BILI CVITAK Ovo je priča o strašnoj sudbini mjesta koje je postalo simbol Domovinskog rata. O njemu je pjevao i Jura Stublić...

Tijekom ljeta 1991. godine, puna 42 dana 4. A brigada Zbora narodne garde branila je u zaleđu Zadra mjesto Kruševo. To mjesto, opjevano u pjesmi Jure Stublića "Bili cvitak", postalo je jedan od simbola Domovinskog rata, a nalazilo se u iznimno nepovoljnom položaju. Okruženo sa svih strana, s jedne Obrovcem, a s druge Karinom, jedini je ulaz i izlaz imalo putem mora, kojim su u njega i dolazili gardisti vezom Novigrad – Meka Draga.

Početkom rujna neprijatelj je na područje Obrovca doveo nove snage s područja Like i Knina, koje su se u početku aktivnosti bazirale na topničkim napadima sve do 9. rujna, kad je pokrenut neuspješan pješački napad, uz potporu oklopno-mehaniziranih snaga, na selo Jasenice. Dva dana poslije, nakon topničke pripreme, u 10 sati krenuo je novi pješačko-tenkovski napad, u koji su se oko 14 sati uključili i zrakoplovi Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva.

Malobrojni branitelji Jasenica u početku su se uspješno odupirali te su uništili jedan oklopni transporter i tenk. Ipak, agresor je u popodnevnim satima probio obrambene linije i branitelji su se morali povući iz Jasenica i Maslenice preko Masleničkog mosta do Rovanjske. Time je presječena Jadranska magistrala i prometna komunikacija prema Rijeci i Zagrebu, a pobunjeni Srbi ovladali su Masleničkim mostom i Novskim ždrilom.

Padom Jasenica i Maslenice neprijatelj je pod paljbeni nadzor stavio Novigrad, a branitelji Kruševa našli su se u potpunom okruženju. U popodnevnim satima neprijatelj je izravno pogodio trajekt kojim su se opskrbljivali branitelji Kruševa, na koje je istoga dana pokrenut pješačko-tenkovski napad, jedan iz smjera Obrovca, a drugi iz smjera Karina. Branitelji Kruševa, predvođeni 4. A brigadom Zbora narodne garde, napade su odbili, nakon čega je zapovjednik srpskih snaga Ratko Mladić zatražio preko europskih promatrača primirje, koje je zapovjednik 4. brigade Ivo Jelić i prihvatio.

Ipak, srpske snage nastavile su napade, koje hrvatske snage uspješno odbijaju, no uz znatne gubitke. Kad je postalo jasno da će Kruševo biti nemoguće obraniti, zapovjednik Ivo Jelić, uz konzultacije s nadređenima, donio je odluku o postupnom povlačenju. Ono je u cijelosti provedeno tijekom noći s 11. na 12. rujna. Ante Čokolić u knjizi "23_Ni ovo nije bija moj dan" opisuje svoj ratni put na kojem je 23 puta za dlaku izbjegao smrt, od kojih su čak tri takva slučaja bila pri padu Kruševa.

Večer uoči napada na Kruševo Čokolić je bio na barikadi koja se nalazila na cesti Kruševo – Obrovac. Zapovjednik njegove 1. satnije 1. bojne Blaženko Zelić onamo ga je doveo kako bi s Marinkom Knezovićem, zvanim Jubilarni, čekao tenkovski napad, koji je zaista i započeo u jutarnjim satima. Jubilarni je uzeo jedino protuoklopno oružje koje su imali, ručni raketni bacač RPG-7, i pogodio čelni tenk te ga je onesposobio.

No taj je potez otkrio njihov položaj, na koji je otvorena vatra. Dvije tenkovske granate pogodile su grudobran iza kojeg su se sakrili, a detonacija ih je podignula barem 30-ak centimetara od tla. Iako mu je bio izbijen zrak iz pluća, Čokolić je uspio prodisati, sabrati se te je s Jubilarnim početi tražiti drugi zaklon. Bio je to usjek ceste do kojeg su trebali prijeći 50-ak metara brisanog prostora. Jubilarni je krenuo prvi, a za njim i Ante, koji je opet za dlaku izbjegao smrt:

"Prostor između grudobrana i usjeka ceste bio je uglavnom brisani prostor s tek jednom ili dvije manje smreke. Kad sam došao blizu jedne male smreke, zapeo sam nogom za kamen i pao. Smreka je bila ispred mene oko dva do tri metra. Rafal Browinga s tenka ju je ogolio kao u crtanom filmu. Da mi Bog nije zapeo nogu i da nisam pao, taman bih bio iza smreke koju je sasjekao rafal. Mislim da ne bi bilo krvi niti za odrediti krvnu grupu."

