DEZERTERU I PREDSJEDNIKU “SLUČAJNE DRŽAVE”

Davne 1990. vidjelo se da nastupaju promjene u Europi, i da će te promjene doći i do nas.

Stvarao se pokret koji je na pravaškim postulatima prikupljao Hrvate kojima je bilo dosta jednoumlja, komunizma, antifašizma i batine koju je trpio od početka okupacije 1945.godine. Nelagoda, neizvjesnost i strah uvukla se u Titove Hrvate... Više nitko nije pozdravljao sa “zdravo”.

Nakon što su nas razoružali, odvozeći oružje iz magacina TO, večini je postalo jasno da če počet rat.

Tako je i bilo:

Jugoslavensko-komunistička armada (JNA) uz pomoć pravoslavnih Vlaha iz Krajine, krenula je u napad. Hrvatska je bila napadnuta, i Golijat je napao Davida. Moj grad nije bio u direktnoj ugrozi, jer osim minornog broja Srba i Jugoslovena velika većina su bili Hrvati. Ratni vihor je jačao, počele su dolaziti vijesti o nemilom stradavanju Hrvata iz ostalih djelova Domovine: Slavonija, Lika, Banovina.

Nismo mogli biti pasivni na tijek zbivanja...

Prva grupa Senjana (zbog opasnih vremena u koja smo ušli, neću ih namjerno imenovati) u organizaciji HSP-a i mojim vodstvom, odlazi na specijalnu obuku u Sloveniju. Nakon obuke, grupa se (bez jednog člana koji se isticao, te ostao u Sloveniji do daljnjeg) vratila u Senj, te prontno prikupila dragovoljce Senjane kako bi ih na prostoru Krasna obučila, te pripremila za odlazak u obranu Domovine.

Po povratku iz Krasna, dio dragovoljaca ostaje u Senju, a drugi dio odlazi na bojište u selo Barilovići kraj Duge Rese. Bili su pripadnici prve jedinice HOS-a u Obrambenom domovinskom ratu! U kolovozu 1991. Senjani se vračaju iz Barilovića u Senj, da bi zajedno sa ostalim pripadnicima i dragovoljcima HOS-a, na apel pomočnika ministra unutatarnjih poslova generala Tomislava Merčepa i saborskog zastupnika, pok. profesora Galić Milana krenula žurno u grad Gospić, koji je bio pred padom. HOS Senj je bio prva organizirana jedinica u Senju, kao i prva u ličko-senjskoj i primorsko-goranskoj županiji. O junaštvu, požrtvovnosti i hrabrosti Senjskog HOS-a neču pisati, poglavito o njenom djelovanju kontra višestruko jačeg i brojnijih neprijatelja. To ostavljam vremenu. Samo ću kratko reći da sam bio izuzetno ponosan što sam im bio zapovjednik, što mi je svemogući Bog dao priliku da im budem zapovjednik. Naravno, Božja volja je bila da mi u tim najbitnijim, najodgovornijim i najtežim trenutcima u stvaranju moderne hrvatske države nije poginuo niti jedan vojnik.

Nažalost, veliki dio bojovnika je tijekom rata bio ranjen, a mnogi su obolili, neki su i preminuli....

A, predsjedniće, gdje si bio ti?

Na kojem bojištu?

Nisi bio nigdje!

Ti si dezerter, kojeg je tata sklonio u inozemstvo. Pobjegao si, izdajniče. Pobjegao dok je majka Hrvatska okupljala svoje sinove...

Dužan si se ispričati, druže Milanoviću.

Dužan si se ispričati svim majkama, sestrama, ženama i obiteljima u koje se njihovi najmiliji nisu vratili svojim kućama.

Dužan si se ispričati svim ranjenima i oboljelima.

Dužan si se ispričati povijesti.

Dezeterčino, sram te bilo!

Božidar Petty Miško,

poručnik HV-a i zapovjednik HOS-a Senj

BOG I HRVATI ZA DOM-SPREMNI!