Najveća pješačka bitka Domovinskog rata u Cetinskoj krajini 30. godišnjica akcije 'Veli vrh'..

Za sve one koji još ne znaju što za Vrličane znači odlazak na Veli vrh, jedan od Vrhove planine Svilaje…

U utorak 8. lipnja 1993. godine u rano jutro izvršen je jak pješadijski i artiljerijski napad od strane četničkih hordi podržanih od srbočetničkih agresora.

Odmah u prvom naletu mučki je ubijen pripadnik Vrličke satnije  Petar Varnica i nekoliko ranjenih što je teže što lakše. Čim su se pripadnici Vrličke satnije malo pribrali od tog prvog udara, svi koji su bili u stanju pružili su jak otpor i obranili Veli vrh i prije toga nanijeli velike gubitke srpskom neprijatelju.

Poštovani prijatelji, dana 16. veljače 2016. na inicijativu pripadnika Vrličke satnije Bože Giljana napisao sam kratki sažetak borbe na Velom vrhu (8. lipnja 1993.). Ističem da sam tražio svjedočanstva pripadnika postrojbe koji su bili akteri borbe na Svilaji. Međutim, izostala je suradnja te se ispričavam zbog nedostatnih činjenica, pripadnika koji su sudjelovali u borbi na Svilaji. Također, urednik u objavi nije stavio izvor podataka koji čitatelja mogu dovesti do krive interpretacijske aktivnosti.

IZVORNI TEKST JE SLIJEDEĆI:

U sjećanje poginulom branitelju Petru Varnici, jedinoj žrtvi najveće pješačke bitke tijekom Domovinskog rata na području Cetinske krajine.

AKCIJA “VELI VRH“

Od studenog 1992. pa do kolovoza 1994. na sinjskom ratištu postoji 16. dp Sinj, te mali dio snaga 126. br HV, jer se 126. br HV nalazila na južnom ratištu.

U Sinju je bila teška zbrka. Formirala se OG a utjecajem nekih rade se premještanja na bojišnici, drnišani se izvlače i idu na M. Plati, Solinska vojna ide prema Moseću a Banovčevu 16. dp sa starcima od 65 razvukli se od Dinare do Ivove glave uz blagoslov sinjskih zapovjednika i baš tada se. događaja Veli Vrh . Ljudstva za zamjenu nigdje jer je V. Satnija razbijena. Veli Vrh i Jelinjak preko noći drži zapovjedništvo bojne a Ivovu glavu zaštitni vod pukovnije. Toliko o jakim snagama u Sinju. Možemo zahvaliti Bogu i Vrličanima (jer su bili pretežno mladi) da četnici nisu uzeli Veli Vrh. Temeljem izjave zapovjednika Zdravka Banovca, Veli Vrhje bitka koju treba sagledati šire, a ne da o njoj pišu ljudi koji se ne mogu sagledati već su bili na jednoj točki i tom mogu govoriti. Banovcu je osobno general Bobetko rekao da je to obrana od značaja za Sinj i Split. Sa pitanjem, di bi mi bili da su oni tada uzeli Veli Vrh, Jelinjak, Ivu glavu i Turjaču. Na pitanje Z. Banovca OG Sinj da mu osiguraju zamjenu za vrličku satniju jer je ista van stroja (rodbinske veze, mnogo ranjenih i jedan poginuli sa opaskom da mu prijete da će napustiti položaj ) dobio je ovaj odgovor: “Neka napuste mi ćemo ponovo osvojiti. ”.1 Suvišan svaki komentar….(op.autora).
Krajem svibnja 1993. Teritorijalna Obrana s. Otišić vratila se sa položaja u selo. U Otišić dolazi magistar Ilija Prijić (načelnik policijskih snaga u Kninu) zajedno s Draganom Karnom. Odmah su održali sastanak sa pripadnicima TO s. Otišić u školi informirajući ih da je UNPROFOR izašao na granice, te da moraju ustrojiti PJM (Pograničnu Jedinicu Milicije), jer je to po Vensovom planu a da u tome nije klasična milicija, nego da je početak stvaranja srpske vojske. Obećavali su visoka nova primanja i zaposlenja te su zahtijevali da se javljaju mladi pripadnici.

