP Vojvodini, odnosno zajedno u ove četiri općine sa 61,59 %, što čini gotovo dvije trećine ukupnog hrvatskog stanovništva Pokrajine. Prethodni popis beleži sedam takvih opština, uz navedene, to su opštine Šid, Ruma i Inđija. Iznad 2 % učešća, takvih opština ima 11 po popisu iz 2002. godine i to su opštine: Subotica 29,51 %, Sombor 14,34 %, Novi Sad 11,08 %, Apatin 6,66 %, Sremska Mitrovica 4,50 %, Šid 3,69 %, Ruma 3,51 %, Inđija 3,37 %, Stara Pazova 2,86 %, Bač 2,46 % i Pančevo 2,07 %. Prema popisu iz 1991. godine preko 2 % od ukupnog broja Hrvata živjelo je također u tih 11 općina: Subotica 21,88 %, Sombor 11,62 %, Novi Sad 11,83 %, Šid 8,08 %, Inđija 6,22 %, Apatin 5,82 %, Ruma 5,09 %, Sremska Mitrovica 4,94 %, Stara Pazova 4,14 %, Bač 2,71 % i Pančevo 2,26 %. Sve ove općine bilježe pad broja pripadnika hrvatske nacionalne manjine, ali izraženo u procentima, popis iz 2002., bilježe 0,46 % povećanja broja Hrvata u ovim opštinama u odnosu na ukupan broj Hrvata u AP Vojvodini po popisu iz 1991. godine, tj. 85,05 odnosno 84,59 %.

 Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Hrvati su živjeli u 423 naselja u Pokrajini. Broj od ta 423 naseljena mjesta smanjen je za 19 u sljedećem popisu 2002. godine iu njima je živjelo svega 29 Hrvata, najčešće po jedan u naseljenom mjestu. S druge strane, po popisu 2002. godine, 13 je novih naselja u kojima žive Hrvati u ukupnom broju od 41 stanovnika hrvatske nacionalne manjine, tako da po posljednjem popisu, pripadnici hrvatske nacionalne manjine žive u 417 naseljenih mjesta u AP Vojvodini. Po popisu iz 2002. godine Hrvati su živjeli u 76 naselja u kojima ih je bilo više od 100, dok je taj broj u prethodnom popisu iznosio 86 naseljenih mjesta.

 U odnosu na stanje iz 1991. godine, brojčano smanjenje zabilježeno je u 267 naselja, a povećanje broja pripadnika ove nacionalne manjine u 107 naselja. Isti broj pripadnika hrvatske nacionalne manjine u oba popisa nalazimo u ukupno 30 naseljenih mjesta u AP Vojvodini.

 Naselja sa najvećim brojem hrvatskog stanovništva, tj. preko 1000, posmatrajući u apsolutnim brojevima su: Subotica 10.424, Novi Sad 3.519, Sombor 3.197, Sonta 2.966, Sremska Mitrovica 2.130, Bački Monoštor 2.043, Petrovaradin 1.364, Donji Tavankut 1.234 i Ruma 1.027. To je ukupno 49,38 % ukupnog hrvatskog stanovništva Pokrajine.

 Veliko smanjenje broja Hrvata u AP Vojvodini u odnosu na popis iz 1991. godine evidentno je u svim onim opštinama u kojima je živio veći broj pripadnika ove manjine. To smanjenje se tumači kao posljedica rata 1991. godine u neposrednom susjedstvu iu vezi s njima određenih političkih snaga u to vrijeme koje su se masovno angažovale u cilju proterivanja hrvatskog stanovništva, osobito u onim naseljenim mjestima gdje su oni sačinjavali izrazitu ili relativnu većinu stanovništva ili su bili zastupljeni u značajnom procentu. To su pre svega naseljena mesta u opštinama Šid, gde je hrvatsko stanovništvo, kao na primer u Gibarcu i Kukujevcima palo sa 91,43 % na 7,86 %, odnosno 89,07 % na svega 3,20 %, Šid sa 8, 83 % na 4,44 % i Inđija gdje je u Novom i Starom Slankamenu broj Hrvata sveden sa 65,60 % u ukupnom stanovništvu naselja na 15,74 % odnosno sa 40,52 % na 16,02 % ili u Beškoj gdje je taj odnos 23,50 % prema 8,11 %.

 U općini Ruma u naseljenim mjestima Hrtkovcima 40,23 % prema 7,47 %, Nikincima 18,84 % prema 9,47 % ili Platičevu 19,54 % prema 13,08 %. Slično je stanje zabilježeno u općini Novi Sad, gdje je udio hrvatskog stanovništva u naseljenom mjestu Petrovaradin opao sa 19,81 % na 9,76 % i Sremskoj Kamenici gdje je taj odnos 9,45 % prema 5,00 % i općini Sremski Karlovci gdje je istoimeno naselje zabilježilo pad hrvatskog stanovništva sa 18,10 % na 8,52 % od ukupnog broja stanovnika općine. U ovu kategoriju drastičnog pada udjela u stanovništvu pripadnika hrvatske nacionalne manjine uvrstili su se i Golubinci u općini Stara Pazova sa 39,58 % Hrvata po popisu iz 1991., prema 15,58 % po popisu iz 2002. godine. Nešto manji pad zabilježen je u općini Bač, gdje je u selu Plavna od 32,31 % Hrvata 1991. godine, taj broj u posljednjem popisu pao na 22,41 %, Vajska sa 16,99 % na 11,14 %, Bač sa 10,55 % na 8,36 % i Bođani sa 22,67 % na 15,45 %.

