20. OŽUJKA 1991., EZ POTVRDILA NEPROMJENLJIVOST GRANICA UNUTAR SFRJ

Ubrzo nakon neuspjeha vojnog puča u Beogradu, kad su Srbija ( Slobodan Milošević i Borisav Jović ), Crna Gora ( Nenad Bućin ) i tadašnji vrh obrane i JNA ( Veljko Kadijević , Stane Brovet i Blagoje Adžić ), manipulacijom i korištenjem povlaštenog položaja Srbije koja je u Predsjedništvu imala 3 glasa pokušali izvršiti državni udar u zavladati Jugoslavijom, reagirala je međunarodna zajednica i pokušala spriječiti samovolju agresora.

 Europska zajednica (EZ), preteča Europske unije, u cilju mirnog razrješenja krize u tadašnjoj SFRJ, 20. ožujka 1991. godine zauzela je stajalište po kojem su unutarnje granice (između federalnih jedinica) nepromjenljive. Takvo stanovište ova je asocijacija zauzela poštujući temeljna načela Završnog akta iz Helsinkije, 1975. godine i Povelju UN-a.

 Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (akronim KESS; engl.  Conference on Security and Cooperation in Europe,  akronim CSCE), započeta je u Helsinkiju 3. srpnja 1973., postavljena u Ženevi od 18. rujna 1973. do 21. srpnja 1975., a zaključena u Helsinkiju, 1. kolovoza 1975. Nazočni su bili visoki predstavnici 34 države - osim europskih , Kanade i SAD-a. Naknadno je (1991. godine) zaključke prihvatila i ratificirala i Albanija. Pored ostaloga, usvojeni su zaključci o poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda (uključujući slobodu mišljenja, savjesti, vjere ili uvjerenja), istaknuto načelo rješavanja svih sporova mirnim putem i bez nasilja, priznato pravo samoodređenja naroda i zaključeno kako će sudionice države razvijati međusobnu suradnju kao i suradnju sa svim drugim zemljama iu svim područjima, sukladno ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda.

(Vidi: https://fer.org.rs/wp-content/uploads/2018/11/helsinski_zavrsni_akt.pdf  )

 Mora se, međutim, napomenuti da taj dokument - Završni akt (ili Helsinški dogovor / Helsinška deklaracija kako se još naziva) nije imao status ugovora, pa je stoga članice - potpisnice obvezivao isključivo u moralnom smislu.

 Ova je Konferencija bila temelj nastanka Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) (engl.  Organisation for Security and Co-operation in Europe (OSCE)) , institucije koja se bavi pitanjima sigurnosti i razvoja (kontrolom naoružanja, diplomacijom, mjerama za izgradnju mehanizama) ) povjerenja i sigurnosti, ljudskim pravima, demokratizacijom, nadzorom izbora, pitanjima gospodarskog razvoja i zaštite okoliša). OESS/OSCE izrastao je u najveću regionalnu sigurnosnu organizaciju u svijetu s ukupno 57 zemalja - članica (iz Europe, Sjeverne Amerike i Azije) i ima značajnu ulogu u rješavanju sukoba mirnim putem.

 Bilo je to po svemu u suglasju s tada važećim Ustavom SFRJ po kojem su granice republika bile nepovredive i nije ih se moglo mijenjati bez konsenzusa svih članica Federacije. Srbija i njezini sateliti (JNA i Crna Gora), međutim, priznavali su samo one odredbe Ustava koje su im išle u prilog, dok su njegovih temeljnih načela (o pravu republike na samoodređenje do odcjepljenja i načela nepovredivosti granica i teritorijalnog integriteta republike koje su ovim aktom bile definirane kao nacionalne države) nisu držali. Ta dvostruka mjerila bila su praksa agresora kroz cijelo vrijeme krize, pa je on rastačući Jugoslaviju i rušeći pravni poredak i Ustav SFRJ, ubijajući civile u Hrvatskoj i BiH, razarajući sela i gradove i etnički čisteći prostor buduće "Velike Srbije", u isto vrijeme tvrdio kako to čini"

 Osam dana poslije iznošenja stajališta EZ-a o nepromjenljivosti unutarnjih granica u SFRJ, pod pritiskom međunarodne zajednice započeli su nepotrebni i jalovi "pregovori o mirnom razrješenju krize" šestorice republičkih predsjednika.

 Podsjetimo, događa se to nakon što se dio ekstremne srpske manjine u Hrvatskoj naoružao do zuba i čeka znak iz Beograda pa da krene u otvoreni rat. Najavili su se to događaji u Pakracu (1. i 2. ožujka) kada su Srbi nakon dvogodišnjih mitingaških pohoda, izazivanja i provokacija, pod okriljem "JNA" počeli s otvorenim napadima na policijske postaje među kojima je prva bila ona u Pakracu.

 Arhitekti i inspiratori rata za "Veliku Srbiju" nisu ostalim republikama priznavali pravo na samoodređenje do odcjepljenja (ako su ga one imale i na temelju važećeg Ustava SFRJ), pa je sasvim razumljivo da za njih nisu bile prihvatljive ni Povelja UN-a ni svi drugi. . dokumenti europskih institucija koji su temeljili na pravima naroda i civilizacijskim dosezima demokratskog svijeta.

Srbija, Crna Gora i "JNA" nastavile su sa svojom osvajačkom strategijom, unatoč svim nastojanjima UN-a i europskih institucija da se iznađe mirno rješenje i spriječi rat.