Odmah su se počeli javljati dobrovoljci au Otišić vraćaju se neki pripadnici Martićeve milicije iz Knina i Vrlike. Za zapovjednika izabran je Petar Arambašić zv. Šule, dok su zapovjednici vodova bili Nikola Rnić sin Bože, Jovo Krivošić sin Marka, te Nedjeljko Stojsavljević sin Krstanov.2

Iz vrličke satnije 16. dp na Velom vrhu 8. lipnja 1993. godine bilo je 16 boraca kada su ih žestoko napali velikosrpski agresori iz kninske paradržave koji su pošto-poto htjeli hrvatskim braniteljima preoteti kontrolu nad tim dominantnim svilajskim vrhom koji je osiguravao daljnje napredovanje HV-a prema Ždanju iznad sela Štikovo i kontrolu cijelog Knina. Brojno stanje oko 70 pripadnika.

U to vrijeme iz Centra za obuku specijalaca (Bruške)3 dolazi skupina zarobljenika (njih 15, u toj skupini je bio i jedan pripadnik iz Bugarske, Mitko Mitre) sa zapovjednikom Radivojem Radivojevićem zv. „Rade Šiptar“ za kojeg se pričalo da je iz Legijevih stranaca. Također dolazi samozvani major Mile Miletić zv. „ Kapetan Brka“, te ženska osoba po nadimku „CECA“ i još neki pripadnici iz Srbije koji su naglasili da ih je Milošević pustio da se bore i ako ostanu da žive da su slobodni. Za jedan dan proveden na položaju smanjuje im se kazna od dva dana. Uglavnom to su bili robijaši između 1 i 10 godina zatvora.
Komandir Radivojević Rade je na to područje došao s velikim vlastima tadašnjeg komandanta korpusa pukovnika Đilasa, a isti ima odriješene ruke po svim poslovima, te mu je komandant Vrličke 1. jezerske brigade (Božo Kostur iz Civljana) bio na usluzi.

U Otišić su došli u komandu desnog pravca kod komandira Otišićke čete Krneta Petra i tu su ostali u okrugu Krivošića. Krneta Petar ih je zatim uputio kod izviđača, čiji je komandant bio Stojsavljević Dušan, a izviđači su bili: Gojko Krivošić, Nedeljko Popadić, Popadić Darko, Stanojević NikoIa, Rosić SIobodan, Stojanović Duško, te Prtljaga Đuro. Čestim izviđanjem terena po kojem su ih vodili izviđači od Stojsavljević Dušana, trebali su napasti hrvatske položaje na Svilaji. Taj zadatak su dobili izravno od komadanta korpusa, a procjena zapovjedništva korpusa je bila da se zaustavi i spriječi napredovanje hrvatskih snaga na Svilaji, kao i zadatak da se zauzme dominantna kota Veliki vrh, a poslije će to biti pretpostavka za zauzimanje cijelog područja Svilaje. Svakodnevno su Stojsavljević Dušan, Miletić Mile,

Obavještajne podatke koje su prikupili donijeli su izravno komandantu Đilasu, a podaci su bili da je hrvatska vojska napravila put neposredno pokraj Velikog vrha, te do Golog brda, koji je strateški važan položaj. Sa tih istaknutih položaja može se kontrolirati cjelokupan prostor Vrličkog kraja, te da se u blizini položaja u rajonu Razdolja nalaze dva tenka, kao i da HV nastavlja sa izradom puta iza kota Greda i Gradina na Svilaji. Daljnjim izviđanjem ustanovili su da na području Velikog vrha nema mnogo hrvatskih snaga, te su snimili zemunice i šatore na području Velikog vrha i Razdolja.

