Poslije prvih višestranačkih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj (koji su održani 22 / 23. travnja i 6 / 7. svibnja 1990. godine prema zakonima i u okviru tadašnjeg pravnog sustava SFRJ - jer drugačije to nije bilo moguće), stekli su se uvjeti za konstituiranje Sabora Republike Hrvatske, kao najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela političke vlasti, što je bilo od iznimne, povijesne važnosti za proces demokratizacije i državnog osamostaljenja.

 Na izborima održanim u dva kruga - za tri vijeća od kojih je bio ustrojen tadašnji Sabor (Društveno-političko vijeće, Vijeće općina i Vijeće udruženog rada) - premoćno je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica predvođena dr. Franjom Tuđmanom. U utrci za ukupno 351 zastupničko mjesto, sudjelovalo je 1705 kandidata iz 33 političke stranke i 16 udruga; HDZ je osvojio 205 (58 %) mjesta u parlamentu; drugi po snazi SKH-SDP, 107 mandata (30 %); Koalicija narodnog sporazuma osvojila je 21 mandat (5,9 %); SDS  kao posljednja stranka koja je prešla izborni prag dobila je 5 mandata (1,4 %); a 13 mjesta u Saboru (4,7 %) pripalo je nezavisnim kandidatima i nacionalnim manjinama. Za predsjednika (tada predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske) izabran je lider pobjedničke stranke, dr. Franjo Tuđman.

 Na temelju ovih izbornih rezultata, 30. svibnja iste godine konstituiran je prvi višestranački Sabor i taj se dan slavio kao Dan državnosti Republike Hrvatske (sve do 2001. godine, kad je voljom tadašnje vladajuće šestorke pod vodstvom SDP-a ukinut kao državni blagdan), a donesene su i druge važne odluke i zakoni (Ustav Republike Hrvatske - 22. prosinca 1990.; Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti - 25. lipnja 1991.; Odluka o prekidu državnopravnih sveza s bivšom SFRJ - 8. listopada 1991.).

 Prvim višestranačkim izborima prethodio je kratkotrajan i turbulentan proces političke demokratizacije društva (koliko je u tadašnjim uvjetima jednostranačkog jednoumlja to bilo moguće - budući da su "JNA", te Srbija i njezina politička vrhuška predvođena Slobodanom Miloševićem tomu pružali grčevit otpor, pogotovu u odnosu na Sloveniju i Hrvatsku), u kojem je Republički sekretarijat za upravu i pravosuđe SR Hrvatske 5. veljače 1990. godine izdao rješenja o registraciji za ukupno osam stranaka (Hrvatska demokratska stranka, Hrvatska demokratska zajednica, Hrvatska kršćanska demokratska stranka, Hrvatski socijalno-liberalni savez, Radikalno udruženje za Sjedinjene Europske Države, Socijaldemokratska stranka Hrvatske, Savez komunista Hrvatske i Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske) od kojih su dvije posljednje tada još uvijek bile na vlasti u okviru SKH. Do 9. travnja iste godine, u Republičkom sekretarijatu za upravu i pravosuđe registrirane su 33 stranke, a pravo izlaska na parlamentarne izbore ostvarivale su i druge društveno-političke organizacije.

Režimske novinare "oduševila" je pobjeda HDZ-a i dr. Franje Tuđmana na prvim demokratskim izborima (na naslovnici Slobodne Dalmacije stoji istaknuta vijest: "Grb i zastava ostali su isti i nakon 30. 5. '90.")

(Adresa slike)

