Treba također napomenuti kako su pojedinačne masakre i masovne zločine nad civilima i zarobljenim hrvatskim braniteljima snage agresora provodile mahom u ruralnim krajevima (selima i rijetko naseljenim područjima), budući da su se daleko od medija i očiju javnosti oni mogli lakše izvršiti i prikriti nego što je to bio slučaj u urbanim sredinama. Srpsko-crnogorski agresor predvođen udarnom snagom ("JNA") uz korištenje svih resursa, pa i brojnih paravojnih (četničkih) skupina i odreda i "specijalnih" postrojbi (kako onih iz Srbije i Crne Gore, tako i iz Hrvatske i BiH) svoj je plan uklanjanja nepoćudnih civila s okupiranih područja ostvarivao dosljedno, uz krajnje surove, okrutne metode. Sredstva se nisu birala. Koristili su cjelokupni raspoloživi arsenal naoružanja (od tenkova, topova, haubica, minobacača i raketnih sustava do zrakoplovnih raketa i bombi - pa i onih čija je uporaba zabranjena međunarodnim konvencijama), uz gotovo neiscrpne zalihe ratnog materijala, dok su žrtve izložene agresiji bile razoružane i izložene embargu UN-a kad je u pitanju mogućnost nabave sredstava za obranu.

 Prepušteni na milost i nemilost neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički superiornom neprijatelju koji je prijetio posvemašnjim uništenjem naroda i njegovih dobara, žitelji napadnutih hrvatskih područja (Hrvati, Albanci, Mađari, Česi, Romi, muslimani i pripadnici drugih manjinskih i etničkih zajednica - pa i dio domicilnih Srba koji su Hrvatsku smatrali svojom domovinom) morali su se organizirati za obranu i poduzimati ono što su u danim okolnostima mogli. Pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i njegovih suradnika, od početka se poduzimaju odlučni koraci s ciljem obrane, onako kako se u toj situaciji moglo.

 Pored temeljne policije koja je do tada bila jedina organizirana oružana snaga koja je u skladu s tadašnjim zakonima i Ustavom mogla osiguravati mir i red u državi, krajem ljeta i početkom jeseni 1990. godine formiraju se i dragovoljačke postrojbe posebne ili specijalne namjene (Antiteroristička jedinica Lučko, Prvi hrvatski redarstvenik i jedinice za posebne namjene MUP-a Republike Hrvatske u Rakitju i Kumrovcu), a u svibnju 1991. godine utemeljuje se i Zbor narodne garde (preteča Hrvatske vojske, pod ingerencijom Ministarstva obrane RH) sastavljen također od dragovoljaca pripravnih braniti živote i imovinu stanovništva izvrgnutog agresiji. Braniteljima nije preostalo drugo nego blokada vojarni i otimanje oružja od agresora - oružja koje je hrvatskoj Teritorijalnoj obrani oduzeto na prijevaru, protuzakonito i protuustavno, budući da je bilo kupljeno hrvatskim novcem i da je (prema važećem Zakonu o ONO SFRJ) pripadalo sustavu obrane Republike Hrvatske.

 Unatoč herojskom otporu hrvatskih snaga, stradanja i patnje civila u kriznim područjima nisu se mogli izbjeći. Od Slavonije, Banovine, Korduna i Like, do Gorskog kotara i Dalmacije - od Iloka na istoku do krajnjeg juga i Prevlake - odigravala se krvava ratna drama u kojoj je hrvatski narod vodio tešku bitku za svoju opstojnost i puko biološko preživljavanje.

 U svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku (Školska knjiga,Zagreb, 2013.), ratni načelnik Glavnog stožera saniteta Republike Hrvatske, dr. Andrija Hebrang, analizira ljudske gubitke od početka rata do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (1991. – 1998.). Vezano za žrtve i strukturu žrtava, u jednom razgovoru za glasilo Matice hrvatske, Hrvatsku reviju (2014. godine), autor iznosi podatke:

