25. ožujka 1991. Karađorđevo – razbijen mit iz haškog svjedočenja Mesića o dogovoru Tuđman-Milošević

Nebrojeno je dokaza o lažima koje su godinama, još za vrijeme rata dok je Hrvatska bila ubijana, paljena i mučena, plasirane hrvatskom narodu.

Prodaja Knina Srbiji, prodaja Vukovara, Vukovar je zamijenjen za Knin, Hrvati stavili bombe na Mirogoj, pred židovsku općinu, Hrvati ubijali djecu u Vukovaru (BBC), a najveća je o dogovoru Tuđman-Milošević o podjeli Jugoslavije, napose Bosne i Hercegovine.

Taj navodni dogovor bio je prije početka rata koji je odnio deset tisuća života i strahovitih razaranja i samo to je više nego dovoljan argument za besmislicu te teze. Donosimo osvrt dr. Miroslava Tuđmana o ovoj sustavno promicanoj laži koja je imala svoje mjesto u Mesićevom svjedočenju u Hagu . Zahvaljujući Mesićevu svjedočenju, Haaški je sud utvrdio pogrešan datum susreta predsjednika Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu, krive razloge i motive za održavanje toga susreta te je usvojio kao činjenicu Mesićev iskaz o tome da su predsjednici Tuđman i Milošević vodili “povjerljivi razgovor o podjeli Bosne i Hercegovine”. ” bez Muslimana, te su se, sukladno tome, dogovarali na račun Muslimana. Svjedok Stjepan Mesić zaslužan je za sljedeći zaključak Suda:

1. Uostalom, te su se težnje za podjelom očitovale u povjerljivim razgovorima o podjeli Bosne i Hercegovine, koje su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević vodili 30. ožujka 1991. u Karađorđevu. Nijedan predstavnik Muslimana nije nazočio tim bilateralnim razgovorima između Srba i Hrvata. [1]

Činjenica je da su 12. lipnja 1991. u Splitu, u Vili “ Dalmacija”, razgovarali predsjednici Tuđman, Izetbegović i Milošević, da su razgovarali io ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, da se razgovaralo io kantonizaciji kao mogućem rješenju i da na tom trojnom sastanku nije postignut nikakav dogovor. Činjenica je da su mediji i političke elite tadašnje Jugoslavije i tadašnjih republika zauzimali različita i oprečna stajališta o mogućem kantonalnom uređenju Bosne i Hercegovine. Činjenica je da su Muslimani/Bošnjaci, zagovornici unitarističkog koncepta Bosne i Hercegovine, kantonizaciju, kao i svaku ideju ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine kao federacije, odnosno konfederacije, smatrali i nazivali “podjelom Bosne”. Činjenica je da se tek nakon trojnog sastanka u Splitu počeo stvarati mit o “podjeli Bosne” u Karađorđevu. Tvorci i zagovornici toga mita ne spominju sastanak u Splitu, jer znaju da bi tada mit o “podjeli Bosne” u Karađorđevu bio neodrživ. Tada ne bi bilo moguće tvrditi da su vođeni “povjerljivi razgovori o podjeli Bosne i Hercegovine” bez Muslimana, niti bi Muslimani/Bošnjaci mogli optuživati ​​zagovornike federalnog ili konfederalnog uređenja BiH za “podjelu Bosne”. Činjenica je da je trojni sastanak 12. lipnja 1991. u Splitu potisnut u zaborav i prešućen od krunskoga svjedoka Stjepana Mesića, na Sudu u Haagu; da to nije učinjeno ne bi se mogla pripisati “težnja za podjelom u povjerljivim razgovorima” u Karađorđevu. Činjenica je da su neposredni sudionici susreta u Karađorđevu, predsjednici Tuđman i Milošević, u nekoliko navrata izjavili da nisu “dijelili Bosnu”; da su u Ženevi potpisali i zajedničku izjavu, 17. 7. 1993. u kojoj stoji: “U potpunosti su neutemeljene spekulacije o podjeli Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije”. Činjenica je da su “posredni” sudionici (članovi ekpsertnih skupina, koji su se susreli tri puta nakon Karađorđeve) akademik Dušan Bilandžić i dr. Smilja Avramov kao haaški svjedoci odbacili bilo kakvo sudjelovanje u izradi zemljovida ili elaborata za “podjelu Bosne”. Činjenica je da je i Borisav Jović, najbliži suradnik Slobodana Miloševića, predsjednik Predsjedništva SFRJ u vrijeme sastanka u Karađorđevu, također i haški svjedok, potpisao izjavu Haaškom sudu u kojoj tvrdi: “da je takav dogovor o podeli Bosne Mesićeve izmišljotine putem kojeg se namjeravao da diskreditira Tuđmana s kojim se bio sukobio”. Činjenica je također da je prva verzija priče o “podjeli Bosne”, sredinom 1991. godine, od glasina o tome kako je Milošević nudio Tuđmanu “podjelu Jugoslavije”, ali se nisu dogovorile, prerasla tijekom godina, u novim verzijama i interpretacijama, u “ dogovor o podjeli Bosne”, zatim u “vojni savez” o “podjeli Bosne”, da bi finale bio u “dogovorenom ratu”.