HDZ je kao suverenistička opcija od samoga početka bio izložen bjesomučnim napadima, kako iz krugova radikalnih srpskih nacionalista, tako i iz redova samih komunista koji su nastojali ostati na vlasti i u novim uvjetima političkog pluralizma obmanjujući javnost svojim naglim "prosvjetljenjem" (u smislu prihvaćanja univerzalnih načela slobode i demokracije) i njegujući "reformistički" imidž. A da je tomu bilo tako, zorno potvrđuje i sljedeći primjer: U vrijeme predizborne kampanje (ožujka 1990.), na sučeljavanju trojice predstavnika najjačih stranaka odnosno koalicija stranaka: dr. Franje Tuđmana (predsjednika HDZ-a), Ivice Račana (predsjednika SKH-SDP) i Mike Tripala (dužnosnika Koalicije narodnog sporazuma - KNS), na tadašnjoj TV Zagreb, komunistički politički lider Ivica Račan, oštro je napao dr. Franju Tuđmana uz kvalifikaciju kako je stranka koju on vodi (HDZ) "stranka opasnih namjera" - što je u to vrijeme izraženog neprijateljstva Srbije, "JNA" i komunističkih dogmatskih snaga (koje su u susjednoj Srbiji već bile u čvrstom savezu s velikosrpskim fašistima) i u jeku serije velikosrpskih huškačkih mitinga u Hrvatskoj (koji su započeli već 28. veljače 1989. godine) bilo ravno otvorenom pozivu na linč pripadnika ovog državotvornog pokreta. Na ovu ciljano izrečenu, zlonamjernu klevetu, osim dr. Tuđmana reagirao je i Tripalo riječima: "Mi koji sjedimo ovdje trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše". Lekcija je to koju djeca komunizma u Hrvatskoj nisu svladala ni danas, 35 godina nakon uspostave hrvatske državne neovisnosti. Spomenuta Račanova floskula, naravno, nije izrečena slučajno, jer za tadašnje komunističke aparatčike i njihove podanike, svaka ideja o slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj bila je opasna namjera; ona je, nažalost, preživjela do danas u vokabularu lijevo-liberalne i "antifašističke" klike (naročito one okupljene u SDP-u) i često se koristi u prigodama kad dr. Tuđmana i HDZ treba prikazati u negativnom svjetlu i umanjiti njihove nesporne zasluge u procesu stvaranja hrvatske države. Naime, komunisti su preko noći "demokratizirali" svoju partiju tako što su joj promijenili ime - pa i to samo djelomično - jer umjesto dotadašnjeg SKH (Saveza komunista Hrvatske), 1990. godine nastala je "nova stranka": SKH - SDP (pri čemu je kratica "SDP" značila "stranka demokratskih promjena"). Bile su to, naravno, čisto kozmetičke promjene, jer u tako kratkom vremenu one suštinske nisu bile niti moguće, a ovi manevri služili su samo i isključivo u svrhu zavaravanja javnog mnijenja i stjecanja političkih bodova. Nakon kratkog razdoblja, uslijedio je novi manevar - uklonili su ono "SKH", tako da su se (prividno) i silom prilika "odrekli" negativnog naslijeđa komunizma-socijalizma i puni poleta krenuli u "demokratizaciju" hrvatskog društva, "zaštitu ljudskih prava i sloboda" (koje su do tada nemilice gazili) "reformirani" i "očišćeni" od svih grijeha iz prošlosti. Dakako, komunisti su (u većini) ostali ono što su bili prije pada Berlinskog zida i raspada SFRJ i u njihovoj svijesti nije se pomaknulo ništa; dokazali su to, među ostalim, i kad se (25. lipnja 1991. godine) u Hrvatskom saboru usvajala Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske - zastupnici SKH-SDP glasovali su protiv te odluke, dok je dio predstavnika srpske manjine napustio Sabor i aktivno se uključio u krvavu agresiju protiv Hrvatske. One koji su možda zaboravili zašto su Ivica Račan i njegovi "reformirani" komunisti bili protiv odluke o suverenosti i samostalnosti Hrvatske, treba podsjetiti na činjenicu da su prijedlogu najjače stranke u Saboru (HDZ-a) koja je nastupila s platformom bezuvjetne samostalnosti i suverenosti uz kidanje svih dotadašnjih sveza s ostalim članicama Federacije (u okviru SFRJ) suprotstavili svoj prijedlog - a on se sastojao u formulaciji da nakon razdruživanja od SFRJ, Republika Hrvatska treba pokrenuti "postupak za udruživanje u Savez suverenih država". Ne treba biti previše mudar pa shvatiti kako je to bila poruka SKH-SDP i njegova lidera Račana Beogradu, kako ne žele sudjelovati u "razbijanju SFRJ" i "secesiji" Hrvatske - nasuprot "ekstremnoj nacionalističkoj desnici" s "opasnim namjerama". Oni su još uvijek dokazivali svoju lojalnost Jugoslaviji i nije im smetao Slobodan Milošević niti srpski fašizam, a ni srpski terorizam (koji je započeo već 17. kolovoza 1990. godine rušenjem balvana i uspostavom srpskih barikada s naoružanim četnicima) i glavna su im opasnost bili HDZ i dr. Franjo Tuđman.