 "Analiza ubijenih civila obuhvaća sve stradale od početka rata pa do mirne reintegracije Podunavlja 15. siječnja 1998. godine. U tom razdoblju ubijena su 7263 hrvatska civila, ne računajući još oko tisuću civila čija tijela do danas nisu pronađena, dakle nisu još identificirana. S njima će broj ubijenih civila na žalost prijeći broj od osam tisuća, što je za gotovo tisuću više od broja ubijenih vojnika. Za genocidnu strategiju srpsko-crnogorskog agresora karakterističan je podatak da je 90 posto civila ubijeno u stanovima i kućama, što je dokaz da su primarni ciljevi njegove artiljerije bili domovi, a ne vojni ciljevi. Artiljerijski napadi usmjereni na sela i gradove počinjali su u pravilu rano ujutro, kada je najveći broj starijih, žena i djece bio u kućama. Zato je i analiza strukture ubijenih civila pokazala zastrašujuće rezultate. Gotovo polovica svih ubijenih, točnije 46,6 posto, bile su osobe starije od 60 godina. Daljnja analiza podataka utvrdila je da su 43,8 posto ubijenih bile žene, a pet posto djeca! Zašto su ubijane starije osobe, žene i djeca? Zato što je poznato da ubijanje tih skupina tjera ljude u bijeg pa je to najjednostavniji način eliminacije jednog naroda s teritorija predviđenog za osvajanje."

(Izvor: Andrija Hebrang, "Rat u kojem je bilo mnogo više civilnih nego vojnih žrtava". Hrvatska revija 14 (2014), br. 2. ; https://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/)

  Broj poginulih civila koji se najčešće spominje u izvorima je 6.605, ali treba napomenuti kako on do sada nije točno utvrđen i to iz više razloga - među ostalim zbog toga što se različito tretiraju nestale osobe, odnosno one za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga (nekad se uračunavaju u popis poginulih, nekad ne), kao i radi nejasnoća vezano za razgraničenja područja Republike Hrvatske koja su u pojedinim razdobljima bila pod okupacijom. U svakom slučaju, u odnosu na ukupan broj žrtava na hrvatskoj strani, civilne žrtve (ne računajući nestale osobe) iznose oko 40%  (ili više) što dokazuje tezu kako je to prije svega bio rat protiv civila. Računa se kako je ukupan broj žrtava Domovinskog rata na hrvatskoj strani oko 16.000 mrtvih, uz višestruko veći broj ranjenih i traumatiziranih, te više od 700.000 onih koji su bili protjerani iz svojih domova ili su ih morali napustiti uslijed ratnih okolnosti.

 Na privremeno okupiranim područjima Republike Hrvatske, u vrijeme vladavine paradržavnih tijela "Republike Srpske Krajine" ubijeno je više od 1.200 osoba (uglavnom civila), dok je najmanje 300 osoba usmrćeno u srpskim koncentracijskim logorima.

 Prema Završnom izvješću Komisije UN-a objavljenom 1995. godine, u razdoblju od 1991. godine pod srbijanskim nadzorom osnovano približno 480 logora u koje su internirane i vojne i civilne osobe. Od ovog broja, približno 300 logora prijavljeno je od jednog ili više neutralnih izvora. Na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske bilo je ukupno 80 logora (30 potvrđenih i 50 nepotvrđenih), na području Srbije 60 logora, te na području Crne Gore njih 10. Računa se kako je kroz te logore prošlo između 7 i 9 tisuća zatočenika koji su bili izvrgnuti višemjesečnim surovim torturama i mučenjima.

 Tijekom obrambenog, Domovinskog rata (1991. - 1995. godine), na području Republike Hrvatske odigrali su se brojni masovni zločini nad braniteljima i civilnim stanovništvom (Hrvatima i pripadnicima drugih manjina), tako da slobodno možemo reći kako nije bilo grada ili sela u kriznim područjima koji su ostali pošteđeni tih krvoprolića - bilo da su ih počinile snage "JNA" i njezinih "teritorijalaca", četnici, paravojne i "specijalne" formacije iz Srbije i BiH, ili domaći ekstremisti (pripadnici snaga tzv. SAO Krajine). Ustaljena praksa formacija "JNA" (koja je od početka djelovala kao srpska oružana sila) sastojala se u tomu da ona svojim moćnim topništvom, raketnim sustavima i borbenim zrakoplovstvom razori sela i gradove koji su bili metom napada, uđe u njih tenkovima i oklopnim transporterima i okupira ih, a potom na to područje pusti svoje "rezerviste", četnike i pripadnike paravojnih postrojbi i dragovoljačkih skupina (kako onih iz Srbije tako i formacije domaćih ekstremista) koji potom završavaju započeto etničko čišćenje masakrima i masovnim zločinima. Ovdje ćemo spomenuti samo neka od tih stratišta:

