Damir Plavšić: ʽŽalosno je da naša djeca ne znaju gotovo ništa o Domovinskom ratuʼ

29.11.2020. 17:26:00

U mjesecu kad se spominjemo žrtve Vukovara i žrtve svih palih hrvatskih branitelja, razgovarali smo s Damirom Plavšićem, umirovljenim satnikom Hrvatske vojske i 60-postotnim vojnim invalidom, odlikovanim šest puta, između ostalog i Redom Nikole Šubića Zrinskog za junaštvo u Domovinskom ratu. Plavšić je dosad o Domovinskom ratu napisao tri knjige, a prema svojoj zadnjoj knjizi režirao je glazbeno-scensku predstavu uprizorenja „Bitke za Vukovar‟ pod zazivom „Plamen vukovarskog svjetla“ s kojom obilazi Hrvatsku i svijet.

Kako ste se osjećali kada ste i ove godine koračali u Koloni sjećanja? Koja su Vam sjećanja dolazila na pamet sa svakim novim korakom?

Ove je godine zbog pandemije kovida u Koloni sjećanja sudjelovalo malo ljudi, a ja sam se u Koloni kao i uvijek osjećao ponosno jer imao čast biti jedan od 1803 vukovarska branitelja koji su branili grad od samog početka bitke, kad smo moj pokojni suborac Robert Janić i moja malenkost uništili prvi tenk u gradu Vukovaru, pa do samog kraja 20. studenoga 1991. godine. U Koloni tijekom hodnje ne vraćam se sjećanjima u bitku za Vukovar, već uvijek uživam gledajući, svake godine, sve veći broj mladih koji se osjećaju ponosno što se nalaze u Koloni i tako odaju puno poštovanje braniteljima Vukovara i žrtvi koju je dao Vukovar zajedno sa svojim stanovnicima 1991. godine.

Kakav ste osjećaj imali u srcu kad ste se prije skoro 30 godina, još kao student, odlučili braniti našu domovinu?

Krajem lipnja 1991. godine položio sam zadnji ispit (Biokemija) na drugoj godini Veterinarskog fakulteta u Zagrebu i krenuo sam za zovom svoga srca, ispunjenog domoljubljem, u svoj rodni grad Vukovar. Tada sam imao dvadeset i jednu godinu, a kao redovni student koji je već dvije godine živio u Zagrebu nisam bio vojni obveznik. No bez obzira na tu činjenicu smatrao sam da mi je kao Hrvatu, domoljubu i katoliku, dužnost pred hrvatskim narodom i pred Bogom dragovoljno krenuti u rat, a ako treba, i dati svoj mladi život za hrvatski narod i hrvatsku državu.

Po čemu je specifična bitka za Vukovar?

Bitka za Vukovar je odlučujuća bitka u Domovinskom ratu jer je, zahvaljujući njoj, takozvana „JNA‟ izgubila puno vremena vežući ogromne snage oko Vukovara, umjesto da ga je samo okružila i krenula u brzi prodor u dubinu hrvatskog teritorija. Bitka za Vukovar je specifična po tome što je grad Vukovar branilo 1803 branitelja, a napadala ga je neprijateljska sila koja je na početku brojala oko 40 000 vojnika, a pred kraj bitke za Vukovar oko 80 000 neprijateljskih vojnika. Oni su imali tisuće tenkova i oklopnih transportera, brodove, zrakoplove, topništvo i raketne sustave, a mi, branitelji Vukovara, imali smo samo osobno protupješačko i protuoklopno naoružanje, nešto malo topništva i minobacača te tri zarobljena tenka od kojih su dva bili u upotrebi. Međutim, mi smo imali ono što oni nikada nisu imali, a to je srce ispunjeno domoljubljem, hrabrost koju nam je davala vjera u našega Boga, Isusa Krista, i naš narod koji nam je pomagao molitvama, koji nas je hranio i brinuo o nama.