I sve to bez novih dokaza i argumenata. Činjenica je da su Dobroslav Paraga, već 1992., a potom sinkronizirano i Dobroslav Paraga i Ivan Zvonimir Čičak, 1997., jedini tvrdili kako raspolažu materijalnim dokazom “o podjeli Bosne” u Karađorđevu, tj. uvidom u “snimke iz Karađorđeve”, te da su te snimke na putu za Haag. Činjenica je također da je za većinu zagovornika teorije o “podjeli Bosne” u Karađorđevu Stjepan Mesić krunski svjedok dogovora o “podjeli Bosne” u Karađorđevu, jer on tu priču ponavlja od 1994. godine. Činjenica je da je Stjepan Mesić 1998., pred Haaškim sudom, potvrdio sve ono što je Haaško tužiteljstvo najavilo da će reći o “podjeli Bosne” u Karađorđevu. Međutim, također je činjenica da je Stjepan Mesić, optuženi svjedok, svjedok Haaškoga tužiteljstva, izjavio u istome procesu da ni u siječnju 1994. još nije postignut dogovor između predsjednika Tuđmana i Miloševića, jer je on, Stjepan Mesić, kao predsjednik Sabora RH, bio zapreka postizanju toga dogovora pa je zato tražena njegova ostavka. Među svim tim “činjenicama” prva je stradala Istina, jer je ona izgubila onoga trenutka kada je potisnut u zaborav trojni susret u Splitu, u kojem se razgovaralo, iako se nije pregovaralo ni dogovaralo, o ustavnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine.

Splitski susret bosanskohercegovački unitaristi žele zaboraviti kako bi sa sebe otklonili svoj dio odgovornosti za rat u Bosni i Hercegovini. Jedna opcija na koju su oni pristajali bila je unitarna BiH i za takvu su BiH bili spremni ratovati. U Splitu su propustili prvu priliku postizanja ustavnog ustrojstva BiH bez rata, ustrojstva koje bi zadovoljilo sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Druga je prilika propuštena kada su zagovornici unitarnog ustroja BiH odbili realizirati Cutileirov plan što su ga potpisali predstavnici svih triju naroda u BiH. Danas je samo teorijsko pitanje kakva bi bila povijest Bosne i Hercegovine i kako bi protekao raspad Jugoslavije da je u Splitu postignut kakav-takav dogovor; vjerojatno bi svi dobili više, i to bez žrtava i međunarodne intervencije, nego nakon Washingtonskih i Daytonskih sporazuma. Jedna opcija na koju su oni pristajali bila je unitarna BiH i za takvu su BiH bili spremni ratovati. U Splitu su propustili prvu priliku postizanja ustavnog ustrojstva BiH bez rata, ustrojstva koje bi zadovoljilo sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Druga je prilika propuštena kada su zagovornici unitarnog ustroja BiH odbili realizirati Cutileirov plan što su ga potpisali predstavnici svih triju naroda u BiH. Danas je samo teorijsko pitanje kakva bi bila povijest Bosne i Hercegovine i kako bi protekao raspad Jugoslavije da je u Splitu postignut kakav-takav dogovor; vjerojatno bi svi dobili više, i to bez žrtava i međunarodne intervencije, nego nakon Washingtonskih i Daytonskih sporazuma. Jedna opcija na koju su oni pristajali bila je unitarna BiH i za takvu su BiH bili spremni ratovati.

U Splitu su propustili prvu priliku postizanja ustavnog ustrojstva BiH bez rata, ustrojstva koje bi zadovoljilo sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini. Druga je prilika propuštena kada su zagovornici unitarnog ustroja BiH odbili realizirati Cutileirov plan što su ga potpisali predstavnici svih triju naroda u BiH. Danas je samo teorijsko pitanje kakva bi bila povijest Bosne i Hercegovine i kako bi protekao raspad Jugoslavije da je u Splitu postignut kakav-takav dogovor; vjerojatno bi svi dobili više, i to bez žrtava i međunarodne intervencije, nego nakon Washingtonskih i Daytonskih sporazuma.[1]  Predmet Blaškić IT-95-14-A, Stavak iz Presude. 3. ožujka 2000., u kojemu suci citiraju Mesićevo svjedočenje.