Prvi slobodni višestranački izbori u Hrvatskoj obilježeni su agresivnom antihrvatskom kampanjom u kojoj su osim komunista masovno sudjelovali svi oni koji su bili skloni održanju Jugoslavije pod srpskom dominacijom (pa i domaći srpski teroristi čiji je najjači saveznik u borbi protiv samostalne i neovisne Hrvatske bio upravo Račanov SKH). Umjesto da (kao većini postkomunističkih zemalja) završi na margini političkog i društvenog života ili bude zabranjena kao zločinačka organizacija koja je u poraću počinila masovne zločine genocida i više od pola stoljeća terorizirala hrvatski narod, ubijala, progonila i zatvarala svoje političke oponente (na robiju se osuđivalo ili se preko UDB-e/SDB-a ubijalo političke neistomišljenike čak i zbog izgovorene ili napisane riječi), "hrvatska" Partija je osvojila više od četvrtine zastupnika u Saboru Republike Hrvatske.

 Jedina autentična i vjerodostojna stranka koja je bila utemeljena na konceptu bezuvjetne neovisnosti i državne samostalnosti i od početka zagovarala pravo hrvatskog naroda na samoopredjeljenje i osamostaljenje Hrvatske, bila je Hrvatska demokratska zajednica. Ona se nije oslanjala ni na jednu stranku iz prošlosti (kao ostale u Hrvatskoj tog vremena), nego je (kako je govorio i njezin utemeljitelj dr. Franjo Tuđman) baštinila one demokratske, pozitivne i napredne civilizacijske stečevine iz hrvatske političke tradicije i narod je to osjetio. HDZ je kao državotvorna snaga hrvatskog naroda od početka bio na meti jugo-unitarističkih i velikosrpskih krugova, pa je utemeljen u ilegali, a Prvi opći sabor ove stranke održan je u ozračju koje je po svemu sličilo izvanrednom stanju. Skup su vlast i policija pokušali zabraniti, ali njihov pokušaj blokade KD Vatroslav Lisinski nije uspio, pa su se na kraju morali povući pred gostima i delegatima koji su odlučili po svaku cijenu ući u dvoranu. Deseci tisuća komunističkih doušnika pratili su svaki pokret dr. Tuđmana i njegovih suradnika, ali i običnih članova i simpatizera - sve do lokalnih razina (općina, gradova, mjesnih zajednica) i nastojali ih zastrašiti i onemogućiti u političkom radu. Biti "hadezeovac" 1989. ili 1990. / 1991. godine bilo je izuzetno rizično, ne samo po one koji su se usudili javno očitovati kao pripadnici ili simpatizeri ovog pokreta, nego je imalo izravne negativne posljedice i za članove njihovih obitelji. Tajne komunističke službe (prije svih SDB i KOS) nastojale su kao i u prethodnim desetljećima sve držati pod kontrolom i paralizirati djelovanje svih snaga koje nisu bile na liniji Partije, a tadašnji Saveza komunista Hrvatske (pogotovu "Stručne službe" CK SKH) bio je stožer u kojem su se planirala i organizirala perfidna i podrivačka djelovanja usmjerena na destrukciju svega što je hrvatsko. Iz istog kruga angažirani su i teroristi koji su izveli bombaške napade na židovsku grobnicu na Mirogoju i sjedište Židovske općine u Palmotićevoj ulici u Zagrebu (kolovoza 1991.), te dostavili podatke zločinačkoj "JNA" za raketiranje Banskih dvora (7. listopada 1991.). Na sreću, narod se nije moglo uplašiti, on je bio i ostao uz HDZ i njegovo vodstvo, što je dovelo do trijumfa ove stranke na tim prvim i za budućnost Hrvatske iznimno važnim izborima.