Tijekom bitke za Vukovar poginulo je ili ubijeno nakon pada grada oko 950 hrvatskih branitelja, dok je sveukupno poginulo ili ubijeno 2717 civila i branitelja, a danas tražimo još oko 300 posmrtnih ostataka ubijenih. Danas je od 1803 branitelja Vukovara s prvog popisa iz rujna 1991. godine, po mojoj procjeni, živo još samo oko 350 branitelja. Dva posebna mjesta na kojima su vršena masovna ubojstva ranjenika, branitelja i civila su „Velepromet‟ s oko 700 ubijenih i Ovčara s 264 ubijenih. Bitka za Vukovar također je specifična po iznimnom junaštvu malog broja branitelja koji su zajedno s civilima izdržali punih 88 dana u potpunom okruženju te su neprijatelju nanijeli ogromne gubitke u ljudstvu i tehnici. Bitka za Vukovar je najveća bitka novije hrvatske povijesti i zbog toga svi moramo biti ponosni na sve one koji su u njoj sudjelovali, a posebno na oko 300 živih branitelja Vukovara s popisa od 1. rujna 1991. godine.

Koje su Vam misli bile u glavi kad ste saznali da je bitka gotova i da slijedi predaja branitelja i civila?

Ja sam se pred pad Vukovara borio u Borovu Naselju. Borovo Naselje je odsječeno od Vukovara, mislim, 12. studenoga 1991. godine, a svu komunikaciju sa zapovjedništvom u Vukovaru izgubili smo 16. studenoga 1991. godine, tako da nismo niti znali što se događa u Vukovaru. Mi smo se u Borovu Naselju borili još i 19. studenoga u jutarnjim satima, a onda je zapaljena naša pričuvna bolnica „Commerce‟ pa je zapovjednik Borova Naselja, Marko Filković – Kinez, započeo pregovore o prestanku borbi, izvlačenju ranjenika i civila iz gorućega Commercea i predaji.

Tek kad je 19. studenoga pala naša pričuvna bolnica Commerce, shvatili smo da je sve gotovo, a onda smo čuli da naš zapovjednik Marko Filković s još nekoliko ljudi pregovara s JNA o zajedničkoj predaji svih branitelja i civila pa smo istoga dana započeli s okupljanjem svih preživjelih u tvornici Borovo gdje nas se okupilo oko 300 preživjelih branitelja i oko 5000 civila. Moram spomenuti herojstvo zapovjednika Borova Naselja Marka Filkovića – Kineza, ali i Albina Lozara iz Vinkovaca, Dražena Mršića iz Rijeke te Ivice Banožića iz Vukovara koji su išli na pregovore i tamo bili isprebijani, ali su svejedno uspjeli ispregovarati uvjete predaje i tako spasili 5300 branitelja i civila u Borovu Naselju.

U trenutku spoznaje da smo izgubili bitku i da će uslijediti predaja pojavili su mi se podvojeni osjećaji. Prvo, osjetio sam veliko olakšanje jer je napokon završio ovaj pakao na zemlji u kojem smo stalno vodili borbe, stalno smo imali poginule i ranjene. Neprestano je po Borovu Naselju padalo oko tisuću granata na dan, mjesecima nismo spavali zbog noćnih i dnevnih straža, nismo se prali, često nije bilo nikakve hrane za jelo, pitka voda je bila veliki problem, a uz sve ove nedaće već je dolazila i zima…

Drugi osjećaj koji mi se pojavio prvi put u bitci za Vukovar bio je strah od neizvjesnosti: što donosi predaja? Ali kako sam ja čovjek koji ne voli strahovati od bilo čega, prepustio sam se molitvom u Božje ruke pa, iako svjestan da ću nakon predaje sigurno biti ubijen, mirno sam sačekao jutro i bez straha krenuo na predaju.

Treći osjećaj koji me možda najviše pogodio jest spoznaja da smo poraženi. Punih 88 dana herojski smo se borili, uništili smo im više tenkova nego u cijelom Domovinskom ratu, onesposobili na tisuće i tisuće njihovih vojnika, tehnike, opreme i naoružanja. Vjerovali smo da Vukovar nikada neće pasti i da će nam Hrvatska barem dopremiti još protuoklopnih sredstava, ako ne i ljudstva, ali tek onda (19. studenog) postao sam svjestan da nam više nitko ne može pomoći i da su svi životi naših suboraca izgubljeni uzaludno.

Danas znam da životi nisu izgubljeni uzaludno jer, iako smo uz velike žrtve izgubili bitku za Vukovar, pobijedili smo u Domovinskom ratu i stvorili, nakon punih 888 godina, slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku.

Nakon predaje slijedio je logor. Kako su Vam izgledali dani provedeni u logoru?