U izjavi Slobodana Despinića zabilježeno je: “CijeIa akcija je išla direktno preko komande 7. korpusa, a pukovnik Đilas je odobrio kompletnu opremu i naoružanje, koje je nabavio i poslao tada glavni Štab vojske RSK. U više navrata Radivojević Radivoje sa zastavnikom iz GS Muškinjom zv. „Zaćo“ dovozili su prigušivače za automatske puške, desetak motorola, maskirnih uniformi, minobacačkih granata, protupješadijskih mina, te veliku količinu konzervi (SBO), uređaje za dnevno i noćno osmatranje, te punjače motorole, kao i ostalu diverzantsku opremu skupa sa municijom i naoružanjem. Ta grupa je dobila zadatak od GS da akciju mora izvesti što prije.Zadatak je bio zauzeti kotu tt 1304 Veliki vrh, te po zauzimanju iste komandant Otišićke čete mora preuzeti osvojene položaje, te uspostaviti borbenu liniju na dominantnim kotama na Svilaji (VeIiki vrh tt. 1304 – Golo Brdo- Jančag).

Akciju poslije dugih priprema, izviđanja terena i dovlačenja opreme razradio je kapetan Radivoje Radivojević zv. Rade Šiptar. U akciju je krenula grupa: major Miletić Mile iz Leskovca, Mitre Mitko iz Bugarske, skup sa još 12 pripadnika iz nastavnog centra Alfa iz Bruške, a od domaćih su bili: komandant izviđača Dušan Stojsavljević, te izviđači: Popadić Darko, Popadić Nedjeljko, Stojanović. Dušan, Rosić Slobodan, Stanojević Nikola, Stanojević Slobodan. Ukupno je bilo 20 pripadnika. Zadatak je bio podijeliti se u dvije grupe, te uvečer doći u samu blizinu položaja Velikog vrha, a zbog gustoće šume tu bi prespavale u neposrednoj blizini hrvatskih položaja, te da bi sutradan prošli iza hrvatskih položaja u dubinu hrvatskog teritorija, gdje bi čekali artiljeriju koja tući će položaje na Velikom vrhu i Golom brdu. Poslije ovoga plana bio je napasti hrvatske položaje i zauzeti Veliki vrh i Golo brdo. Planirano je da artiljerija tuče hrvatske položaje u dubini teritorija (Razdolje – Mirlović polje), topovi 76 mm imali su zadatak tući hrvatske položaje na Jančagu i Razdolju.

Zadatak minobacača je da tuku hrvatske položaje na Velikom vrhu, te usput tući položaje hrvatske vojske na Ivovoj glavi. Vezu su održavali motorolama tipa „Alinko“, te su imali šifrirani razgovornik kojim su prenosili podatke na terenu, te neposredno navodili vatru. U komandi desnog pravca bio je Radivojević Radivoje, te kapetan Krneta Petar i zastavnik Muškinja. Radivojević Radivoje je sa grupom održavao vezu putem motorole, dok je sa komandom 1. LB u Vrlici vezu održavao preko RUP-12.

Uvečer su pripadnici dvije grupe krenuli u neposrednu blizinu hrvatskih položaja, te su dolaskom u neposrednu blizinu položaja Veliki vrh prespavali. Na čelu prve grupe bio je Stojsavljević Dušan, sa još 1O pripadnika, dok je drugu grupu predvodio major Miletić Mile sa vodičem Popadić Darkom, sa isto toliko pripadnika. Obe grupe su bile jako dobro naoružane i opremljene diverzantskom opremom.

Ujutro su krenuli razdvojeni u dvije grupe, te su prošli kroz minsko polje HV, a usput su neke mine i deaktivirali. Nakon toga prošli su kroz gustu šumu i došli iza položaja HV, gdje su sačekali potporu artiljerije a vatru su navodili vođe grupe Stojsavljević Dušan, te major Miletić Mile. Artiljerija je tukla po hrvatskim položajima oko 20 minuta, a poslije toga su grupe od Stojsavljević Dušana, te grupa od Miletić Mile napale hrvatske položaje, gdje dolazi do bliskog pješadijskog napada. Tom prilikom poginuo je Petar Varnica pripadnik HV-a iz Podosoja (ubijen snajperskim metkom), a Vinko Skorup i Mile Brtan teško su ranjeni. Na srpskoj strani ginu: Mitko Mitre i Miletić Mile. 4

U dnevnom izvještaju „Organa Bezbjednosti“ Komandi 7. Korpusa dana 9. 06. 1993. godine napisano je sljedeće: „Naše snage su zauzele Veli vrh uz prethodno čišćenje Ivove glave i Konjske glave. Prema izvještaju k-dira grupe uništena su tri neprijateljska bunkera, dvije zemunice, dva velika šatora, jedna cisterna za vodu i ubijeno oko 15 ustaša. U ovoj akciji poginula su naša dva borca ​​i to: Marinov Valentino i Delić Janko.

