'Dana 26. rujna 1991. prva grupa dragovoljaca HOS-a krenula je za Vukovar, u Vukovar smo stigli 27. rujna ujutro.

Dan nakon tužnog, ali veličanstvenog pogreba mučki ubijenog  načelnika Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžika na Mirogoju, na kojem je bilo više od 20.000 ljudi i na kojem smo mu mi dragovoljci HOS-a odali posljednju počast vojničkim pozdravom te ispaljivanjem počasnih plotuna, u poslijepodnevnim satima nas 40, prva grupa dragovoljaca HOS-a, krenuli smo za Vukovar kako bi se priključili braniteljima Vukovara.
Naime već nekoliko dana ranije u Zagreb je stigla ekipa iz Vukovara (pokojni Iva Kasalo Đango i Zvonko Kovačić Ličo) sa zadaćom prikupljanja pomoći za Vukovar. Pomoći u smislu branitelja i naoružanja.

Uz MUP i zapovjedništvo ZNG-a po pomoć su došli i u Ratni stožer HOS-a u ''Starčevićev dom''.

Jezgro te naše grupe dragovoljaca HOS-a činila je grupa od nas 20-tak koji smo bili dio prve ratne formacije HOS-a i te smo iza sebe imali već skoro tri mjeseca ratnih terena, od Korduna preko Banovine do Zagreba (od Mejaškog sela – Barilovića na Kordunu, preko Velike Vranovine – kod Topuskog na Banovini, do vojarne Borongaj u Zagrebu).

Putovali smo sa nekoliko svojih automobila koje smo kao već formirana postrojba ranije “nabavili“ (četiri kombija, jedan mali kamiončić TAM te jedan stari Mercedes repaš kojeg je vozio netko od vodiča). Na put smo krenuli ''Podravskom magistralom'' uz česta stajanja jer tada ni svi dijelovi magistrale nisu bili sigurni za put, bilo je puno zaustavnih policijskih punktova, ponegdje i barikada, te skretanja s glavne ceste, pa smo u Vinkovce stigli tek u kasnim večernjim satima 26. rujna u četvrtak.

U Vinkovcima smo se malo okrijepili dok smo čekali vodiča iz Nuštra, koji je nešto kasnije došao po nas. Put do Nuštra tekao je normalno, a od Nuštra na dalje preko Marinaca prema Bogdanovcima, putovali smo poljskim putevima tzv. lenijama, kroz razne bagremike, kukuruzišta i njive, jer glavna cesta već dulje vrijeme nije bila sigurna!

Dolaskom u Bogdanovce doživjeli smo i svoje prvo vukovarsko ratno krštenje jer su nas četnici u centru sela pronašli svojim minobacačima te zasuli granatama. Razletjeli smo se po kućama i podrumima tražeći skloništa i uglavnom tu smo noć prenoćili u Bogdanovcima, ne znajući da će to malo pitomo slavonsko selo kasnije, tijekom slijedećih ratnih mjeseci, izrasti u ''Veliko selo“ iz Domovinskog rata, u pravo groblje neprijateljskih tenkova i pješadije. I da će upravo ono biti glavna bojišnica drugome dijelu naše postrojbe.

Drugi dan 27. rujna,  u petak rano ujutro, po nas su došli vodiči iz Vukovara te smo kukuruznim putem krenuli za Vukovar. Dovezli smo se pred zapovjedništvo obrane Vukovara, odnosno tada već zapovjedništvo 204. vukovarske brigade, gdje smo postrojeni pred zapovjednikom dopukovnikom Milom Dedakovićem – Jastrebom i njegovim zamjenikom kapetanom Brankom Borkovićem – Mladim Jastrebom. Prva namjera zapovjednika bila je da sa nama osvježi obranu Vukovara na način da nas u manjim grupama raspodijeli po cijeloj obrani Vukovara. No nakon naših konzultacija sa zapovjednikom Robertom Šilićem mi smo tražili da barem u početku svi budemo zajedno na jednoj lokaciji.
Sve dok ne upoznamo grad i bojišnicu, a kasnije po volji.

Tada je Dedaković rekao slijedeće; momci hvala vam što ste se odlučili doći u Vukovar, vi ste od danas dio jedinstvene obrane Vukovara, razlike između ZNG-a, MUP-a ili HOS-a za mene nema, svi ste jedna vojska pod jednim zapovijedanjem, a šaljemo vas na najteži dio vukovarske bojišnice na mjesto gdje će te svaki dan proživljavati pakao, šaljemo vas na Sajmište kod Petra Kačića – Srednjeg bojlera!
Dolaskom na Sajmište i upoznavanjem sa Kačićem ''dobili smo'' svoje punktove u obrani Vukovara.

