Braniteljske udruge u Republici Hrvatskoj nezaobilazan su dio društvenog i političkog tkiva posljednjih tridesetak godina. Nastale kao spontan odgovor na potrebe hrvatskih branitelja nakon Domovinskog rata, one su danas među najbrojnijim i najutjecajnijim organizacijama civilnog društva u zemlji. No javnost, politika i sami branitelji često postavljaju isto pitanje: jesu li braniteljske udruge i dalje snaga zajedništva – ili su postale birokratski teret, instrument politike ili vlastitih interesa?

Ovaj članak pokušava dati odgovor – bez stigmatizacije, ali i bez idealizacije. Temeljen je na činjenicama, zakonodavstvu i iskustvima iz prakse.

Korijeni: Zašto su uopće nastale braniteljske udruge?

Nakon Domovinskog rata, Hrvatska se suočila s velikim brojem demobiliziranih branitelja, mnogima od kojih su bile potrebne zdravstvene, socijalne, pravne i psihološke usluge. Institucije su bile nespremne, a javna uprava spora. U tom vakuumu nastaju prve braniteljske udruge – kao oblik samopomoći, solidarnosti i zaštite digniteta.

Hrvatska udruga ratnih vojnih invalida Domovinskog rata (HVIDR-a RH) osnovana je 25. veljače 1992. godine, a inicijativa za osnivanje potekla je od ranjenika koji su se nalazili na rehabilitaciji u Kliničkom zavodu za rehabilitaciju i ortopedska pomagala u Zagrebu. Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata - osnovana je na Osnivačkom saboru održanom 9. siječnja 1993. godine u Zagrebu. To su prve braniteljske udruge osnovane još za vrijeme trajanja Domovinskog rata.

Eksplozija broja udruga i problemi kontrole

Nakon završetka Domovinskog rata, broj braniteljskih udruga iz godine u godinu je rastao. Danas prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja registrirano više od 1.400 udruga proizašlih iz Domovinskog rata.

Međutim, tako velik broj otvorio je niz problema:

• Neujednačena kvaliteta – od aktivnih udruga s velikim programima do „fiktivnih“ koje služe isključivo za osobnu korist.
• Pitanje financiranja – mnoge udruge ovise o državnim ili lokalnim subvencijama, a kriteriji raspodjele nisu uvijek bili transparentni.
• Politizacija – dio udruga postao je politički alat pojedinih stranaka, što je narušilo povjerenje javnosti.

Snaga zajedništva – što udruge i dalje čine dobro

Unatoč kritikama, mnoge udruge i dalje imaju iznimno pozitivan utjecaj:

1. Pomoć braniteljima i njihovim obiteljima – organizacija grupnih terapija, pomoć u ostvarivanju prava, rad s djecom branitelja.
2. Očuvanje istine o Domovinskom ratu – kroz izdavaštvo, komemoracije, izložbe, edukacije u školama.
3. Humanitarne akcije – pomoć siromašnima, prikupljanje sredstava za liječenja, pomoć u krizama (npr. potresi, poplave).
4. Lokalni razvoj i tradicija – udruge su često čuvari identiteta i kulture u ruralnim sredinama, pogotovo u Slavoniji, Dalmaciji i Lici.
5. Zapošljavanje i socijalno poduzetništvo – pojedine udruge osnovale su OPG-ove, braniteljske zadruge ili radionice s ciljem edukacije nezaposlenih hrvatskih branitelja koji se teško uključuju na tržište rada.

Kritike i slabosti – kad udruge postaju problem

No, ne treba zatvarati oči pred manjkavostima koje su, nažalost, prisutne:

• Zatvorenost i nepotizam – neke udruge postale su „zatvoreni klubovi“ s ograničenim brojem aktivnih članova, a funkcije se godinama ne mijenjaju.
• Dvostruka uloga – udruge koje s jedne strane provode javne projekte, a s druge politički djeluju, gube vjerodostojnost.
• Netransparentno trošenje sredstava – premda većina udruga poštuje zakon, bilo je slučajeva nenamjenskog korištenja sredstava, što je nanijelo štetu cijelom sektoru.
• Neujednačen rad – dok neke udruge godišnje organiziraju desetke aktivnosti, druge nemaju niti jednu.

Pokušaji reforme – što je poduzela država?

Ministarstvo hrvatskih branitelja je kroz posljednjih desetak godina provelo više mjera za bolju kontrolu i racionalizaciju:

• Jedinstveni registar braniteljskih udruga – transparentnost djelovanja.
• Javni natječaji za sufinanciranje projekata – svi moraju imati program, plan i izvještaje.
• Uvođenje elektroničkog sustava praćenja – sprječavanje zlouporaba.
• Strateški dokumenti (npr. Nacionalna strategija za branitelje) – definira ulogu udruga u društvu.

Sve su to koraci naprijed, ali bez aktivne samoregulacije unutar samih udruga, teško je očekivati potpunu promjenu percepcije.

Uloga medija i javnosti

Javni dojam o braniteljskim udrugama često je izobličen. Mediji se uglavnom bave incidentima i negativnim primjerima, dok se pozitivni programi ignoriraju. Tako se stvara slika da su braniteljske udruge isključivo privilegirani korisnici proračuna – što je netočno.

U stvarnosti, većina udruga djeluje volonterski, s vrlo ograničenim sredstvima, i to na terenu gdje nitko drugi ne pomaže. No zbog neodgovornosti manjine, sve stavljamo u isti koš.

Uloga zajedništva – postoji li još uvijek?

Zajedništvo koje je povezivalo hrvatske branitelje u ratu s godinama se raslojilo. Političke podjele, različita iskustva s institucijama i osobne tragedije ostavile su traga. No na terenu, u manjim mjestima i kroz konkretne akcije, još uvijek se može vidjeti duh zajedništva kakav je postojao 1991.

Braniteljske udruge imaju potencijal ponovno postati okosnica solidarnosti, ako se jasno odrede prema vrijednostima Domovinskog rata – a ne prema dnevnoj politici ili osobnim interesima.

Braniteljske udruge nisu ni isključivo snaga, ni isključivo teret. One su odraz našeg odnosa prema braniteljima, prošlosti i odgovornosti u sadašnjosti. Kad su vođene iskreno, stručno i domoljubno – predstavljaju najčišći oblik zajedništva. Kad to nisu, postaju predmetom opravdanih kritika.

Vrijeme je da u društvu prestanemo generalizirati – i da vrednujemo djelovanje, a ne naziv udruge. Snaga zajedništva ne leži u brojnosti, već u dosljednosti onome što su hrvatski branitelji branili: slobodu, dostojanstvo i istinu.

AUTOR: Kristijan Fereža/PDN