Nakon uspješno izvedene naše akcije ustaše su dovele pojačanje sa dva autobusa, jednim minibusom i helikopterom spustili su 15-ak ustaša. Zbog njihove premoći naše snage bile su prinuđene da se povuku prema Subotića stajama. Trenutno na Ivovoj glavi nema nikoga, a neizvjesno je da su ustaše došle na Veliki vrh. U vezi sa navedenim k-dir grupama, blagovremeno je tražio pojačanje 5 u ljudstvu za držanje zauzete linije ali zbog poznate situacije i stanja u našoj jedinici nisu bili u stanju poslat pojačanje tako da je tek danas upućeno devet pripadnika MUP-a Vrlika.“6

Pojačanje iz 126. HV do predvečer je bilo dr. Milan Gilić i Ante Podrug te Nikola Tokić. Tek popodne helikopterima je iz Splita prevezen ostali dio vrličke satnije u Ogorje. Tada nastaju problemi kako zamijeniti vrličku satniju koja je razbijena ranjenim. Poseban problem nastaje na Ivovoj glavi jer tamo nitko nije htio, te Zdravko Banovac upućuje svoje starce na čelo sa zap. zaštitnog voda Primorac Ivan zv. Junak.

Istovremeno se preuzimaju položaji na Velikom vrhu, dok artiljerija djeluje na obe strane. Minobacači od Rosić Krste, te hrvatska vojska minobacačima sa svoje strane izmjenjuju vatru. Odmah poslije toga iz pravca Razdolja dolazi jedan hrvatski helikopter i autobus sa pojačanjem, a za to vrijeme pješadijske borbe bile su manjeg intenziteta. U to vrijeme Radivojević Radivoje naređuje komandiru Otišićke čete Krneta Petru da pošalje ljudstvo na Svilaju, tj. na Veliki vrh i Golo brdo, a tom prilikom pripadnici iz čete Otišić odbijaju ići na položaje na Svilaju, što je primoralo Radivojević Radivoja da zove komadanta Đilasa u Kninski korpus, te od njega traži pojačanje. Đilas nije uspio garantirati Radivojeviću da će mu na vrijeme poslati pojačanje, a u to vrijeme hrvatske snage su vratili izgubljeni položaj Veli vrh. 7

Uvidjevši situaciju u kojoj su se našli major Miletić Mile i Stojsavljević Dušan donose odluku o povlačenju u selo Otišić.

Tom prilikom na Velikom vrhu ostavljaju jednog pripadnika iz centra Bruške koji je gore poginuo, a da bi drugi pripadnik iz Bugarske Mitre Mitka uspio izvući u samo podnožje Velikog vrha, gdje su ga i sahranili. Navedenog pripadnika HV koji je poginuo na Velikom vrhu ubio je Stojsavljević Dušan koji se kasnije hvalio po selu da je osvetio brata koji je poginuo.

Za vrijeme borbenih djelovanja na Svilaji u Vrliku je došao predsjednik SO Knin dr Milan Babić, te obišao k-du 1. lbr gdje se upoznao s trenutnim stanjem i problemima, te je obećao da će sljedećeg dana obići Civljane i Cetinu sa ciljem da utječe na dezertirale borce da se vrate u jedinicu. 8

Tijekom rasplamsale bitke od 16 hrvatskih branitelja Velog vrha jedan je poginuo, a još 10 ih je bilo ranjeno. Veli vrh je, međutim, obranjen, zahvaljujući braniteljima s Velog vrha, ali i njihovim suborcima iz 126. brigade koji su im stigli u pomoć.