 Dr. Franjo Tuđman i nakon 1990. godine, u dva je navrata uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima - 1992. godine, kad je s osvojenih 56,73 % glasova u prvom krugu (uz izlaznost birača od 76,79 %) daleko iza sebe ostavio 7 drugih kandidata (Dražena Budišu, Savku Dabčević-Kučar, Dobroslava Paragu, Silvija Degena, Marka Veselicu, Ivana Cesara i Antuna Vujića) i 1997. godine, kad je još uvjerljivije (sa 61,41 % osvojenih

Dan za povijest: prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman za govornicom na svečanoj sjednici u povodu konstituiranja Sabora 30. svibnja 1990. godine

(Adresa slike)

glasova), također u prvom krugu (uz izlaznost birača od 54,62 %) porazio protukandidate Zdravka Tomca i Vladimira Gotovca. Nažalost, gotovo svi protukandidati dr. Tuđmana odnosili su se prema njemu kao prema neprijatelju i vodili pravi propagandni rat protiv lidera HDZ-a i državnog poglavara, svrstavajući se tako na stranu velikosrpske propagande - jer su ponavljali gotovo iste objede i klevete kakve su u to vrijeme stizale iz Beograda, Knina i Banja Luke. I to su (uz časne izuzetke) činili u većoj ili manjoj mjeri svi oporbeni prvaci "hrvatskih" stranaka. U ovoj prljavoj kampanji naročito su se isticali Ivica Račan, Dražen Budiša i Dobroslav Paraga (dakle, tu je postojalo potpuno suglasje - od ljevice, preko liberalne scene do desnice). Vođeni svojim bolesnim ambicijama oni nisu birali riječi kad je u pitanju "namrgođeni Tuđman", "diktator" i "autokrat", što je bila hrana žutom tisku koji nakon 1993. godine pod uplivom i uz financijsku potporu ostataka bivših jugoslavenskih tajnih službi (KOS-a i SDB-a) doživljava razdoblje procvata. Srušiti omrznutog Tuđmana i oteti mu vlast bila je jedina preokupacija ovih političkih i moralnih patuljaka koji nisu priznavali volju hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske izraženu na slobodnim izborima, niti su imali obzira prema Domovini koja je trpjela ratna stradanja i okupaciju na jednoj trećini svoga teritorija. Njihovo razorno djelovanje najbolji je dokaz do koje mjere sežu bolesne ambicije pojedinaca i što su sve u stanju činiti kako bi se dočepali vlasti. I sama bolest prvog hrvatskog predsjednika i njegova smrt bili su obilježeni morbidnom kampanjom i histerijom, pri čemu su se bezobzirno gazile sve civilizacijske i moralne norme, pa i ljudsko dostojanstvo oboljelog i njegove obitelji. Ovo razdoblje ostat će upamćeno kao jedno od najsramnijih u hrvatskom političkom i društvenom životu - vrijeme kad su se "novinari" iz brojnih medija stavili u ulogu strvinara i zgazili temeljne uzuse humanizma i ljudskosti.

 Nažalost, žuti tisak i mediji kojima su u najvećoj mjeri još uvijek dirigirala djeca komunizma (tzv. antifašisti) na čelu s Račanom (uz pomoć tobožnjih Budišinih i Gotovčevih "liberala" i "seljaka" Zlatka Tomčića), uspjeli su teško oklevetati HDZ i njegovo vodstvo i indoktrinirati dio glasačkog tijela namećući im svoje obrasce "slobode" i "demokracije", tako da su čak i najbliži suradnici okrenuli leđa prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu suvremene Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu (Mate Granić, Vesna Škare-Ožbolt i drugi) i to odmah nakon njegove smrti (prosinca 1999. godine), što je uvelike doprinijelo tomu da izbore dobije šesteročlana koalicija (pod Vodstvom SDP-a i HSLS-a). Slijedi desetljeće detuđmanizacije, u kojem oni koji nikad nisu željeli hrvatsku državu niti se pomirili s njezinim postojanjem nastoje oklevetati dr. Franju Tuđmana i destruirati sve što je do tada izgrađeno.

