29. lipnja 1913. izbio II. Balkanski rat – priprema za srbijanske ratove protiv Hrvata

Na današnji dan 29. lipnja 1913. počeo je II. balkanski rat između Srbije i Bugarske. Za hrvatski narod ovi ratovi nemaju veliko direktno značenje, ali indirektno imaju jer se radilo o sukobima koji su bili uvod u I. svjetski rat. Nakon ovih ratova Srbija dobiva dominantnu poziciju u ovom dijelu svijeta, a svoje imperijalističke ciljeve okreće od južnih teritorija (Makedonija, Albanija, Kosovo, zapadna Bugarska) prema sjeveru i zapadu i teritorijima naseljenim Hrvatima (tada Austro-Ugarska). To je koštalo hrvatski narod direktno desetina tisuća života u sukobima sa srpskim imperijalizmom u tri rata 20. stoljeća, a indirektno i stotina tisuća. Naime, tolike su žrtve Hrvata u ova tri nesretna rata krvavog proteklog stoljeća.

Balkanski ratovi bila su dva sukoba 1912. i 1913. U prvom je savez Srbije, Crne Gore, Grčke i Bugarske izbacio Osmansko Carstvo s gotovo cijelog Balkana, a u drugom su se saveznici zaratili zbog podjele Makedonije. Bugarska je htjela izbaciti Srbiju i Grčku s područja koje im je trebalo pripasti, no u rat su se uključile i Crna Gora, Rumunjska pa i sami Turci na strani Srbije i Grčke. U I. balkanskom ratu osim poraza Turaka, nastala je i jedna nova država – Albanija.

Ujedno ti ratovi su pokazali svu nasilnost i gotovo dijaboličnu želju Srbije za širenjem svog državnog teritorija na račun drugih naroda, a sve je bilo praćeno krvavim pokoljima civila do tada nepoznatim civiliziranoj Europi. To je bio veliki šok za stari kontinent.

Srpski imperijalizam – rak koji izjeda ove prostore 150 godina

Za nas Hrvate je izuzetno bitna strateška odluka Balkanskog Saveza (Srbija, Grčka, Bugarska, Rumunjska), pod utjecajem Rusije, da se spriječi prodor Austro-Ugarske prema jugu i istoku, jer je Hrvatska tada bila dio te višenacionalne zajednice.

Ujedno, nedobivanje izlaza na more (koje je još uvijek u to vrijeme imalo izuzetnu stratešku i trgovačku važnost) bilo je uzrok nezadovoljstva Srbije nakon I. balkanskog rata. Širenje teritorija na Makedoniju, Kosovo i Sandžak nije zadovoljavalo srpski imperijalizam. Osobito nezadovoljstvo Srbija je imala stvaranjem države Albanije za čiji je najveći dio teritorija smatrala da joj pripada. Stvaranje Albanije poticala je Austro-ugarska što je Srbe jako zasmetalo, a njihov politički pragmatizam često je ovijen velom nama Hrvatima neshvatljive iracionalnosti i želje za dominacijom nad drugima. Stoga i ne shvaćamo pravu patologiju srbijanskog imperijalizma, bez obzira na sva negativna iskustva s njim u proteklih 100 godina.

Tako je Austro-ugarska ( posprdno „Švabe“) označena mitskim neprijateljem broj 1 na račun srpskog naroda (čitaj srbijanskog imperijalizma), a čiju su poziciju kasnije kroz događanja u prvoj i drugoj Jugoslaviji zauzeli Hrvati (tzv. ustaše) i Albanci (tzv. šiptari). Obje su Jugoslavije, manje ili više, bile faktički privremeno rješenje pitanja velike Srbije čija se definitivna finalizacija samo čekala u novom ratu i konačnom rješenju „hrvatskog“ i „albanskog pitanja“. Ti narodi su trebali nestati sa zamišljenih teritorija Velike Srbije, a upravo su oni tražili narodna i ljudska prava u obje Jugoslavije, te su stoga stigmatizirani su kao arhetipski neprijatelji ideje Velike Srbije čija je Jugoslavija trebala biti samo jedna prolazna etapa.

Srbija je tako u dva balkanska rata znatno proširila svoj teritorij, osobito prema jugu i jugoistoku. Sad se željela širiti na sjever (Bačka, Banat i Srijem), na teritorije u kojima su uvijek bili manjina na račun Hrvata, Mađara i Nijemaca, te na zapad (Bosna, Hercegovina i Hrvatska) što je značilo i agresiju na te teritorije.

Balkanski ratovi su bili uvod u Prvi svjetski rat koji je počeo godinu kasnije. Naime, od ovih mirovnih ugovora, Srbija je najviše izvukla korist i bila je najmoćnija država na Balkanu, što je dovelo do zategnutosti između Austro-Ugarske i Srbije. Austro-Ugarskoj nije odgovarala moć Srbije na Balkanu, koja je važila kao ruski satelit, u njenim namjerama daljnjeg širenja na istok ka Solunu (Drang nach Osten), a Srbiji prisutnost Austro-Ugarske na Balkanu. Tako je ubojstvom Franje Ferdinanda 1914. u Sarajevu i nađen povod za početak Prvog svjetskog rata.