Vojni vrh u Kninu ne odustaje od zacrtane akcije izlaska na položaje na Svilaji, međutim to nikada nije uspio ostvariti. Ovim bitkom na Velom vrhu ponose se svi branitelji Domovinskog rata Cetinske krajine, osobito napadnuti pripadnici Vrličke satnije i pomoć im pristigli suborci kojima su Veli vrh uspjeli obraniti.

Bilješke:
1. – Izjava Zdravka Banovca zapovjednika 16. Dp.

2. – Izjava Slobodana Despinića: Krunić Nedjeljko sin Milorada, Krunić Goran sin Gojka, Krunić Dragan sin Gojka, Krunić Milenko sin Radivoja, Dragić Dragan sin Branka, Petrović Dragan sin Dašana, Rnić Radovan sin Rajka, Rnić Nikola sin Dušana, Rnić Dragan sin Dušana, Rnić Marko sin Jovana, Gajić Zlatko sin Dušana, Gajić Dušan sin Luke, Gajić Gojko sin Luke, Krunić Nikola sin Krstana, Ustić Milenko sin Rade, Krunić Petar sin Krstana, Gajić Zoran sin Tode, Gajić Petar sin Tode, Petrović Dušan sin Pane, Stojsavljević Zoran sin Petra , Boščić Slavko sin Rade, Boščić Gojko sin Rade, Rosić Branko sin Dušana, Despinić Dušan sin Milana, Vujasin Cvitko, Vujasin I lija , Gajić Slovenko sin Krstana. Znam da su u to vrijeme iu ostalim mjestima osnivane PJM pa je tako iu Koljanima i Laktaču osnovana jedinica na čelu koje je bio komandant Vučenović Đorđe, a njegov zamjenik Miljković Dragan, dok su ostali pripadnici bili : Vinčić Nikola sin Bože, Peović Petar sin NikoIe, Bogovac Đuro sin Đure, Bogovac Zoran sin Đure, Bogovac Milan sin Svetozara, Bogovac Branko sin Svetozara, Bogovac Slobodan sin Svetozara, Vinčić Miroslav sin Bože, Vinčić Nikola sin Đure, Nikolić Željko sin Nikole, Borković Dušan sin Dušana, Borković Dušan sin Đure, Vinčić Petar sin Marka, Vinčić Slobodan sin Ilije, Borković IIija sin Đure, Borković Milan sin Đure, Borković Đuro zv. Đurenda, Katić Bogdan sin Radivoja, Katić Vladimir sin Radivoja, Katić Dragan sin Radivoja, Marčetić Milorad sin Jovana, Marčetić Đuro, Marčetić Mitar sin Nikole, Katić Željko sin Petra, Bodrožić Milenko sin Mile, Marčetić Momir sin Đure, Bogovac Tode sin Mitra, MiIjković Jovo zv. Joša, Miljković Mirko sin Ilije, MiIjković Mirko zv. Kočo, Miljković Jovo zv. Crni, MiIjković Drago, Krkobabić Željko sin Gojka, Bodrožić Ljubiša.

3.- Skupina zarobljenika došla je izravno iz centra za obuku Bruška kod Benkovca, gdje je sa njima izravno izvodio obuku kapetan Dragan.

4. – Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Odjel ratnih zločina i terorizma, broj 511-12-11: Izjava Slobodana Despinića, komandanta Teritorijalne obrane Otišić, od 6. 9. 1995.

5. – Uvidom u dnevno izvješće dana 9. lipnja 1993. mješovite patrole SUP-a Knin i VP vršili su privođenje boraca koji su dezertirali. Dokumenti Vojne Provenijencije „Republika Srpska Krajina“ (siječanj-lipanj 1993., str. 610

6.-Dokumenti Vojne Provenijencije „Republika Srpska Krajina“ (siječanj-lipanj 1993., str. 610.)

7. – Policijska uprava splitsko-dalmatinska, Odjel ratnih zločina i terorizma, broj 511-12-11: Izjava Slobodana Despinića, komandanta Teritorijalne obrane Otišić, od 6. 9. 1995.

8. – Dokumenti Vojne Provenijencije „Republika Srpska Krajina“ ( siječanj-lipanj 1993., str.610.

Autor / Brigadir u miru- Branimir Petričević