 S druge strane, evidentiran je blagi porast broja Hrvata u nekim naseljenim mjestima u kojima su oni predstavljali značajniji postotak stanovništva. Tako je u općini Apatin, u naselju Sonta, hrvatsko stanovništvo povećano, izraženo u procentima sa 57,78% na 59,41%, iako je ukupan broj Hrvata smanjen za gotovo 500, a ukupan broj stanovnika za gotovo 1000, u općini Sombor je slična situacija u naseljenom mjestu Svetozar Miletić gdje je iako neznatno smanjen broj Hrvata u novom popisu u odnosu na prethodni, njihov udio u procentima je narastao sa 18, 10 % na 18,33 %. U naseljenom mestu Bikovo, opština Subotica, takođe sa 29,30 % na 30,86 %, Gornji Tavankut, takođe opština Subotica sa 23,52 % na 30,53 % (ili 38,53 %, nečitko u izvorniku, op. ur. .) što je očigledan primjer izjašnjavanja dijela stanovništva bunjevačke nacionalne pripadnosti iz 1991. godine. Za pripadnost hrvatskoj nacionalnoj manjini, izjasnilo se također u Ljutovu 15,73 % stanovnika po popisu iz 1991. godine na 26,08 % po popisu 2002. godine, Maloj Bosni sa 41,33 % prema 49,88 %, Starom Žedniku 27, 63 % prema 32,60 % i Donjem Tavankutu 32,36 % prema 46,90 %. U općini Sombor, pored dva naseljena mjesta sa značajnim procentom pripadnika hrvatske nacionalne manjine koje bilježe manji pad stanovništva ove manjine (Stanišić, Sombor), druga dva naseljena mjesta sličnog udjela stanovništva, bilježe porast. To su Bački Breg i Bački Monoštor. Prvo, jer mu se ukupan broj stanovnika smanjio za više od 300, a Hrvata samo za tri stanovnika u odnosu na prethodni popis, bilježi osjetno povećanje hrvatskog stanovništva izraženo u procentima i to sa 46,75 % na 53,17 %. Drugo naseljeno mjesto, Bački Monoštor pokazuje jednu zanimljivu pojavu, doduše zapaženu iu drugim naseljenim mjestima, a to je drastičan pad onih koji su se izjašnjavali kao Jugosloveni. Razlika je u tome što je u ovom višenacionalnom naseljenom mjestu njihov broj po popisu iz 1991. godine bio izrazito visok i iznosio je 1.709 stanovnika po čemu je bilo jedino naselje u AP Vojvodini gdje su Jugosloveni sačinjavali najbrojniju nacionalnu naselje. Po popisu iz 2002. godine, uslijed smanjenja ukupnog broja stanovnika, a naročito onih koji su se izjašnjavali, kao Jugosloveni, tj. sa 1709 na 570, povećan je broj hrvatskog stanovništva sa 1.563 na 2.043 tako da je, izraženo u procentima, broj stanovnika osjetno povećan i to sa 37,17 % na 52,12 %. Iz priloženog možemo vidjeti da najveći procentualni udio u ukupnom broju stanovnika po pojedinim naseljenim mjestima, Hrvati imaju u Santi 59,41 %, Bačkom Bregu 53,17 % i Bačkom Monoštru 52,12 %. U drugim naseljenim mjestima gdje oni imaju većinu u odnosu na ostale nacionalne zajednice, to je relativna većina tj. ispod 50% stanovništva. U navedena tri naseljena mjesta to iznosi svega 5.747 stanovnika ili 10,16 % od ukupnog broja pripadnika hrvatske nacionalne manjine u AP Vojvodini.

 U onim mjestima gdje je zabilježeno neznatno povećanje procenta hrvatskog stanovništva, a što se odnosi na inače izrazito nizak, često zanemarujući nizak procenat pripadnika ove manjine u tim naseljenim mjestima, to je najčešće posljedica ukupnog pada broja stanovnika tih naselja."

(Vidi: Zlatko Pinter, Progon i stradanje Hrvata u Vojvodini tijekom Domovinskog rata (prilog kronologije srbijanskog terora nad Hrvatima u istočnom Srijemu, Banatu i Bačkoj od 1986. do 1995. godine) , Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2020. , str. 415-417, istaknuto: ZP; Dosije nad Hrvatima u Vojvodini , Beograd, siječanj 2019., str.

Treba uzeti u obzir kako su ovo podaci od prije 20 godina i da je današnje demografsko stanje hrvatskog naroda u Vojvodini i Srbiji mnogo teže nego što je bilo te 2003. godine.

 U razdoblju od samo 60 godina, broj Hrvata u Srbiji (s Vojvodinom) pao je u apsolutnom broju sa 196.409, na 39.107, što je smanjenje od 80,09% ili za više od 4/5. Takvu demografsku devastaciju nije doživio niti jedan narod na području Srbije i Vojvodine od kolektivnog progona Nijemaca što su ga izvršili partizani (komunisti) i njihovi saveznici, ukinuti četnici pred kraj Drugog svjetskog rata iu prvim mjesecima poraća.

 Ovaj dio hrvatskog naroda nestaje - u šutnji i bez nade u bolje sutra. Govori se o pravima koja će navodno (nakon) "dobiti" od Beograda i Vučića…samo, pitanje je hoće li ta prava (ako ih i kada ih - možda - ostvare) imati tko koristiti.