Bosna se našla u vrlo opasnom vrtlogu: Svi njihovi pogledi usmjereni su prema Srbiji

Bosnu i Hercegovinu i njezine narode očekuju još jedni izbori koji neće riješiti ni jedno od nagomilanih pitanja koja godinama, pa i desetljećima, muče tu državu. Naime, početkom listopada birači će u toj državi izaći na izbore kako bi birali lokalnu i regionalnu vlast. Birat će se načelnici i gradonačelnici, ali i sastavi gradskih i županijskih skupština.

Kada izbore promatramo na razni entiteta, u Republici Srpskoj najzanimljivije bi moglo biti u Banjoj Luci, koju je Dodikov SNSD na posljednjim izborima izgubio od mladog Draška Stanivukovića, kojega je tada kandidirao PDP s kojim se u međuvremenu razišao.

Milorada Dodika posebno je bolio poraz u “prijestolnici” Republike Srpske, toliko da je čak prijetio ukidanjem grijanja građanima zato što su okrenuli leđa njegovoj partiji.

Huškačka politika

Međutim, ni Stanivuković se baš nije proslavio kao gradonačelnik. Uspio se posvađati i s najvjernijom saveznicom Jelenom Trivić, ženom koja ga je praktički dovela do gradonačelničke fotelje.
Stanivukovićev mandat ostat će upamćen i po nekoliko ozbiljnih skandala, a jedan od živopisnijih je video iz ureda gradonačelnika koji je osvanuo na portalima, u kojem gradonačelnik objašnjava tajnici kako se jaše konj.

No, radi bolje upućenosti publike u Hrvatskoj, treba reći kako i Milorad Dodik i Jelena Trivić i Draško Stanivuković vode gotovo identičnu politiku. Ovdje je riječ o nijansama politike i pogledima na budućnost odnosa u Bosni i Hercegovini, ali i odnosa sa Srbijom i Hrvatskom. Bitno je naglasiti da ni Dodik ni Stanivuković ni Trivić ne dovode u pitanje plan o samostalnosti RS-a i priključenju tog entiteta Srbiji. Za sve njih to je sveti cilj i ni vlast ni oporba u RS-u nikada neće odustati od njega. Isto kao što nikada neće prestati govoriti o Hrvatskoj kao genocidnoj tvorevini i 700 tisuća srpskih žrtava u Jasenovcu. Ukratko, razlika između oporbe i vlasti u RS-u samo je u nazivu stranaka.

U Federaciji BiH predstojeće izbore treba promatrati na nekoliko razina. Prva je odnos između Bošnjaka i Hrvata, a potom i odnos snaga unutar ta dva nacionalna korpusa. Kada promatramo odnose između dva naroda, onda bi najzanimljiviji izbori trebali biti u Mostaru, ali i u Novom Travniku, Stocu, Vitezu i Busovači. U svim navedenim gradovima postoji tendencija nacionalnih političkih homogenizacija prije svakih izbora. Mostar čak ima i posebno izborno zakonodavstvo koje je nametnuo visoki predstavnik međunarodne zajednice. Politički dogovor HDZ-a i SDA omogućio je održavanje izbora u Mostaru nakon desetljeća blokade izbora za gradsko vijeće. Međutim, taj je dogovor trebao biti uvod u puno širi dogovor o reformi izbornog zakonodavstva na razini Federacije.

Različiti pogledi

No do reforme izbornog zakonodavstva nikada nije došlo. Problem je samo privremeno riješen kad je visoki predstavnik nametnuo određene dijelove izbornog zakonodavstva. Sveukupna reforma izbornog zakonodavstva, koja bi uključivala reformu izbora izaslanika Doma naroda i članova Predsjedništva, nikada nije dogovorena. Razlog je različit pogled triju naroda na buduće uređenje te države. Srbi bi zadržali sadašnji model, Hrvati bi željeli svoju izbornu jedinicu u kojoj bi sami birali svoje izaslanike i člana Predsjedništva, a Bošnjaci bi sve to poništili, oni zagovaraju model izbora “jedan čovjek – jedan glas”, pa čak i ukidanje sadašnjeg modela izbora tročlanog Predsjedništva i biranje jednog predsjednika.

Do propasti dogovora o izbornom zakonodavstvu čijim bi se donošenjem relaksirali odnosi između naroda u BiH došlo je zbog međusobnih optužbi unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa. SDA i SDP međusobno su se optuživali tko je više izdao ideju o građanskoj BiH. Budući da se dogovor trebao postići neposredno prije parlamentarnih izbora, bilo je jasno da od njega neće biti ništa. Možda su baš na to i računali u međunarodnoj zajednici kada su sami dogovor odgađali sve do izbora.

SDA je ipak bila ta stranka koja je uvjerljivo izgubila izbore unutar bošnjačkog biračkog korpusa. SDP je uz NIP uspio okupiti još nekoliko stranaka s kojima je formirao vlast. U međuvremenu su iz tužiteljstva počeli stizati uhidbeni nalozi pa je iza rešetaka završio Osman Mehmedagić Osmica, moćni šef tajne službe koji je sredstva uglavnom usmjeravao protiv drugih političkih stranaka i naroda. Razbijena je i hobotnica SDA na sudovima i u tužiteljstvu, a smijenjena je i moćna Sabija Izetbegović, direktorica KBC-a Sarajevo.

Nema dogovora

Razbijena je sprega između obavještajnih službi, novinara i politike. Barem nakratko. Unatoč svemu što se događalo unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa, na ovim izborima treba očekivati jačanje SDA. Prije svega zato što je vlast zauzeo SDP, a u proteklom razdoblju reforme i nisu baš tekle onom dinamikom kojoj su se građani nadali. SDA je to vješto koristio kako bi zadržao i povećavao svoj rejting. Svaki dogovor i kompromis koji je SDP postigao sa SNSD-om i HDZ-om prikazali su kao izdaju BiH. U dijelu bošnjačkih medija vješto se provlači teza da Hrvati upravljaju Federacijom, na taj se način izaziva bunt unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa. Iako je BiH dobila status kandidata za članstvo u EU-u, proći će još dosta vremena da građani osjete koristi od približavanja EU-u, a o datumu prijma u punopravno članstvo nitko se ne usudi ni govoriti.

HDZ je i dalje najjača snaga unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, a to će ostati i nakon idućih lokalnih izbora. Međutim, njegova dominacija ozbiljno je ugrožena na zapadu BiH. U Hercegbosanskoj županiji vlast je sastavljena bez najjače stranke s hrvatskim predznakom. Hrvatski nacionalni pomak stranka je koja se iz Tomislavgrada polako širi po hrvatskim krajevima u BiH.

Hoće li na idućim izborima izaći iz okvira Hercegbosanske županije prema drugim hrvatskim krajevima, tek treba vidjeti. HDZ bi, kako sada stvari stoje, mogao imati problema i u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, gdje mu prijete HDZ 1990. i Hrvatska republikanska stranka. Ono što je sada razvidno jest činjenica da i unutar hrvatskog nacionalnog korpusa ima određenih pomaka na putu političkog pluralizma.

Spori procesi