GAVRAN SE PAMTI

„Izdrži, prijatelju, stižem!“ – rečenica je Damira Tomljanovića Gavrana, legendarnog zapovjednika „Tigrova“. On je na današnji dan, na Velebitu položio život na oltar domovine. To nije samo rečenica koju je često izgovarao već stav tog mladog čovjeka koji je sebe davao za druge i za domovinu.

Trideset godina nakon što je izgubio svoj život na obroncima Velebita, Damir Tomljanović Gavran, istaknuti junak Domovinskog rata, ostaje vječno prisutan u srcima svojih suboraca i sugrađana. Rođen u Krivom Putu pokraj Senja, Gavran je ostavio neizbrisiv trag u povijesti Hrvatske, a svake godine na dan njegove pogibije, njegovi suborci dolaze na njegov grob kako bi mu odali počast, piše Dnevno.hr.

Svojim neumornim duhom i odlučnošću, Gavran je stupio u obranu domovine 05. kolovoza 1990. godine, pridruživši se postrojbi Jedinice za posebne namjene MUP-a RH u bazi Rakitje pokraj Zagreba. Kasnije, dragovoljno se priključio Zboru narodne garde, postajući članom 1. gardijske brigade 15. svibnja 1991. godine. Brzo je napredovao te je već nakon dva mjeseca imenovan zapovjednikom satnije, vodeći svoje suborce kroz istočnu Slavoniju, Banovinu i Kordun.

Nikad, kažu suborci, nije bio od puno priče, uvijek od akcije, na taj način dižući moral svojim vojnicima. – Vodio je stotine akcija i izviđanja, ali nikada, ama baš nikada nismo upali u neku zasjedu. Nikada nas nije izložio pogibelji i u tome je veličina vođe. Treba to zahvaliti Gavranovom urođenom instinktu. Fascinantno je bilo gledati kako se pred našim očima razvija u velikog vojnika. To mogu samo izuzetni ljudi – prisjetili su se Tigrovi jednom prigodom za Večernji list svog zapovjednika.

Foto: Screenshot/yt: Facebook

‘Nismo ga zvali zapovjednikom’

Kada je poginuo 17. veljače 1994. godine, bilo mu je samo 26 godina. S dvojicom je suboraca krenuo u obilazak i postavljanje novih položaja kod Ruje, na Tulovim gredama. Gavranov prijatelj i suborac Tigar, Darko Katuša: „Imali smo problem na jednom dijelu terena. Naime, četnici su nam ulazili na spoj između specijalne policije i nas. U dogovoru sa Zapovjedništvom specijalne policije donosi se odluka da se ta kota zauzme kako bismo spriječili njihove ulaske. Iako je Gavran to jutro imao neki sastanak, nazvao me neposredno prije nego što smo krenuli u akciju i rekao mi: „Sačekaj me, stižem i ja.“

On je krenuo prvi i kad smo stigli na željeni položaj, rekao je kako ga moramo zadržati. U tom trenutku, dok smo na vrhu gledali položaj, zapucalo se. Gavran i zapovjednik satnije Grgo Tokić bacili su se udesno, a ja na lijevu stranu. Prošlo je nekih 20-ak sekundi i ja sam ga zazvao: „Gavrane, Gavrane, no nitko mi se nije odazvao.“ Opipao sam puls, bio je slabašan i tada sam vidio neveliku rupu na sljepoočnici. Nisam u tom trenutku vidio izlaznu ranu, a bila je golema. Izvlačili smo ga petnaestak minuta, iščekivali helikopter koji smo odmah dozvali. Stigli su samo do Lukovog Šugarja kad je Gavran izdahnuo.”

Sahranjen je tamo odakle je i otišao braniti domovinu, u Krivome Putu. Njegovo ime danas nose ulice u najvećim hrvatskim gradovima, trgovi, sportski tereni, memorijali, hodočašća. Ali uspomena na njega čuva se na Krivom Putu svakoga dana.

“Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego ‘šefe’. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljući njemu. Velika je sreća što smo ga imali”, sjeća se Gavranov suborac Ivan Pasariček.

Tuđman ga pohvalio

Za života ga je više puta pismeno pohvalio predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak; nositelj je Spomenice Domovinskog rata 1990-1992. i Plakete 1. gardijske brigade. Posmrtno je odlikovan Redom bana Josipa Jelačića, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom hrvatskog trolista, Zlatnom plaketom “Tigar”. Njegovi suborci ga ne zaboravljaju i rado pričaju o njemu. Stalnim podsjećanjem na njega, smatraju, spasit će ga zaborava:

“Pod njegovim zapovjedništvom nikada nije bilo incidenata. To sve treba pripisati njegovom autoritetu. Strašno smo ga poštovali. Bio je strog, ali sami smo takav red željeli, bez tog reda ni rat ne bismo dobili. Nismo se usudili reći da se bojimo. Tko je pred njim mogao reći da se boji? Nismo mogli, iz poštovanja. Vodio je stotine akcija i izviđanja, ali nikada, ama baš nikada nismo upali u neku zasjedu. Nikada nas nije izložio pogibelji i u tome je veličina vođe. Treba to zahvaliti Gavranovom urođenom instinktu. Fascinantno je bilo gledati kako se pred našim očima razvija u velikog vojnika. To mogu samo izuzetni ljudi”, s poštovanjem se prisjećaju Tigrovi.

“Gavran nije postavljen za zapovjednika, on je izabran od ljudi kojima se “nametnuo” svojim prisustvom na terenu, uvijek s vojnicima. Gavran je, vjerujte, od mnogih kukavica napravio istinske borce. Iz najobičnijeg je vojnika znao izvući ono najbolje i to je osobina koja mora biti urođena. Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vodilja svima nama. Bio je vođa. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova”, kaže Ilija Vučemilović.

Gavran, koji je rođen u Veljunu nadomak Senja, u 23. godini je postao i ostao jednim od Tigrova. Svojim ga smatraju i Vukovarci, i Dubrovčani, i oni iz Iloka, Okučana, Novske, Slanog, Čepikuća, Konavoskih brda, Nove Gradiške, Tenje, Petrinje i Neuma jer je naoružan prošao gotovo sve bojišnice diljem Hrvatske. Posthumno mu je dodijeljen čin stožernog brigadira.