Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju naziva “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih totalitarnih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”. U istom dokumentu također  poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.

Ova rezolucija samo je još jedan dokument u nizu koji se kontinuirano i podjednako snažno naslanja na rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1096 i broj 1481 o neupitnoj  potrebi osude komunističkog režima i komunističkih zločina, kao i o osudi svih totalitarnih režima u povijesti. U Republici Hrvatskoj o toj temi najupečatljivije govori naša deklaracija donesena u Hrvatskom saboru, 30. lipnja 2006., pod predsjedanjem predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, koja slijedi upute rezolucija i deklaracija iz EU i koja nedvojbeno traži osudu komunističkog totalitarnog režima bez ikakvog ostatka.

Deklarativne osude, bez obzira na pokazanu dobru političku volju, uglavnom nemaju nikakav učinak, ako deklaracije i rezolucije ne slijede podzakonski i zakonski akti, koji bi ta pitanja efikasno i učinkovito regulirala na jedini mogući pravni način. S obzirom da je Hrvatska članica Europske unije i da u svim drugim slučajevima bespogovorno slijedimo naputke, regule i pravnu stečevinu EU, postavlja se logično pitanje zbog čega u Republici Hrvatskoj zakonodavna vlast izbjegava donijeti zakonske okvire o temama koje bolno opterećuju hrvatsko društvo, izazivaju razdor i štetne podjele u društvu, što se kao posljedica reflektira na svekoliko stanje duha u hrvatskom narodu? Bez ikakve sumnje se može tvrditi, da tavo stanje duha hrvatske nacije direktno utječe na prijeteći demografski slom, pogoduje klimi zaustavljanja procesa tranzicije iz komunističke dogovorne ekonomije u tržišnu ekonomiju što za posljedicu ima snažno bujanje uvoznog lobija na štetu domaće poljoprivredne i druge industrijske proizvodnje. Takvo stanje duha naše ekonomije za posljedicu ima bujanje korupcije koja je rak rana našeg društva.

„Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića u svojim zaključcima je pozvalo sve dionike u hrvatskom društvu na javnu raspravu o ovim tegobnim povijesnim pitanjima i pozvalo nas je na  predlaganje donošenja zakonskih i podzakonskih akata radi konačnog pravnog reguliranja ovih pitanja, kako bi sudovi mogli imati ujednačene kriterije prema svima onima koji na bilo kakav način veličaju propale diktatorske i zločinačke režime i ideološke nositelje tih režima. Zbog toga je od institucija Hrvatske države potrebno zahtijevati na svim društveno političkim razinama  da i u ovom slučaju Republika Hrvatska ispuni rezolutne zahtjeve Europske unije kako i inače to poslušno činimo u svim drugim slučajevima kao ravnopravna članica Europske unije i svih drugih međunarodnih asocijacija.

Nije li konačno došlo vrijeme za donošenje zakona „Lex Tito“ ili ćemo ponovno svjedočiti donošenju sličnih zakona kakav je bio zakon Zorana Milanovića „Lex Perković“, kojim se na silu željelo spasiti zločinačku prošlost i zločinačku budućnost dokazanim udbaškim zločincima iz olovnih vremena komunističke diktature?

Ili ćemo šutke promatrati kako nas te iste mentalno komunističke snage nepogrješivo vode u neku novu, treću  jugoslavensko-regionsku  tvorevinu kao novu „tamnicu hrvatskog naroda“?

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u svom je nastupnom govoru prigodom njene formalne kandidature za još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku snažno naglasila rast međunarodnog položaja Republike Hrvatske, poglavito na temelju njene inicijative „Tri mora“ kojom Republiku Hrvatsku želi čvrsto usidriti u srce kršćanske Srednje Europe, gdje smo oduvijek kulturološki i pripadali nasuprot svim tajnim i javnim idejama o nekakvom novom „regionu“. Možda u toj ideji „Tri mora“ koju  iskreno i podjednako snažno zagovara predsjednik Donald Trump, leži odgovor na pitanje zbog čega već 5 godina određene političke grupacije potpomognute mainstream medijima u Hrvatskoj besprimjerno sotoniziraju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović što u nedostatku pravih argumenata često prelazi u klasičan seksizam i klasično nasilje prema ženi. U tom svjetlu mogli bi analizirati i posljednju smišljenu diverziju protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kada je u javnost iscurio papir s komunikacijskim uputama za govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Unutarnji i vanjski neprijatelji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, znajući da neće moći polemizirati s činjenicama iz njenog prvog mandata kao na tekućoj traci fabriciraju morbidne banalnosti kako bi do kraja omalovažili sve ono vrijedno što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović učinila tijekom svog prvog mandata.

Vrhunac cinizma mogli smo vidjeti u izjavi gospodina Josipa Manolića kad on kaže da će na predsjedničkim izborima pobijediti „njihov kandidat Zoran Milanović“!  Postavlja se logično pitanje, tko su to „ONI“ koji su kandidirali svog favorita Zorana Milanovića, a tko smo to „MI“ koji smo se snažno suprotstavili njegovoj gubitničkoj vladavini u kojoj je donesen zakon „Lex Perković“, u kojoj nikada nije pronađen crtač „svastike“ na Poljudu što je Hrvatskoj u međunarodnim okvirima nanijelo silnu štetu. Glede „svastike“ na Poljudu kristalno je jasno da se udarilo na kult hrvatskog nogometa koji je izravno u brendiranju Hrvatske pod idejnom začetnicom i snažnim vodstvom Kolinde Grabar Kitarović bio simbol prepoznatljivosti pobjedničke hrvatske nacije. Njeno ponosno predstavljanje Republike Hrvatske u prepoznatljivim nacionalnim bojama izvrgnuto je ruglu od svih onih koji zapravo čine Titoističku, neojugoslavensku regionalnu reprezentaciju. A njihova jugo nostalgičarska imena i prezimena su poznata hrvatskoj javnosti, no ipak evo mali podsjetnik na one koji su ujedno i rušilačka snaga uperena protiv Kolinde Grabar Kitarović: Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavićić, Dragan Markovina, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…… I ako njihovim imenima dodamo i imena njihovih ideologa, izbornika i trenera kao što su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Budo Lončar, Ivo Josipović, Milorad Pupovac i ostala bulumenta, a svima je zajedničko to da im je Tito najveći sin hrvatskog naroda, bit će nam kristalno jasno tko i zašto ne želi predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčaku koja je Titovu bistu poslala u ropotarnicu povijesti. Titoisti to ne opraštaju! Nisu li imena i prezimena te integralne neojugoslavenske reprezentacije zapravo najbolja preporuka onima koji pripadaju grupi „MI“, za koga glasovati na predstojećim predsjedničkim izborima?

Zbog svega navedenog potpuno je opravdano retoričko pitanje iz naslova: „Ako je moglo „Lex Perković“, zašto ne bi moglo „Lex Tito“ ili „Lex Manolić“?

 Kazimir Mikašek-Kazo