Već nakon samog čina predaje potrpali su nas u autobuse oko kojih su počeli oblijetati četnici koji su nas htjeli izvući napolje i poubijati, ali im to nije dozvolila vojna policija „JNA‟. Čim su autobusi krenuli prema Srbiji, počeli su nas premlaćivati vojni policajci u autobusima i krasti sve vrijednosti koje smo imali, novac, zlato, satove… Kad su se autobusi zaustavili ispred napuštene štale za krave u Stajićevu kraj Zrenjanina u Vojvodini, po izlasku iz autobusa morali smo protrčati kroz kordon srpskih vojnika koji su nas tukli gumenim palicama, letvama, plastičnim cijevima… Isprebijane i krvave pobacali su nas na beton štale i tu smo morali čučati glavom zabijenom među koljenima, a oni su nas nastavili tući do dugo u noć.

Život u logoru sastojao se u svakodnevnom premlaćivanju, ponižavanju i odlascima na ispitivanje s premlaćivanjima gdje su nam postavljana pitanja poput: ‘Ko je klao srpsku decu? ‘Ko je pucao snajperom? Uništavao tenkove?“ U logoru je cijelo vrijeme prevladavao strah od premlaćivanja, strah od izvođenja na ispitivanje, ali i strah od vlastitih suboraca koji bi pod batinama mogli kazati tvoje ime, a onda bi i tebi uslijedilo ponovno premlaćivanje. Cijelo smo vrijeme gladovali. Ujutro bismo dobili pola trokutića „Zdenka‟ sira za mazanje i krišku kruha, za ručak malo tople juhe, a za večeru komadić sira ili mesnog doručka i krišku kruha. Smrzavali smo se spavajući na hladnom betonu, preko nas su trčali miševi, a kad je padala kiša bili bismo mokri zbog krova koji je prokišnjavao.

Živjeli smo u neljudskim uvjetima, a kad je za nas saznao Međunarodni crveni križ, odmah su nas popisali i tražili su da se hitno premjestimo u druge objekte i tako su nas zapravo spasili jer smo počeli obolijevati od proljeva i hladnoće. Mene su prebacili u logor „Niš‟ gdje se premlaćivanje, mučenje, ispitivanje, ponižavanje i izgladnjivanje nastavilo još intenzivnije nego u prvom logoru, a tek kad su me prebacili u treći logor „Sremska Mitrovica“ bilo je kao da sam došao u hotel. Ali kako su me jako istukli tijekom putovanja iz Niša, ozbiljno sam obolio pa me je doktorica spašavala antibioticima, a razmijenjen sam 27. ožujka 1992. godine u Nemetinu kod Osijeka.

Kako je izgledao Vaš život na povratku iz logora? Kako su rat i logor utjecali na Vas?

Nakon razmjene, autobusima su nas dovezli u Zagreb, popisali su nas i ja sam otišao kod svoga strica koji je živio u Zagrebu. Na sebi sam imao odjeću još iz rata koja je bila natrula, po unutrašnjosti su se kretale uši, a toliko je smrdjela da mi je bilo neugodno. Kad sam došao kod strica i pozdravio se s ukućanima, odmah sam otišao u kupaonicu, skinuo sam sa sebe svu smrdljivu odjeću i pogledao se pred ogledalom.

Tek u tom trenutku, gledajući svoje prljavo i nago tijelo, shvatio sam da sam potpuno „gol‟, ali ne samo fizički već i materijalno te da sada krećem u novi život od potpune nule. To znači da u Zagrebu nemam ništa od svoje imovine, moj otac se vodi kao nestao (kasnije smo saznali da su ga ubili na Ovčari), u Zagrebu su majka i brat, nemam nikakvih novčanih primanja, nemam smještaj gdje ću moći spavati i živjeti, nemam hranu… Dakle, potpuna nula. Već sljedeće jutro odlazim na Veterinarski fakultet, upisujem semestar i odmah započinjem studiranje. Upravo mi je povratak na fakultet i intenzivno učenje uz medicinsku rehabilitaciju i liječenje pomoglo da ne razmišljam o strašnim događajima u Vukovaru i u srpskim logorima te da ne obolim od PTSP-a. Zahvaljujući fakultetu, dragom Bogu i svojoj obitelji uspio sam stati na svoje noge, oženiti se i stvoriti obitelj, kupio sam auto i stan,  i to mi je sasvim dovoljno za normalan život.

Po povratku u životnu kolotečinu počeli ste istraživati o samome ratu i pisati knjige o vlastitu iskustvu rata. Koje ste knjige dosad napisali i o čemu se u njima radi?