Prvi punkt na samom križanju Preradovićeve i Ognjena Price (danas Vatroslava Lisinskog), a drugi na križanju tadašnje Pionirske ulice (danas ulice Dragovoljaca HOS-a) i Otokara Keršovanija (danas Duge ulice). Te punktove uspješno smo držali, uz velike žrtve, sve do pred samu okupaciju Vukovara iako je neprijatelj bio višestruko brojčano i tehnički nadmoćniji.

Smješteni smo na nekoliko lokacija u Preradovićevoj i u Pionirskoj (danas Dragovoljaca HOS-a), najviše pedesetak metara od samih punktova (borbene linije), a za glavnu bazu izabrali smo Piceriju Masimo.

Sve dalje je povijest!

Svega dva dana nakon našeg dolaska u Vukovar je pristigla i druga grupa dragovoljaca HOS-a. Bilo je to 29. rujna u nedjelju. Kako je s našom grupom i još nekoliko grupa dragovoljaca koje su tih dana u Vukovar pristigle sa strane (Našičani, Đakovčani i veća grupa dragovoljaca iz Zagreba) zapovjednik Vukovara pokrio dio potreba za ljudstvom u samom Vukovaru, tu manju grupu HOS-ovaca, njih 14 ostavio je na raspolaganju obrani Bogdanovaca.

Zadnjeg dana rujna u ponedjeljak 30. rujna pristigla su još četiri naša dragovoljca, također dečki iz Zagreba, koji su se već neko vrijeme kao dragovoljci HOS-a borili u Vinkovcima.

Tijekom bitki u Vukovaru u svoje redove primilo smo i troje Vukovaraca, među njima i jednu ženu, iako je pritisak za ulazak u naše redove bio snažan mi smo manje-više odbijali sve njihove zahtjeve uz izgovor da smo i mi sami svojim dolaskom u Vukovar postali dio obrane Vukovara odnosno 204. vukovarske brigade. Ovo troje nismo mogli odbiti jer su od prvog do zadnjeg dana bili s nama na istim punktovima i sami su se smatrali našima!

Bili su to Vijoleta Antolić Vicky, Goran Kitić Kitara i Ivica Jurčan Čađo.

Od ukupno 58 + 3= 61 dragovoljca HOS-a 25 bojovnika poginulo je ili je ubijeno na Ovčari.

Poginuli su u Vukovaru ili su ubijeni na Ovčari;

Ivan Krajinović Ića, Rudolf Vuković Senzen, Tihomir Tomšić Tihica, Dragan Peša Šiljo, Željko Herceg Đero, Jean Michel Nicolier Francuz, Duško Smek Bosanac, Dragan Granić Pero, Vid Ivanić, Ohran Merić, Pavao Spudić Dado, Tomislav Lesić Dok, Jadranko Anić-Antić Šnicla, Robert Šilić Rora, Zdravko Špalj Papundek, Ivan Brdar, Žarko Manjkas Crvenkapa, Željko Delić Švico, Mladen Amstrong Grof, Nikola Bogojević Dugi Nidžo, Anđelko Sakač Niger, Ante Šarić, Zoran Antunović, Zdravko Bezuk i Dubravko Rusek.

Počivali u miru Božjem dečki.

Svih ostalih 36 su teži ili nešto lakši ranjenici i više puta ranjavani. Dvojica su naših suboraca 100-postotni HRVI Jure Mijatović i Ivica Jurčan Čađo, nekolicina 90 posto, a nitko manji od 50 posto.

Četvoricu svojih suboraca još uvijek tražimo; Jeana Michela Nicoliera Francuza, Duška Smeka Bosanca, Jadranka Anića- Antića Šniclu i Žarka Manjkasa Crvenkapu.

Šestorica naših prijatelja prošli su srpske logore; Ilija Ačkar Iko, Stjepan Dugan Dugi, Ivica Čančar, Vlado Kovač, Zlatko Ovčar Deda i Vijoleta Antolić Vicky.

Nakon bitke za Vukovar umrli su, dijelom od posljedica ranjavanja u Vukovaru, dijelom od bolesti i u saobraćajnoj nesreći; Velimir Kvesić Velja, Goran Kitić Kitara, Tihomir Iveta Piđo, Ramo Hrbatović, Vijoleta Antolić Vicky, Željko Špiljar Žac i Josip Abel (kojem bi, da je živ, danas bio rođendan).

Počivajte u miru Božjem dragi prijatelji.

Danas nas je još živih 29.

