"Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli!": Provjereno donosi priču o Vukovarki koja se suočila s čovjekom koji joj je '91. oteo oca
NAKON 28 GODINA TUGE
Prema podacima međunarodnog Crvenog križa, u Hrvatskoj se od 1991. godine 2000 osoba vodi kao nestalo. Jedna od njih, Vukovarka Iva Radić Kostić, cijeli život traži traži svoga oca. Pred njezinim ga je očima odveo njihov dotadašnji susjed Jovan Radan. Iva se 28 godina poslije pred kamerama suočila s čovjekom koji je osumnjičen za ubojstvo civila i silovanja u Vukovaru, čovjekom kojeg je vidjela kako sjeda u automobil i u nepoznato odvodi njezina tatu.
Svog oca Miju Radića posljednji je put vidjela 1991. godine. U nepoznato ga je, sjeća se, odveo susjed Jovan Radan, koji je tada bio pripadnik srpske paravojne formacije. I 28 godina poslije muči je pitanje gdje je njezin tata, zbog čega se odlučila suočiti s čovjekom kojeg je vidjela kako ga odvozi.
"Zaustavljeni smo nedaleko od naše kuće. Rekli su da moramo ući u dvorište Veleprometa i pokazali gdje da se zaustavimo. Mene je već počela hvatati panika. Onda su nam rekli da on mora ići u Negoslavce na ispitivanje. Moj suprug. Ja sam pitala zašto mora ići, zašto ga tu ne ispitaju. Rekli su nam da će ga vozač odvesti u Negoslavce i da će on tamo biti ispitan", ispričala je Jelena Radić, supruga nestalog Mije Radića.
Ivine dječje oči tada u Jovanu Radanu nisu vidjele opasnog vojnika, već prijatelja njezina tate. Nema šanse da bi mu naudili, mislila je. Ipak, pogled tada nije mogla odvojiti od automobila.
"Pogledom nas je pratio. Auto je izišao, skrenuo desno i tada sam zadnji put vidjela svog oca živog. Pamtit ću to dok sam živa. Tu scenu neću nikada zaboraviti", rekla je Iva.
Njezina tatu odvezli su u nepoznato, a ona je s mamom i sestrom ostala u Veleprometu. Nisu tada znale što će biti s njima. Ostao je samo strah, muk i zvuk radija.
"Svirala je pjesma: 'Odlazim ti ja zauvijek / Oka tvoja dva, suzama ne daju da teku / Noć je prokleta / Medena, odlazim ti ja zauvijek'", prisjetila se Iva.
"Imam i dandanas neke igračke koje mi je on kupovao"
Da Iva dolazi na svijet, znao je cijeli Vukovar jer je mjesec dana ranije rođenoj bebi nedostajalo krvi. Radio Vukovar te je 1983. godine traži dobrovoljne darivatelje i javio se Petar Kačić, njihov mještanin.
"Moji rođendani uvijek su slavljeni veselo, uvijek se mnogo ljudi okupljalo. Pored majčine rodbine iz Karavukova, rodbine iz Splita, mnogo prijatelja, mnogo djece", rekla je.
Zajedno su Iva i tata išli u grad, a mama se, kaže, ljutila kad god bi se vratili iz trgovine. Naime, uvijek bi njegova miljenica nešto dobila: bombon, igračku ili mnoštvo sočnih poljubaca.
"Imam i dandanas neke igračke koje mi je on kupovao. Tu u blizini naše kuće postojao je stolar i radio je kolijevke od drveta. I dandanas imam kolijevku za bebe koju mi je kupio", ispričala je. "Imao je, čini mi se, puno više vremena da bude sa mnom nego majka, koja je bila tu s troje male djece, s mužem invalidom i velikom kućom."
Jelena je iza sebe imala propali brak, dvoje djece i nije planirala novu ljubav. Ali ljubav se ne može planirati. Ona se jednostavno u predratnom Vukovaru dogodila Miji i Jeleni, Hrvatu i Srpkinji.
"On je sa mnom osjećao sreću, zadovoljstvo otkad smo se mi sastali. Ja sam to osjetila i vidjela i to mi je davalo snage. Meni ništa nije bilo teško raditi. Nije mi mogao fizički pomoći, ali puno sam ja od njega naučila", rekla je Jelena.
U igri i radosti s roditeljima i sestrama, u kući uvijek punoj gostiju, provela je Iva punih osam godina svoga života. No njezino je sretno djetinjstvo prekinuo rat.
Danima je mogao samo gledati kako mu ruše voljeni grad
Unatoč sirenama, pucnjima, bombama, nitko od njih isprva nije ni zamišljao što će se dogoditi – da će grad pasti. Obitelj Radić tada se skrivala u obiteljskom podrumu: "Tatu smo samo u tim najgorim situacijama spuštali u podrum jer je bio nepokretan", ispričala je Iva.
Kako je vrijeme odmicalo, život za civile u Vukovaru postajao je sve opasniji. Mijo i Jelena stoga su donijeli tešku odluku da s djecom napuste svoj dom. Računali su tada na Mijinu obitelj, koja se preselila u Dalmaciju.
"On je uspio stupiti u kontakt sa svojom porodicom iz Splita. Oni su mu poručili da smo dobrodošli samo on i ja, a da majka i njene kćeri iz prvog braka ni slučajno tamo nisu dobrodošle i on, naravno, na to nije pristao", rekla je Iva.
Skupili su potom samo osnovne potrepštine iz kuće, potrpali ih u torbe i odvezli se iz Vukovara.
"Početkom rujna krenuli smo kukuruznim putem. Tamo su nas presretale paravojne ili vojne formacije i kasnije smo saznali da se nekoliko sati nakon našeg prolaza zatvorio i taj kukuruzni put te da više nije bilo ni jednog izlaza iz grada", ispričala je Iva.