Kako su prolazile godine, u jednom sam trenutku shvatio da je od početka rata izdana samo jedna knjiga koja opisuje veličanstvenu bitku za Vukovar, a napisao ju je i izdao doktor Juraj Njavro 1994. godine. Tada sam, tjeran mišlju da ono što nije zapisano vrlo brzo bude zaboravljeno i kao da se nikada nije niti dogodilo, sjeo, napisao i objavio svoju prvu knjigu „Zapisi iz srpskih logora‟. U knjizi sam malo pisao o bitci za Vukovar, a više o zatočeništvu u logorima „Stajičevo‟, „Niš‟ i „Sremska Mitrovica‟. Odmah sam režirao i predstavu u kojoj sam putem filmova, ratnih fotografija i svojom knjigom svjedočio u Hrvatskoj i svijetu o bitci za Vukovar i srpskim logorima. Godine 1996. zaposlio sam se i tad sam prestao promovirati knjigu, ali sam već sljedeće godine objavio knjigu „Povjesnica 300 SLoB‟ koja opisuje ratni put i tadašnji ustroj te velike postrojbe s kojima sam se susretao. Svoju treću knjigu napisao sam 2015. godine zbog toga što su se počele pojavljivati knjige koje opisuju bitku za Vukovar, a čiji autori nemaju nikakve veze s Vukovarom i s tom bitkom. Također su knjige počeli pisati i moju suborci, ali u nekim knjigama je bilo puno samohvale, a malo istine, tako da, kada netko čita takve knjige, stvara krivu sliku o događanjima u Vukovaru 1991. godine. Kako se ja od svoje mladosti borim za istinu i pravdu, to me je ponukalo da napišem pravu i neiskrivljenu istinu o bitci za Vukovar te da opišem samo one akcije u kojima sam osobno sudjelovao. Knjiga se zove „Bitka za Vukovar: ne plači, moj dobri anđele“.

S Vašim suborcem Damirom Markušom – Kutinom pripremili ste i predstavu na temu Domovinskog rata. O čemu se u toj predstavi radi i gdje ste je sve izveli?

Glazbeno-scenska predstava/spektakl „Plamen vukovarskog svjetla“ prva je hrvatska, braniteljska i edukativna predstava koja na realističan način prikazuje herojsku obranu grada Vukovara, u kojoj se 1803 hrvatskih branitelja suprotstavilo neprijateljskoj vojnoj sili koja je brojala od 60 000 do 80 000 vojnika.

Predstava je edukativnog karaktera pa sukladno tome ima posebnu suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja te pozitivno mišljenje i preporuku Agencije za odgoj i obrazovanje. Temeljem suglasnosti i preporuke, na našu predstavu, a u dogovoru s ravnateljima, organizirano se dovode učenici sedmih i osmih razreda osnovne škole te učenici srednjih škola.

Temeljna okosnica predstave/spektakla je projekcija naših filmova: filma „Plamen vukovarskog svjetla“, koji prikazuje uzimanje plamena s vječnog plamena na memorijalnom groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru,  filma „Bitka za Vukovar“, koji prikazuje obranu grada Vukovara i zatočeništvu u srpskim koncentracijskim logorima, te filma „Vukovar danas“, koji prikazuje kako danas izgleda grad Vukovar.

Tijekom projekcije filmova koristimo se specijalnim svjetlosnim i zvučnim efektima pa tako gledatelji imaju osjećaj da i osobno sudjeluju u bitkama za obranu grada Vukovara. Predstava se odvija u potpuno zamračenom prostoru, a tamu razbija samo drhtava crvena svjetlost lampiona. Iz tame izviru glasovi glumaca koji se isprepliću sa zvukovima sirena opće opasnosti, eksplozijama granata, prelijetanjima zrakoplova, urlicima, lavežima pasa, mirisima svijeća i dima. Istovremeno se u simfoniju zvukova, mirisa, dima, svjetla i tame ubacuju pomno odabrane pjesme koje izvode lokalni folklorni sastavi te se tako narušava struktura sjetnih i neugodnih osjećaja pretvarajući sve negativno u optimizam, poštovanje i zajedništvo hrvatskog naroda.

U predstavi sudjeluju djeca i odrasli, članovi lokalnog folklornog sastava iz mjesta u kojem predstava gostuje, jer na takav način predstavu oplemenjujemo hrvatskom narodnom baštinom koja se ogleda u ljepoti narodnih običaja, nošnji, plesova i pjesama. Sudjelovanjem djece i odraslih folkloraša u predstavi/spektaklu potičemo i promoviramo hrvatsku narodnu i kulturnu baštinu, podsjećamo na snagu zajedništva branitelja i hrvatskog naroda te pobuđujemo osjećaje poštovanja, katoličke vjere i domoljublja.

