Istina koju ne mogu podnijeti: četnički metak, ubijeni djed i sramotna relativizacija

Kad Luka Modrić govori o svome djedu, ne govori o politici. Govori o djetinjstvu, o radu, o poštenju – i o zločinu. A baš to dio srpskih medija pokušava ugušiti: pravo žrtve da ispriča vlastitu priču bez da je se napada, omalovažava i relativizira.

“S ponosom nosim njegovo ime”

Djed Luka bio je temelj njegova djetinjstva.
„S ponosom nosim njegovo ime. Kao dijete nisam išao u vrtić, stalno sam plakao, pa su me odveli u njegovu ‘visoku kuću’ podno Velebita, u Dalmaciji. Bila je to kuća cestara – moj djed je bio odgovoran za održavanje cesta. Bila je pola sata hoda od ‘niske kuće’ u kojoj su živjeli moji roditelji.“

Ondje je naučio raditi, pomagati, živjeti.
„Djed me naučio lopatati snijeg, slagati sijeno i voditi stado na ispašu. Odrastao sam sa životinjama; uživao sam vući koze za rep. Mislim da sam tamo, među ovcama i kamenjem, naučio igrati nogomet.“

To je djetinjstvo koje su četnici prekinuli metkom.

Četnički zločin nad civilom

„Ne volim o ovome pričati. Ponovno otvarate strašnu ranu“, rekao je Modrić, pa nakon stanke nastavio ono što se ne smije zaboraviti:
„Bio je prosinac 1991., imao sam šest godina. Jedne večeri moj djed nije došao kući. Tražili su ga. Ustrijeljen je na polju uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome nije ništa nažao učinio.“

To nije “navod”, to je činjenica ratnog zločina. Civil, nenaoružan, ubijen u vrijeme agresije. Točka.

„Sjećam se sprovoda. Tata me nosio do lijesa i rekao: ‘Sine, daj djedu poljubac.’ I danas se pitam: kako možeš ubiti dobrog čovjeka, pravednog čovjeka? Zašto?“

“Nema dokaza” – prljava mantra

Dio srpskih medija na ove riječi reagira sramotno: napadom na Modrića i podmetanjem fraze “nema dokaza”. To nije potraga za istinom, to je pranje zločina. U Domovinskom ratu tisuće civila ubijene su bez da su počinitelji ikad osuđeni. Ne zbog toga što zločina nije bilo, nego zato što je pravda sustavno zakazala.

Relativizirati ubojstvo civila birokratskim floskulama znači vrijeđati žrtvu po drugi put.

Izbjeglištvo umjesto djetinjstva

Na pitanje zašto je ubijen, Modrić odgovara bez mržnje, ali s istinom:
„Zato što je bio rat. Moj otac se dobrovoljno prijavio. Morali smo sve ostaviti iza sebe, iz dana u dan. Prijatelje, voljene, stvari.“

Nakon ubojstva djeda – bijeg.
„Prvo smo se sklonili u Makarsku, u izbjeglički kamp za siročad. Zatim u Zadar.“

To je cijena agresije: ubijen djed, raseljena obitelj, djetinjstvo provedeno u izbjeglištvu.

Zašto ova istina smeta?

Zato što razotkriva laž. Zato što pokazuje lice četništva koje dio srpske javnosti uporno pokušava umiti. Zato što dolazi iz usta čovjeka kojega se ne može ušutkati etiketama.

Napadi na Luku Modrića nisu napadi na sportaša – to su napadi na sjećanje na ubijenog civila. A to govori više o onima koji relativiziraju nego o onome koji svjedoči.

Istina o Domovinskom ratu ne traži dopuštenje.
A četnički zločin nad djedom Luke Modrića – nećete izbrisati.