Ovo je bio samo jedan kraći osvrt na to teško iako na svoj način lijepo vrijeme dolaska dragovoljaca HOS-a u Vukovar, a opširnije i sa više podataka tužnih, smiješnih, lijepih, tragičnih moći ćete uskoro pročitati u Monografiji vukovarske satnije HOS-a na kojoj trenutno radim.

1. Grupa dragovoljaca HOS-a – stigli u Vukovar  26./27. rujna 1991.

Ilija – Iko Ačkarmalo, Sajmište, poslije po drugim dijelovima grada

Josip Abel, Sajmište

Mladen – Grof Amstrong, Sajmište

Jadranko – Šnicla Anić-Antić, Sajmište

Zdravko Bezuk, Sajmište

Ivan Brdar, Sajmište

Alen Buhin, Sajmište

Ivan Capan, Sajmište

Mario Cigrovski, Sajmište

Zvone Ćurković 2. zapovjednik HOS Vukovar, Sajmište, Bogdanovci pa Sajmište

Ivica Čančarmalo, Sajmište, poslije po drugim dijelovima grada

Željko – Švico Delić, Sajmište

Stjepan – Dugi Dugan, Sajmište

Goran – Thompson Đurić, Sajmište

Petar Gelo, Sajmište

Dragan – Pero Granić, Sajmište

Željko – Đero Herceg, Sajmište

Vid Ivanić, Sajmište

Viktorin – Paša Jurić, Sajmište

Vlado Kovač, Sajmište pa topnik s ''Bikovima''

Ivan – Ića Krajinović, Sajmište

Velimir – Velja Kvesić, Sajmište

Žarko – Crvenkapa Manjkas, Sajmište, poslije Bogdanovci do kraja

Damir – Kutina Markuš, Sajmište

Ohran Merić, Sajmište

Jure Mijatović, Sajmište

Jean Michel – Francuz Nicolier, Sajmište

Zlatko – Deda Ovčarmalo, Sajmište poslije po drugim dijelovima grada

Dragan – Šiljo Peša, Sajmište

Davor – Fuks Purulić, Sajmište

Damir Radnić – 2. zapovjednik HOS Bogdanovci, Sajmište, poslije Bogdanovci do kraja

Dubravko Rusek, Sajmište pa Borovo

Duško – Bosanac Smek, Sajmište

Željko  Soldo, Sajmište

Pavao – Dado Spudić, Sajmište

Robert – Rora Šilić  – 1. zapovjednik HOS Vukovar,Sajmište, Bogdanovci pa Sajmište

Igor – Igi Široki, Sajmište

Božo Šoković, Sajmište

Tihomir – Tihica Tomašić, Sajmište

Rudolf – Senzen Vuković, Sajmište

2. Grupa dragovoljaca HOS-a – stigli u Bogdanovce 29. rujna 1991.

Zoran Antunović, Bogdanovci

Nikola – Dugi Nidžo Bogojević, Bogdanovci pa izlazak s Dedakovićem

Dražen Đurović, Bogdanovci

Ramo Hrbatović, Bogdanovci

Tihomir – Piđo Iveta, Bogdanovci

Jako Kalauz, Bogdanovci

Tomislav – Dok Lesić, Bogdanovci pa kasnije Sajmište

Marinko Lozić, Bogdanovci

Zoran Milas, Bogdanovci

Goran Petrović, Bogdanovci

Anđelko – Niger Sakač, Bogdanovci

Branko Smoljan, Bogdanovci

Ante Šarić, Bogdanovci

Zdravko – Papundek Špalj   – 1. zapovjednik HOS Bogdanovci, Bogdanovci pa izlazak s Dedakovićem

3. Grupa dragovoljaca HOS-a – stigli u Vukovar-Bogdanovce iz Vinkovaca  30. rujna 1991.

Stjepan – Tonči Antolić, Bogdanovci pa Sajmište

Šahim – Dado Botić, Bogdanovci pa izlazak s Dedakovićem

Darko Komerlin, Bogdanovci

Željko – Žac Špiljar, Bogdanovci pa Sajmište

4. Grupa dragovoljaca HOS-a primljeni u HOS u Vukovaru i Bogdanovcima

Vijoleta Antolić – VickySajmište

Goran Kitić – Kitara, Sajmište

Ivica Jurčan – Čađo, Bogdanovci

40 + 14 + 4 + 3 + = 58 +3= 61 sveukupno

Više o svemu možete čitati na portalu Dom

Tko je Damir Radnić?