"Gospe draga, hvala ti, ni ovo nije bio moj dan", pomislio je Ante već drugi put u svega nekoliko minuta. Ustao je i nastavio trčati. Došavši do usjeka, skočio je na cestu s visine od oko dva metra, pretrčao cestu, preskočio sljedeći zid i uskočio ravno u divlju krušku.

"Pokupio sam valjda sve bodlje koje je imala, ali u tom trenutku, zbog straha i adrenalina, ništa nisam osjetio. Vidio sam ih po sebi, ali bol nisam osjećao. Neke su bile duboko, po trbuhu i rukama i po centimetar-dva. Ugledao sam Marinka, dobro je. Sjeli smo ispod zida vinograda na jednu kamenu ploču, gledali jedan drugoga s nevjericom, čuđenjem, srećom, osmijehom... opet pomiješane emocije. U vinogradu smo ubrali malo grožđa i sjeli na drugo mjesto koje je bilo nešto udaljenije od vinograda u odnosu na kamenu ploču s koje smo maloprije ustali. Zašto smo se premjestili? Ne znam! Premjestila nas je Majka Božja. Taman što smo se premjestili, pala je minobacačka granata i geler je pogodio točno u kamenu ploču na kojoj smo sjedili prije pola minute. Marinko je uzeo taj geler za uspomenu."

Ante je opet zahvalio Gospi. Izgleda da zaista nije bio njegov dan da pogine. Padom mraka, u noći s 11. na 12., Marinko i Ante prebacili su se brodicom preko kanala i nastavili pješice prema Novigradu.

"Četnici su tu noć neprestano ispaljivali svjetleće rakete. Svaki put kad bi nebo osvijetlila raketa, Marinko i ja bismo čučnuli i zagrlili se te na taj način oponašali smreku ili grm. Nastavili smo pješačiti prema Novigradu i oko ponoći došli do kule iznad grada."

U Novigradu su naišli na Albanca koji je ondje imao pekarnicu te su mu savjetovali da što prije skloni ženu i djecu u Zadar. Iscrpljeni i premoreni, nakon što ih je pekar nahranio, nastavili su do kinodvorane kako bi se u njoj malo odmorili.

"Rekli smo kolegi da nas obavijesti o bilo kakvom događanju ili odluci. Zaspali smo obojica, kao klade. Nakon što sam se probudio, prvo što sam ugledao bilo je danje svjetlo kroz otvorena vrata dvorane. Ustao sam, probudio Marinka, u uvjerenju da je brigada i dalje u Novigradu. Izašli smo van i, tek tada, shvatili da smo sami u Novigradu. Nema nigdje nikoga. Pitanja se roje. Gdje su svi? Gdje su otišli? Na brdo iznad Novigrada ili prema Zadru? Da su iznad Novigrada, onda bi netko bio i u Novigradu. Dokle su došli četnici? Jesu li i oni prešli kanal? U tim trenucima konfuznih misli i šutke postavljenih pitanja, ugledali smo malu brodicu koja se velikom brzinom približavala iz smjera Kruševa. Intuitivno smo osjetili da to nisu četnici. Ipak smo ostali oprezni, zauzeli zaklon iza parkiranog osobnog automobila i čekali. Brodica je pristala uz rivu, a iz nje su izašli brigadni diverzanti."

Zajedno s njima, Ante Čokolić i Marinko Knezović zaputili su se iz Novigrada u potrazi za ostatkom brigade, odnosno 1. i 3. bojne, koje su sudjelovale u obrani Kruševa. Napokon su pronašli suborce u Boriku kraj Zadra, a oni se nisu mogli načuditi tome da su njih dvojica još uvijek među živima. Pad Kruševa bio je za pripadnike 4. brigade koji su ga branili osobito bolan i zbog toga što su u obrani tog mjesta život izgubila šestorica pripadnika brigade, čijih ćemo se imena prisjetiti na kraju ovog članka – Srećko Biočić, Nikola Džalto, Ivan Lendić, Ivo Lisica, Luka Vranješ i Ivica Vukičević.