Smjestili su se prvo u Karavukovu kod mamine obitelji, a onda u jednom stanu u malom mjestu u Odžacima, u blizini granice s Hrvatskom.
"On je u dvorištu sjedio u kolicima. Ja sam ga pogledala i rekla: 'Tata, lijepo je ovdje.' On je jako plakao. Bilo mu je strašno teško što je morao napustiti svoju kuću", prisjetila se Iva. "Bombe su se tada čule i bombardiranja. I kažu da je tada jako plakao."
Danima je, preko granice, bespomoćno iz kolica, gledao kako mu ruše voljeni grad Vukovar.
"Svakodnevno je slušao Radio Vukovar, svakodnevno su javljali o novi poginulim iz Vukovara. Mislim da je svaki dan čuo za neko poznato ime koga više nema. Jako ga je pogodilo kad je čuo da je poginuo njegov bratić", rekla je Iva.
Jednoga su dana na radiju javili da se pucnji više ne čuju te da je grad mirniji. Uvjereni da je tako, Mijo i Jelena s Ivom i njezinom sestrom krenuli su za Vukovar. Na putu su ih zaustavili vojnici i odvezli ih na ispitivanje u Velepromet.
"Sjeli ste u naš auto, on je unutra i rekli ste da ga vodite na ispitivanje", rekla je Iva Jovanu Radanu 28 godina nakon što je njezina oca zauvijek odveo. "Vas je smatrao svojim prijateljem", dodala je.
"Pa ja sam mu i bio prijatelj", odgovorio je Radan.
"Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli. Pred mojim očima ste ga odveli i od tada mu se gubi svaki trag", rekla mu je Iva. "Moga oca nema i on je imao samo mene. I bio je jako sretan kad je osnovao svoju obitelj. Ja sam sigurna da bi on mene tražio. Ja vas za ništa ne krivim, ja vas samo molim da mi kažete gdje ste ga odveli, kome ste ga ostavili, gdje da kopam", nastavila je Iva.
"Pa nisam, ženska glavo, nisam vozio njegov auto, nikad ništa nisam radio", branio se Radan.
"Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje"
Prvu noć nakon razdvajanja u Veleprometu Ivu s mamom i sestrom smještaju u podrum: "To je sve bilo puno ljudi. Ležali su dolje, na paletama na podovima", ispričala je Iva.
Odvojili su ih od ostalih civila iz podruma i hangara i odveli u malu prostoriju. Jelena je svaki dan ispitivala vojnike o svojemu suprugu, a oni su nju ispitivali zašto je kuhala ručak za ustaše. Nakon nekoliko dana po njih su došli vojnici i samo ih odveli natrag u Odžake.
"Samo mi je muka. Ne znam kako su s njim postupali jer to je čovjek koji nije sam mogao ni na WC. Nije sam mogao jesti ni čašu vode podignuti", rekla je Iva.
Što se točno dogodilo, što mu je rečeno, pokušavala je uporno doznati od Jovana Radana.
"Moram pokopati svoga oca jer znate da nije nosio oružje, znate da nikome ništa nije mogao. Bio je Hrvat po nacionalnosti i oženjen za Srpkinju, a 1991. je otišao u Srbiju. Nije ga interesirao rat ni ratna događanja", rekla je Iva Radanu. "Sjećam se da ste sišli u podrum gdje su nas stavili", dodala je.
"Ne mogu da kažem ništa", odgovorio je.
"Ja mogu. Pa, zar vi ne biste to pamtili dok ste živi? To što ja pamtim i što pamti moja majka."
"Pamtim, ali za tako široke mase… Autobusi su se punili", rekao je Radan. "Ja bih pomogao, ja sam to tvojoj mami već sto puta rekao."
"Vi sad meni govorite kao da ja to nisam gledala kao što sad gledam u vas?" upitala ga je Iva. "Vozili ste naš auto, a dat će Bog, otići će se na poligraf."
"Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje", rekla je Iva Radanu na kraju njihova suočavanja.
Radana se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja tijekom rata
Iva danas živi u Beogradu, gdje je dobila posao. I njezine su sestre u Srbiji. U Vukovar dođe posjetiti majku koja sama živi u obiteljskoj kući. Dođe Iva i do spomen-ploče čovjeka koji joj je dao krv za život. Naime, dobrovoljni darivatelj krvi Petar Kačić, pukovnik HV-a, dao je svoj život za obranu Sajmišta. A svom ocu Iva nema gdje otići.
"Odveli su ga. Sad će moj tata doći. Pa nije došao danas. Doći će sutra. Pa nije došao sutra. Pa sad će ga dovesti. Dobro, nema ga. Vratit ću se ja u Vukovar pa ću naći svoga oca. Pa ga nema ni u Vukovaru. Pa ja odrastam. Pa shvaćam da ga neću tako lako naći, ali možda je moj tata negdje", rekla je Iva.
Ona, njezina majka i dvije sestre sve što znaju o zbivanjima u Veleprometu rekle su tužiteljstvima i Hrvatske i Srbije. To nije dovoljno za podizanje optužnice, kaže jer one nisu svjedoci njegova ubojstva, već odvođenja.
Protiv Jovana Radana DORH je 2007. podignuo optužnicu za ubojstvo civila u Veleprometu. Sumnjiči ga se i za silovanja tijekom rata, ali on slobodno živi u Novom Sadu.
A gdje je Mijo Radić, civil i invalid? Odgovor na to pitanje ne zna se ni 28 godina poslije rata. Oni koji znaju šute i žive – mirne savjesti.
