DJEČAK RANJEN ’92. U PARKU NA KOJI JE PALA GRANATA SVE NAM JE ISPRIČAO: ‘Dejan je dobio geler u srce, Sabina je ležala kraj ljuljačke’

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je u napadima JNA i srpskih agresora poginulo 402 djece. U danima smo prisjećanja na sve njih, a osobito na djecu Slavonskog Broda u kojem je tijekom granatiranja i avionskih napada ubijeno 28 dječaka i djevojčica.

Troje djece, Dejan Mijatović (12), Sabina Hodžić (6) i Bojan Timarc (13), ubijeno je u Slavonskom Brodu na današnji dan, 27. svibnja 1992. godine. Tragedija se dogodila na igralištu u naselju Plavo polje kada je njihove mlade živote prekinula granata ispaljena sa srpskih položaja na planini Motajnici u susjednoj Bosni i Hercegovini.

O ovom užasnom događaju ispričao je Dalibor Vašarević, koji se kao 16-godišnjak sa svojim prijateljima toga dana družio u parku. Njihovu bezbrižnost i normalno djetinjstvo, prekinuo je zvuk ispaljenja granate:

“Sabina je ležala kraj ljuljačke”

“Zabila se u stablo pet metara dalje od mene… Kada je utihnula zaglušujuća buka i kada se slegla prašina, oko mene su bila dječja tijela. Sjećam se da je 6-godišnja Sabina ležala kraj ljuljačke, nju sam najjasnije zapamtio”, kazao je za portal Dnevno danas 44-godišnji Vašarević.

“Rijetki su oni koji dobiju novu šansu, troje mojih prijatelja i moja malenkost imali smo tu sreću da preživimo taj kobni dan i dobijemo novu priliku za život. Tužna srca i ove godine kao i svake do sada zapaliti ću lampion za svoje nikada zaboravljene prijatelje”

Ovaj događaj je na njega, kaže, ostavio duboku traumu koja je godinama ipak počela blijediti. No, otkako je i sam otac 10-godišnjeg dječaka, slike smrti svojih malih prijatelja kroz san se ponovno vraćaju.

“Dejan je dobio geler u srce”

“Krv i jauci. Nisam bio sasvim svjestan što se događa niti sam primjećivao da se sa mene slijeva krv. Od šoka nisam shvaćao da sam i ja ranjen, niti da mi je geler izbušio desnu ruku. Krenuo sam pješice na hitnu, ali me netko putem pokupio i odvezao autom. Sjećam se da je na medicinskom stolu pored mene umro Dejan (12) koji je dobio geler ravno u srce”, prisjetio se Dalibor, civilna žrtva rata i 40%-tni invalid u čijem su tijelu i danas zaostali geleri.

Ipak, najviše od svega pamti Sabininu smrt:

“Mala Sabina uopće nije trebala biti tu…”

“Mi smo sa svojih 12. 15, 16 godina već nešto doživjeli… Škola, pa možda i neke prve zaljubljenosti. Sabina nije imala tu priliku i to je nešto o čemu često razmišljam. Ne samao to… Njezina smrt mi najteže pada jer ona uopće nije bila iz Slavonskog Broda, već je nedugo prije toga doselila iz tek zaraćene Bosne. Toj djevojčici kao da nije bilo suđeno”, tužno dijeli s nama Dalibor.

Naš sugovornik danas svu svoju energiju ulaže u sina koji pati od poremećaja autističnog spektra, a ostatak vremena u otvaranje obrta:

“Želim vratiti život u svoj grad… Nakon svega, on to zaslužuje”

“Želim oživjeti grad u kojem se nekoć sijala smrt. On sad opet izgleda mrtvo i ubijeno, ali ja se svojim ostankom i radom u Slavonskom Brodu trudim udahnuti mu život. Ipak, najviše se trudim oko svog sina. Bojim se za njegovu budućnost i strepim od trenutka kad ostane bez mene. Zato mu svoju invalidnost od 199 kuna uplaćujem na račun, to je jedino što mogu”, kazao je Dalibor uz objašnjenje da on, kao civilna žrtva rata i osoba koje je kao dijete teško nastradalo prilikom granatiranja – dobiva ovu mizernu svotu.