 Vukovar, Ovčara, Borovo Selo, Borovo Naselje, Tovarnik, Berak, Tordinci, Bogdanovci, Vinkovci, Nuštar, Bizovac, Dalj, Erdut, Ćelije, Lovas, Osijek, Antin, Beli Manastir, Bilje, Darda, Četekovac, Čojlug, Voćin, Pakrac, Lipik, Ivanovo Selo, Okučani, Novo Selo Glinsko, Viduševac, Graboštani, Stubalj, Majur, Hrvatska Kostajnica, Zamlača, Kukuruzari, Petrinja, Hrastovica, Baćin, Hrvatski Čuntić, Bačuga, Skela, Kraljevčani, Bjelovac, Pecki, Lipovača, Poljanak, Karlovac, Slunj, Saborsko, Vaganac, Plitvice, Kostrići, Joševica, Škabrnja, Polača, Nadin, Klanac, Gornje Jame, Čanak, Smoljanac, Hum, Bruška, Jasenice, Lađevac, Furjan, Lovinac, Skakavac, Brešani, Volinje, Vrhovine, Vukmanić, Barilović, Sveti Rok, Kusonje, Šašići, Ervenik, Zadar, Šibenik, Dubrovnik…

 Ipak, ono što je od svega najbolnije, jesu zločini nad najranjivijima - djecom, kojih je tijekom agresije na Hrvatsku ubijeno oko 400 (nažalost, podaci još uvijek nisu u cijelosti provjereni i kompletirani), od kojih je najveći broj poginuo od topničkih udara, dok ih je ranjeno više od 1260.

 Samo u Vukovaru - tijekom opsade grada koja je trajala 87 dana - ubijeno je 86 djece (54 je bilo starosti ispod 10 godina, a najmlađe (Ivan Kljajić) imalo je samo 6 mjeseci).

U Slavonskom Brodu otkriven je 2016. godine spomenik "Prekinuto djetinjstvo", posvećen svoj djeci poginuloj u Domovinskom ratu

(Adresa slike)

 U Slavonskom Brodu je tijekom agresije ubijeno 28 djece, u Dubrovniku 16, u Sisačko-moslavačkoj županiji više od 25. U Osijeku je tijekom rata evidentirano bolničko zbrinjavanje ukupno 140 djece od čega je 28 smrtno stradalo. Na području Karlovačke županije ubijeno je ukupno 18 djece, a u Zadarskoj županiji njih 22.

 Broj nestale djece koja su evidentirana do kraja rata (kolovoz 1995. godine) iznosio je 35. Samo u razdoblju listopad/prosinac 1991. godine, od 308 000 registriranih prognanika na području Republike Hrvatske, 172 000 su bila djeca. Oko milijun djece bilo je u ratom zahvaćenim područjima, a njih preko 600.000 izravno izloženo ratnim strahotama. Prema dosadašnjim (još uvijek nepotpunim podacima), bez oba roditelja ostalo je 54 djece, a bez jednoga 4285.

 Rat što ga je vođen svojim bolesnim težnjama za osvajanjem pokrenuo srpsko-crnogorski agresor koristeći "JNA" i petu kolonu u Hrvatskoj i BiH, ostavio je duboke, bolne i krvave tragove koji su i danas, desetljećima nakon njegova svršetka itekako vidljivi i prisutni u svijesti tisuća naših stradalnika - pogotovu onih koji i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, čekajući dan kad će ih dostojno pokopati i nakon svega pronaći kakav-takav duševni mir.

 Ne zaboravimo: danas, 22. siječnja 2026. godine, na popisu nestalih osoba iz Domovinskog rata, još uvijek se vodi njih 1740 (čiji posmrtni ostaci nisu pronađeni ili su pronađeni ali nisu identificirani). Nadajmo se da će jednoga dana i ovo najbolnije poglavlje naših stradanja u ratu koji nismo htjeli niti ga izazvali, biti zatvoreno.

Zlatko Pinter/PDN