Damir Radnić (Ante i Ankica), rođen je 20. lipnja 1958. u Kninu. Od 1961. živi u Zagrebu, 1981. seli se u Veliku Goricu. Krajem 1994. kao djelatna vojna osoba seli se u Pulu gdje živi i danas. Pukovnik je HV-a u mirovini, 60-postotni HRVI, oženjen, otac petero djece (jednog sina i četiri kćeri). Kao dragovoljac HOS-a odlazi u rat u ljeto 1991. i po raznim terenima od Korduna do Slavonije, od Dalmacije do Kupresa, od Posavine pa do mnogih drugih terena na tzv. Južnom bojištu, proveo je više od 1200 dana i za to vrijeme je pet puta ranjavan, uvijek u borbenim akcijama. Na ''svome računu'' ima pet uništenih oklopa, od toga četiri u Bogdanovcima i jedan na Kupresu. Nakon smirivanja ratnih događanja, krajem 1994. iz 5. gardijske brigade, ''Slavonskih sokolova'', prelazi u Nastavno središte Hrvatske vojske ''Muzil'' u Puli gdje kao dozapovjednik središta radi sljedećih sedam godina (gdje se za to vrijeme obučavalo više od 50.000 mladih ročnika-vojnika). Godine 2001. zbog zdravstvenih razloga odlazi u mirovinu.

Od tada, (a još i puno prije) bavi se problematikom branitelja iz Domovinskog rata i njihovim sudbinama. Najviše na način da, kao nadređeni svojim suborcima, a osobito obiteljima poginulih suboraca pomaže oko rješavanja njihovih statusa, koji im po zakonu pripadaju, no vrlo često to baš i nije bilo lako za odraditi, jer bi u protivnom oni sve to odrađivali bez njegove pomoći. Kroz prethodne godine, sa malobrojnim preživjelim suborcima, pokopao je 28 svojih neposrednih suboraca iz 1991. dok trojicu još uvijek traži i vodi među nestalima. Neki ga nazivaju ”ocem HOS-a“, posebice u satniji s kojom se je borio u Vukovaru, a i danas se brine o HOS-ovoj ostavštini, njezinim članovima, živim i poginulima, posebice o članovima obitelji poginulih, vodi evidencije, organizira i sudjeluje u raznim događajima koji služe kao podsjetnik na strahote kroz koje su njegovi dečki i on prošli u ratu.

Zadnji projekt u kojem je sudjelovao bila je suradnja sa redateljicom Nadom Prkačin prilikom njenog rada na dokumentarnom filmu ''Štafeta smrti“.

Taj film od svibnja prošle godine i svečane premijere u punoj Koncertnoj dvorani ''Vatroslava Lisinskog'', još se uvijek prikazuje širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te uskoro Njemačke i mnogih drugih zemalja u kojima žive hrvatski iseljenici. Do danas je prikazan u preko 50 gradova i naselja, a u sljedeća 3 mjeseca ima ugovorenih još preko 40 projekcija, tako da će konačni broj projekcija sasvim sigurno biti više od 100. Tijekom prošle i početkom ove godine film je vidjelo oko 17.000 gledatelja.

Zajedno s Viktorinom Jurićem – Pašom, s kojim se prvi put susreće u ljeto 1991. na Žumberku (Samoborsko gorje) i s kojim kasnije odlazi na prvi ratni teren dragovoljaca HOS-a u Mejaško Selo, Općina Barilović, a kasnije zajedno prolaze i okruženje vojarne Borongaj u Zagrebu, odlazi za Vukovar, gdje ostaje do okupacije. Iz Vukovara (i Bogdanovaca) u proboju upravo njih dvojica jedini iznose filmove koje su uspjeli uslikati za vrijeme okruženja Vukovara i Bogdanovaca (listopad i studeni 1991.), te su danas te njihove ratne fotografije dragocjen povijesni materijal koji se već godinama koristi u mnogim institucijama RH.

Kao, primjerice, u Memorijalnom centru iz Domovinskog rata u Vukovaru, Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata u Zagrebu, Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu, Spomen domu u Bogdanovcima, kao i mnogim drugim Spomen domovima iz Domovinskog rata širom Hrvatske.

Također su njihove ratne fotografije poslužile kao slikovni prikaz u mnogim knjigama ratnom Vukovaru koje su do danas izdane. Pa tako npr. u knjizi Damira Markuša ''58 -HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca'', ''Bitka za Vukovar“ Mile Dedakovića Jastreba, Alenke Mirković i Davora Runtića, ''Bogdanovci vrata Vukovara“ Ivana Matkovića, ''Jean ili miris smrti“ Nevenke Nekić i mnogih drugih autora. Također se putem agencije Pixsell.hr njihove ratne fotografije često koriste prilikom obljetnica obilježavanja Bitke za Vukovar, u brojnim člancima i TV emisijama ili dokumentarnim filmovima.