Operacija Alfa je akcija Hrvatske vojske u sklopu drugog dijela napadne operacije Orkan ’91. u zimu 1991. Trajala je od 26. do 29. prosinca 1991. i plan joj je bio osloboditi mjesta istočno i jugoistočno od Pakraca te nastaviti dalje prema Okučanima.

Završila je porazom hrvatskih snaga, a stupanjem na snagu Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992., daljnja djelovanja su prekinuta sve do “Bljeska” kada će biti oslobođena cijela zapadna Slavonija.

Naše topništvo nije djelovalo

U jutarnjim satima 28. prosinca 1991. hrvatski branitelji koji su prethodnog dana oslobodili jaka četnička uporišta u pakračkom kvartu Gavrinica, Japaga i dio Šeovice, očekivali su prema dogovoru topnički napad na rubne položaje i u dubinu neprijateljskih položaja, te nastavak čišćenja terena i proboj prema rijeci Savi.

Ipak, naše topništvo nije djelovalo. Umjesto toga, JNA i TO izvršila je protunapad, prvo artiljerijski napad na naše položaje u Šeovici, Japagi, a potom i po samom Pakracu i Lipiku i ostalim našim položajima. Našim snagama stiglo je pojačanje s pripadnicima HV-a, u sam centar Šeovice i krajni dio oslobođenog područja. Dovezeni su s dva kamiona, a prilikom iskakanja iz kamiona, među njih su ispaljene četiri minobacačke mine, od kojih je poginulo četiri pripadnika HV-a i jedan pripadnik MUP-a, a više od 20-ak vojnika je ranjeno. Stoga je uslijedilo izvlačenje ranjenih i mrtvih, opet pod artiljerijskom paljbom, jedan dio postrojbi se povukao prema Japagi, te dalje prema Gavrinici i u sam Pakrac.

Akcijom zapovijedao čovjek kojem je to bio prvi teren

Dražen Šemovčan koji je sudjelovao u toj akciji, kaže kako je za zapovjednika cjelokupne postrojbe u Bjelovaru određen policijski službenik iz Čazme, čovjeku kojem je to bio prvi teren.

“Cijelu noć nisam spavao, razmišljajući o sutrašnjem danu. Omanovac (planinarski dom - strateški važan položaj), nepoznavanje terena, nismo imali informaciju o prilikama gdje su agresorske snage. Ujutro 28. 12. umjesto naše artiljerijske pripreme, koja je izostala, iskoristile su srbočetničke snage pa su počele sa svojim djelovanjem. Umjesto da se krene s daljnjim čišćenjem terena, od pobjede smo izgubili dosta naših suboraca i neočekivano se morali vratiti na početne položaje. Očekivali smo nakon toga odmah pješadijski protunapad, jer u daljini su se čuli tenkovi. Naš zapovjednik s nekolicinom napušta Šeovicu i dogovorno sa suborcima preuzimam zapovjedništvo (naravno, bez ukaza). Pa je odmah pao i dogovor, tj. ako nema pomaka do podneva, napuštamo Šeovicu, jer još jednu noć nećemo izdržati, jer je za pregrupiranje neprijatelja bilo dosta vremena.”

Šemovčan kaže kako je tada uslijedio potpuno nepotreban potez zapovjedništva: 

U Brusniku, kaže, pripadnici 127. virovitičke brigade ulaze u četničku zasjedu, a njih 12 je masakrirano:

“Bolje da ne pričam kako su izgledali. Tog dana, 29. prosinca 1991. godine smijenjen je i zapovjednik Babo. Došli su iz Iz Bjelovara su došli novi zapovjednici Vladimir Valenta – Baja, Mirko Kirin i pokojni Tihomir Trnski, jer je u Pakracu vladao kaos. Od činjenice da smo mogli u potpunosti odraditi vojnu zadaću, morali smo se povući… Tko je tome kriv? Odgovor se zna, zato se o ovoj operaciji ne govori i ne piše puno”, zaključuje sudionik operacije Dražen Šemovčan

Branitelji krive zapovjedništvo

U operaciji Alfa hrvatske snage imale su 35 poginulih i 62 ranjena vojnika, od čega je sedam poginulih i 38 ranjenih bilo iz 3. satnije pakračkog 76. bataljuna. U toj akciji poginuo je Marijan Kulhavi – Foka, jedan od najhrabrijih pakračkih branitelja, a zapovjednik 3. satnije 76. bataljuna, Stipo Hodak, teško je ranjen.

Branitelji koji su bili u akciji i danas za gubitke drže odgovornim zapovjedništvo. Dana 3. siječnja na snagu stupa Sarajevsko primirje te oslobodilačke akcije na pakračkom ratištu prestaju do VRO Bljesak.

Šemovčan: “Tko je tome kriv?”

“U Šeovicu dolaze dva kamiona naših suboraca (pripadnici 76. samostalnog bataljuna). Zašto su pod ovakvim okolnostima poslani, nije mi jasno. Pojačanje nam nije trebalo, jer Šeovicu nije trebalo čuvati, jedino sačuvati naše glave, ali netko je poslao naše suborce u smrt. Napravili su katastrofalnu grešku što su stali na raskrižju, iskočili iz kamiona i nisu se maknuli s čistine. Uslijedile su mislim 4 minobacačke mine, popadali su po asfaltu, baš kao rascvjetala ruža. Pet mrtvih i 20 i nešto ranjenih. Peti poginuli bio je iz moje postrojbe, Željko Begović – Plata, u onoj zadnjoj kući, nekim slučajem otišao je na bunar i dobio jedan jedini geler ravno u srce.”