17. kolovoza 1991. Okučani – JNA okupirala mjesto i otvorila koncentracijski logor za Hrvate

Točno godinu dana nakon početka Balvan revolucije, pripadnici specijalne policije RH uspjeli su 17. kolovoza 1991. slomiti velikosrpsku pobunu na području Okučana. Tada je genocidna vojska jugoslavije (JNA) otvoreno stala na stranu terorista i napala hrvatske redarstvene snage svom silom, te izvršila etničko čišćenje i brojne zločine nad Hrvatima na potezu Novska-Okučani-Nova Gradiška.

Moćne snage 265. mehanizirane brigade 32. korpusa, pod zapovjedništvom kasnijeg zapovjednika vojske pobunjenih Srba, potpukovnika Milana Čeleketića, pristigle su iz Bjelovara, a uskoro su dobile i pomoć iz Bosne i Hercegovine otkuda je napao oklopni bataljun 329. oklopne brigade 5. korpusa, piše daniponosa.hrt.hr.

Istodobno su srpski pobunjenici napali policijsku stanicu u Staroj Gradiški i položaje branitelja kod kanala Strug–Nova Sava. Pod ovako silovitim udarima hrvatske snage s civilima povlače se prema Novom Varošu. JNA je postigla cilj; zauzela je Okučane pretvorivši ih u takozvanu tampon-zonu, dočim su kod Stare Gradiške uspostavili mostobran preko kojega su poslije uvodili svježe snage.

Time glavni agresori u zapadnoj Slavoniji postaju moćne snage 5. banjalučkog korpusa koje zajedno s domaćim Srbima i sve većim brojem dobrovoljaca iz Srbije kreću u drugu fazu napadačke operacije kako bi se spojili s 32. varaždinskim korpusom.

Domaći branitelji, snage specijalne policije, odnosno 1. i 3. brigade Zbora narodne garde grčevito su i uz velike žrtve donekle uspjeli zaustaviti proboj, među ostalim i miniranjem mosta Strug kod Okučana. Ipak agresija nije jenjavala nego je naprotiv već 19. kolovoza 1991. izbila na području Pakraca, zatim Daruvara, Grubišnog Polja, Novske odnosno cijelog  prostora zapadne Slavonije.

Intervencijama JNA stvorena su još čvršća uporišta za daljnje napade koji su zaustavljeni tek preustrojem obrane početkom listopada i imenovanjem pukovnika Rudija Stipčića za zapovjednika Operativne grupe Posavina.

Nažalost u obrani od velikosrpske agresije na zapadnu Slavoniju ubijeno je i ranjeno je iznimno mnogo civila i hrvatskih branitelja.

Dodatak:

Nakon zauzimanja Policijske postaje u Staroj Gradiški Srbi, uz pomoć JNA, tamo otvaraju koncentracijski logor:

U logoru “Stara Gradiška” 1991., su zatvarani civili i pripadnici MUP-a i ZNG-a s cijelog okupiranog područja Republike Hrvatske te civili s područja BiH, gdje u to vrijeme nije bilo ratnih djelovanja. Prema iskazima, svi logoraši prošli su kroz slična iskušenja, bili su sustavno fizički maltretirani, neki su podlegli ozljedama.

Poseban šok izazivala je spoznaja da su ih zlostavljali dojučerašnji poznanici i susjedi.

O metodama zlostavljanja i mučenja zatvorenika i logoraša sigurno će svoju riječ jednom dati i stručne osobe ili institucije, a ovdje navodim najčešće oblike tjelesnog zlostavljanja zatvorenika i logoraša:

– ubijanje batinanjem
– batinanje gumenim palicama, kundacima puške, drškama pištolja po cijelom tijelu do gubitka svijesti
– udaranje gumenom palicom ili različitim predmetima po testisima i spolovilu
– svlačenje do gola i udaranje nogama, gumenim ili drvenim palicama
– izbijanje i vađenje zubi, lomljenje ruku i rebara udaranjem nogama ili palicama i drugim predmetima
– stavljanje cijevi pištolja ili puške ili bombe u usta, odnosno noža pod vrat uz prijetnje klanjem– udaranje sjekirom, željeznom šipkom i drugim alatima
– uskraćivanje osnovnih ljudskih potreba (voda, hrana, korištenje WC-a, liječnička pomoć)
– elektriziranje tijela davanjem elektrošokova pištoljima za stoku ili strujom
– gaženje i udaranje nogama u ležećem položaju na betonu od strane maskiranih zlostavljača
– svakodnevno udaranje po želucu ili bubrezima
– gašenje opušaka na dijelovima tijela (uši, ruke)
– zasijecanje ušiju noževima, rezanja prstiju, zarezivanja po dijelovima tijela
– seksualno iživljavanje (tjeranje zatočenika na međusobni seks, oralni seks i slično)
– višekratno i često silovanja žena uz sudjelovanje jednog ili više mučitelja
– tjeranje logoraša na spolni odnos sa zatočenicama uz snimanje video kamerom
– tjeranje zatočenika na kupanje u hladnoj vodi
– zahtijevanje da se logoraši krste s tri prsta, ljube slike Slobodana Miloševića, Draže Mihajlovića, da ljube brade svojih mučitelja (najčešće pripadnika paravojnih četničkih postrojbi)
– prisiljavanje na pjevanje četničkih pjesama
– pljačkanje logoraša prilikom privođenja i pretresa
– tjeranje na teške radove u logoru i izvan njega

– puštanje pasa na zatvorenike i slična zvjerstva.

(Iz knjige policijskog inspektora Vlade Radošića “Pakao srpskog logora Stara Gradiška 1991. godine” str 18 -19.)

Činjenica je da su logori i zatvori bili u funkciji svojevrsnog “etničkog čišćenja”, jer su poslužili kao instrument zastrašivanja, psihološkog pritiska na hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, kako bi oni napustili svoje domove i sela. U skladu s velikosrpskom politikom, strateški interes pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj bio je postizanje čistog etničkog prostora “SAO Krajine” i njeno pripajanje Srbiji. (str 20.).

Bila je to realizacija višegodišnje huškačko-fašističke politike Beograda utemeljene na rasističkim idejama o navodnoj supremaciji Srba i njihovoj “zadaći” da vladaju i pokore okolne narode.