Dosad smo našu predstavu/spektakl „Plamen vukovarskog svjetla“ izveli u 199 gradova u Hrvatskoj i svijetu, predstavu je vidjelo oko 96 000 gledatelja, a u njoj je nastupalo oko 9400 izvođača. Ove smo godine u veljači predstave održali samo u Glini i u Sibinju, a zbog pandemije smo prestali jer ne želimo da ugrozimo bilo čije zdravlje, a posebno ne djece i mladih kojima je naša predstava i namijenjena. Imali smo u planu i prestati s predstavom jer je kolega planirao promovirati ratni film „Šesti autobus‟, ali sada zbog pandemije nisam siguran hoćemo li nastaviti dalje ili ćemo potpuno prestati. Ja koristim ovu situaciju kada nemamo predstave za pisanje novih priča iz bitke za Vukovar koje će možda biti objedinjene u eventualno novoj knjizi. Također još imam nešto primjeraka svoje knjige „Bitka za Vukovar: ne plači, moj dobri anđele“ pa sve koji žele nabaviti moju knjigu pozivam da mi se jave preko Facebooka, jer nisam siguran hoću li ih još tiskati.

Mladi danas znaju vrlo malo o Domovinskom ratu i o hrvatskim braniteljima kao što ste Vi. Što mislite zašto je tome tako?

Danas, dvadeset i devet godine nakon početka Domovinskog rata, naša djeca o Domovinskom ratu uče samo u osmom razredu osnovne škole i to na kraju školske godine, u lipnju, kad su ocjene već zaključene i kad učenici razmišljaju o upisu u srednju školu. U udžbeniku povijesti o Domovinskom ratu ima napisanih osam stranica, a na polovicu otpadaju fotografije, niti jednom se ne spominju riječi „dragovoljac“ i „heroj“, a gradivo je toliko uopćeno da postaje suhoparno i nezanimljivo. Upravo zbog svega navedenoga, naša djeca ne znaju gotovo ništa o Domovinskom ratu, ne znaju nabrojati niti dva heroja Domovinskog rata, a zbog svega toga djeca i mladi danas nemaju niti poštovanja prema hrvatskim braniteljima koji su svojom krvlju stvorili slobodnu i neovisnu Hrvatsku nakon punih 888 godina.

Dotaknimo se i današnje krize muževnosti. Danas su muškarci neodlučni u svim mogućim pitanjima: od odabira fakulteta, karijere, životnoga poziva. Mislite li da bi današnji muškarci, neodlučni kakvi jesu, mogli stati u obranu naše domovine da ponovno dođe do rata?

Mladi muškarci danas feminiziraniji su nego što je to bilo prije trideset godina kad sam ja bio u dvadesetima. Ja ovu feminiziranost mladića povezujem sa sve većim brojem rastava brakova i odrastanje muške djece samo uz majke, a drugi problem vidim u tome što mladići više ne služe vojni rok. Ukoliko bi danas došlo do rata, dogodilo bi se isto kao i 1991. godine kad je od milijun i pol muškaraca, vojnih obveznika u Hrvatskoj, samo nas oko 35 000 dragovoljaca krenulo u rat, a mnogi od nas nisu niti znali rukovati s oružjem. Mislim da će u budućnosti feminizacija mladića biti sve intenzivnija, mladi će prihvaćati liberalne stavove društva, pa će se naglo povećati broj mladih uključenih u LGBT zajednice. Zbog izostanka katoličkog odgoja u obitelji, mladi će se udaljavati od vjere i često će mijenjati partnere, a što će dovesti do pada nataliteta i još većeg udaljavanja od katoličke vjere. Mogu zaključiti da, ako se ne vratimo našoj katoličkoj vjeri, crkvenim brakovima i molitvi, da nas čeka teška budućnost. Međutim, kako je Bog svemoguć, On mi je jedina nada da će jednoga dana sve biti po Njegovoj volji, a da ćemo svi mi živjeti u ljubavi i miru prema Božjim zapovijedima.

Razgovor vodio: Krunoslav Puškar

Foto: privatna arhiva Damira Plavšića

Izvor: muzevnibudite.com

Autor: