Danas je najvažnije tko što ima, a ne koliko je u ratu izgubio!

Ova je godina za hrvatske političare i politikante – biti ili ne biti.

Već sada, kad još nisu ni raspisani izbori, svatko svakome traži slabu točku, zabija „nož u leđa“, pa na površinu izbijaju razne nepodopštine ili najgore smeće.

Očito da fotelja, od općina, gradova, županija, pa do onih u Hrvatskom saboru pojedincima donosi jackpot!

Nu, u tim zavrzlama, možda je malo i neobično,  više gotovo nitko nikoga javno  ne pita: Gdje si bio 1991.?, kao – to nije važno!

Oni koji nisu bili „nigdje“ ili pak „tamo daleko“ smatraju da se nešto takvoga i ne smije propitkivati, jer, Bože moj, otada je već prošlo više od 30 godina!

Bolje je stoga govoriti i pisati i raspravljati o tome što to događalo 1941. ili 1945., a najbolje – o zločinima u vrijeme NDH ili pak koliko je bilo mrtvih u ustaškom logoru Jasenovac.

Međutim,  dok „nitko“ ne zna kako su se hrvatski branitelji pozdravljali u vrijeme hrvatskog obrambeno-osloboditeljskog Domovinskog rata, svi znaju da su ustaše koristile pozdrav „Za dom spremni“.

S druge pak strane, „nitko“ se ne sjeća da su se partizani i komunisti, poglavito nakon završetka II. svjetskog rata derali „Smrt fašizmu-sloboda narodu“, odnosno da su svaku namještenu presudu za Goli otok ili Staru Gradišku potpisivali tim pozdravom, s kojim je inače nakon 1945. otjerano u smrt ili prognano na stotine tisuća nevinih Hrvata.

Pripadnici HOS-a su ginuli s riječima „Za dom spremni“, a partizani s „Živio Staljin“!

Na početku II. svjetskog rata nitko ni jednog koji se uključio u neku partizansku postrojbu nije pitao gdje je bio i što je radio  recimo 1930., a hrvatskim braniteljima i dragovoljcima Domovinskog rata danas svako malo neki „bjegunac“ postavlja pitanje- E, a gdje si bio i što si radio u vrijeme komunizma?

Također nitko ni danas ne postavlja nikakvo pitanje četnicima koji su pri kraju II. svjetskog rata kao „strijele“ bježali i priključivali se partizanima, koji su bacali šajkače, a na glavu brže bolje stavljali kape sa tri roga i crvenom zvijezdom petokrakom.

Inače, pogledajte malo životopise članova najveće hrvatske kulturne institucije HAZU. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti oni koji su u svojim životopisima napisali jednu riječ o svojim (značajnim i velikim) komunističkim aktivnostima i funkcijama. A malo tko tko je danas u HAZU nije bio neka politička „marka“ u vrijeme propale Jugoslavije.

Kad se pišu molbe recimo za zaposlenje, mnogi se čak i boje napisati da su bili aktivni sudionici Domovinskog rata, jer im to „škodi“. Bolje se hvaliti da su u to vrijeme „brali kruške ili jabuke“ ili još bolje da im je „mrska“ sama pomisao na rat ili pak da oružje ili mrtve „ne mogu vidjeti“.

Oni koji su (humanitarno) nastupali i pjevali domoljubne pjesme u vrijeme Domovinskoga rata danas jedva preživljavaju, a oni koji su došli nakon njih, i pjevaju „hopa-cupa“ su milijunaši i dobro došli na sve tv programe, poglavito HRT-a.

Pogledajte razne šerbedžije. Kad je trebalo ostati, oni su pobjegli, a danas su na svim top-listama i iznimno rado viđeni u tzv. „elitnim“ društvima, a osobito na izborima za miss.

Kad ste primjerice čuli da je neki šerbedžija dao sto eura nekom hrvatskom branitelju, jer mu je „izgorjela kuća“?

Sad, kad će biti ponovno izbori, od općinskih do državnih, malo će tko opet, vjerujte,   zaokružiti ime nekog hrvatskog branitelja, jer kažu- ti su se nakrali i išli su u rat samo da se obogate!

A u ovom Hrvatskom saboru, ali i prošlim, rijetke smo susretali  zastupnike koji su se mogli pohvaliti iskaznicom dragovoljca Domovinskog rata, ali za to je većini od njih potrebno  „tri papira“ da popišu sve što imaju, od dva-tri stana, brodica, vikendica, pa do ne male „štednje“.

Jedan dobar dio ljudi, kako nam se čini, iskreno žali hrvatske branitelje. Kažu:

• Gle ih, nekada su  bili mladi, dobri, zdravi i lijepi, a sada  nažalost moraju piti tablete  ili „ žicati“ za pivo!

Da, jednim dijelom to je i točno. Rat je iza nas i vrijeme je, što mnogi ne razumiju, da se moramo okrenuti budućnosti, („tko je jamio -  jamio“), a ne samo pričati tko je i što izgubio u borbi za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu!

Sad je najvažnije tko što ima, a ne tko je što imao i koliko je zbog rata propatio!

E, moj narode…