Branitelj 13 dana stoji pred Saborom: traži istinu o ratnom putu ministra

Ispred zgrade Hrvatski sabor već gotovo dva tjedna stoji jedan čovjek. Nema pozornice, nema mikrofona, nema političkog pokreta iza sebe. Samo mali šator, veliki baner i jedno pitanje.

Umirovljeni bojnik Hrvatske vojske Stjepan Šerić traži odgovore o ratnoj biografiji ministra obrane Ivan Anušić.

Ne traži presudu.
Ne optužuje.
Postavlja pitanja.

U zemlji koja se poziva na pravnu državu, to ne bi smjelo biti previše.

Čovjek koji ne odlazi

Stjepan Šerić ima sedamdeset godina. Hrvatski je branitelj i 50-postotni hrvatski ratni vojni invalid. Preživio je dva moždana udara.

Unatoč svemu, već danima stoji ispred Sabora – na kiši, na vjetru, na hladnoći.

Ne daje izjave medijima. Kaže da sve piše na baneru postavljenom uz njegov mali šator u zagrebačkoj Ilici.

Na tom baneru nalazi se pitanje koje je poslao i prema Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Pitanje o ratnoj biografiji ministra obrane.

Dokumenti i različiti datumi

Šerić nije slučajni prolaznik koji je odlučio pokrenuti političku polemiku. Tijekom Domovinski rat bio je jedan od zapovjednika obrane Antunovca.

Zbog toga tvrdi da raspolaže dokumentacijom iz tog vremena.

Prema tim dokumentima, ministar obrane u evidenciji 106. brigada ZNG vodi se s datumom pristupanja 20. kolovoza 1991. godine.

Pitanja su vrlo jasna, a tiče se vremena od 28. lipnja do 26. listopada 1991. godine, te od 5.prosinca 1991. do 10. siječnja 1992. godine, od 18. svibnja do 22. svibnja 1992. godine, zatim od 29. srpnja do 30. rujna 1995 godine, za sve to vrijeme Šerić postavlja pitanje, tko mu je tada bio zapovjednik, koje formacijsko mjesto i taktička postrojba? Na kraju svojih pitanja stoji u kojoj sastavnici 4. pješačke bojne 3. gardijske brigade je bio, na kojem formacijskom mjestu i tko mu je bio zapovjednik?

U MORH-ovoj biografiji stoji:

” U ožujku 1991. godine sa 17 godina napušta srednju školu u trećem razredu kako bi se priključio dobrovoljačkim odredima. Od lipnja 1991. godine i osnutka 106. brigade Zbora narodne garde RH, također kao maloljetnik postaje dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik te brigade. Tijekom Domovinskog rata bio je pripadnik Zbora narodne garde, 106. i 130. brigade, pripadnik Specijalne policije MUP-a Orao, Vojne policije i 3. Gardijske brigade Hrvatske vojske. Od 1991. do 1995. godine prošao je brojna ratišta u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Prošao je ratišta od istočne Slavonije do dubrovačkog područja, gdje je u kolovozu 1992. godine sudjelovao u oslobađanju dubrovačkog zaleđa pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka. Bio je sudionik akcije Maslenica, a u kolovozu 1993. je mjesec dana proveo na području Bosne i Hercegovine. Sa Specijalnom policijom MUP-a Orao sudjelovao je od 1993. do 1995. godine u akcijama na Velebitu, a s istom postrojbom sudjelovao je i u akciji Bljesak i oslobađanju područja zapadne Slavonije. Nositelj je Spomenice Domovinskog rata i odlikovanja za sudjelovanje u Vojno-redarstvenoj akciji Bljesak te niza pohvala i nagrada.”

Šerić pritom jasno naglašava: nikoga ne optužuje. Samo traži razjašnjenje činjenica koje se, prema njegovu mišljenju, ne uklapaju u povijesnicu obrane Antunovca iz 1991. godine – povijesnicu koju je i sam sudjelovao pisati.

Epizode koje izazivaju prijepore

Uz datume, u javnosti su se otvorila i pitanja oko pojedinih epizoda iz rata koje je ministar opisivao.

Jedna od njih odnosi se na događaj od 19. rujna 1991., kada je – prema njegovoj verziji – sudjelovao u “akciji” zarobljavanja 52 vojnika i časnika JNA.

No pojedini sudionici tog događaja tvrde da se ta verzija ne podudara u potpunosti s njihovim sjećanjima.

U javnosti se rijetko spominje i činjenica da je ministar obrane nositelj statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida od 40 posto. Prema dostupnim podacima, 2013. godine njegova je mirovina iznosila oko 6000 kuna.

Nije poznato na temelju koje je osnove ta mirovina ostvarena. Time se otvaraju različita pitanja – primjerice odnosi li se invalidnost na PTSP ili neku drugu vrstu zdravstvenog oštećenja.

Ako je riječ o općoj invalidskoj nesposobnosti, logično se postavlja pitanje kako je moguće obavljati jednu od najzahtjevnijih državnih dužnosti. Ako je, pak, došlo do poboljšanja zdravstvenog stanja, to bi bio rijedak presedan koji bi mnogim braniteljima ulio nadu.

Mnogo je pitanja. No jedno Šerić stalno ponavlja: ne dovodi u pitanje činjenicu da je ministar bio sudionik Domovinskog rata. Samo želi razjasniti – od kada.

Zašto bi netko „dopisivao“ ratnu biografiju?

Možda je upravo to ključno pitanje.

Zašto bi netko tko je kao maloljetni dragovoljac sudjelovao u obrani Hrvatske imao potrebu dodatno naglašavati ili proširivati vlastitu ratnu biografiju?

Nitko mu nije osporavao status branitelja.
Nitko ga nije prozivao.
Nitko nije dovodio u pitanje njegov ratni put.

Ali danas taj branitelj više nije anonimni sudionik rata.

On je potpredsjednik Vlade i ministar obrane.

A javna funkcija nosi i javnu odgovornost.

Šutnja institucija

Upiti o svemu poslani su ministru obrane, ali i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Odgovora zasad nema.

Slika koja ostaje

Možda je najteža slika ove priče ona koja se svakodnevno može vidjeti u Ilici.

Sedamdesetogodišnji ratni invalid stoji sam pred zgradom Sabora.

Na kiši.
Na vjetru.
Na hladnoći.

Ne traži presude.
Ne traži politički linč.

Traži odgovore.

Pouke koje ne bismo smjeli zaboraviti

Hrvatska je već vidjela kako institucionalna šutnja može završiti.

Sjećanje na prosvjede branitelja i smrt Nevenka Topalušić još je svježe.

Nitko razuman ne želi da se takve scene ponove.

Zato je možda najjednostavnije rješenje ujedno i najvažnije – transparentnost.

Ako su sumnje neutemeljene, to se može dokazati dokumentima.
Ako nisu, institucije moraju reagirati.

Jer vjerodostojnost ministra obrane nije privatna stvar.

Ona je pitanje povjerenja u državu.