 Umjesto povijesnog projekta pomirbe, arhitekti detuđmanizacije su u hrvatski društveni život ubacili sjeme razdora, pa je nakon sveopćeg jedinstva u vrijeme obrambenog rata i u godinama poslije njega polarizacija uzela maha. Prvi su na redu bili branitelji koje se nastojalo oblatiti svim sredstvima i obilježiti kao zločince i dokazati kako je "Hrvatska nastala na zločinu", sam dr. Tuđman stigmatiziran je kao "predvodnik zločinačkog pokreta" i najveći ratni zločinac kojeg je trebalo poslati na sud u Den Haag kako bi završio na robiji, pobjednička Hrvatska vojska je zapuštena i zanemarena - novokomponirani "mirotvorci" u državnom vrhu jednodušno su zaključili kako Hrvatskoj ne prijeti nikakva opasnost i da je mnogo važnije "graditi škole, vrtiće za djecu, domove zdravlja" nego "nepotrebno trošiti na naoružavanje i vojsku", pa je čak ukinut i vojni rok. Kampanja protiv Hrvatske vojske, pri čemu je od lijevo-liberalne protuhrvatske klike naveliko promovirano "civilno služenje vojnog roka" ili tobožnje "služenje vojnog roka uz prigovor savjesti", na kraju je urodila time da je ona potisnuta na marginu, destruirana i svedena na ostatke ostataka nekad pobjedničke oružane sile koja je stvorila hrvatsku državu. Domoljublje i državotvorno opredjeljenje proglašeni su ognjištarstvom, primitivizmom, zaostalošću i ekstremizmom, a nove zvijezde društvene i političke scene postali su oni koji su aktivno provodili politiku otklona od ovih vrijednosti. Kako bi se nakon svega prikazali "domoljubima" i ušićarili koji glas među biračima domoljubnog spektra, ministar pomorstva, prometa i infrastrukture u vladi SDP-a, Siniša Hajdaš Dončić, 28. lipnja 2015. godine, obznanio je kako će se nova zračna luka u Zagrebu zvati po dr. Franji Tuđmanu (kojeg su do koji tjedan prije nazivali "diktatorom" i "ratnim zločincem" koji je "izazvao rat" i "dijelio Bosnu i Hercegovinu"). Povod za ovu odluku jest politikantski, ali ipak pokazuje kako je nakon 15-ak godina procesa detuđmanizacije čak i među komunistima počela sazrijevati spoznaja kako se Tuđmana ne može izbaciti iz hrvatske povijesti, niti umanjiti njegove zasluge za stvaranje države. Pravda je ipak zadovoljena i sve je došlo na svoje mjesto: klevetnici su ostali ono što su oduvijek i bili, a Tuđman je danas veći nego ikada (Nebom lete šišmiši i vrane / Al' je soko za njih previsoko... kaže pjesnik).

 Danas, kad obilježavamo 35. obljetnicu prvih demokratskih izbora, nužno je podsjetiti na povijesne činjenice - svjedočiti i ponavljati istinu koju mnogi iz ovih ili onih razloga i motiva pokušavaju potisnuti, prešutjeti, iskriviti ili krivotvoriti. Ne smijemo dopustiti da nam današnje naraštaje na lažnoj povijesti utemeljenoj na antihrvatskoj propagandnoj matrici odgajaju oni koji ovom narodu i Lijepoj našoj ne žele dobro, onako kako su to činili njihovi očevi i ideološki predšasnici od 1945. do 1990. godine. Istina je samo jedna i kao ljudi, kršćani i Hrvati, obvezni smo je promicati i zastupati, neovisno o tomu koliko se to ponekad čini uzaludnim ili je vezano s brojnim teškoćama i rizicima.

 Sjetimo se u ovom razdoblju Uskrsa riječi našeg Spasitelja: "Ja sam put, istina i život; nitko ne dolazi k Ocu, osim po meni" i u njima pronađimo snagu i nadahnuće za nastavak puta onom stazom kojom nas je On poveo prije više od dvije tisuće godina.

(Video): Hrvatski grb i zastava 1990.;

Zlatko Pinter/PDN