Nakon uspješno izvedene operacije „Maslenica“ u siječnju 1993., u kojoj su oslobođeni dominantni visovi na Velebitu iznad Obrovca, narednih mjeseci nastavile su se borbe za te važne kote. Jedna od njih, Tulove grede, bila je poprište jednog od najžešćih okršaja.

Prelazile su iz ruke u ruku, a 21. ožujka 1993. neprijatelj je počeo granatiranje minobacačima sa šireg područja Malog Alana i Lipovače, a nakon minobacačke vatre pokušao je preko Ruje pješački proboj u smjeru Tulovih greda. Napad neprijatelja je odbijen, a sljedećeg jutra pripadnici 1. gardijske brigade su uz potporu pripadnika 133. brigade krenuli u protunapad. 

Odlučnom akcijom pripadnika „Tigrova“ 22. ožujka 1993. konačno je uspostavljena kontrola nad tim prostorom. Hrvatske postrojbe napokon su ovladale kompletnim vijencem Tulovih greda i postavile novu borbenu crtu na potezu: Mali Alan – Tulove grede – Kraljičina vrata – Velika Ruja – Mala Ruja. U tim borbama poginuo je Marko Rončević, pripadnik 133. brigade, a pet gardista ranjeno je, među njima i zapovjednik satnije 133. brigade, Ivica Ivanišević. U izvanrednom izvješću kojeg je 22. ožujka kao načelnik štaba 4. lake brigade iz sastava 7. korpusa uputio Komandi korpusa Srpske vojske Krajine, major Jovan Dopuđ priznaje gubitak Tulovih greda: 

„Jutros oko 04:00 časova otpočeo je kombinovani artiljerijsko-pješadijski napad na širi rajon Tulovih greda. Zbog nemogućnosti angažovanja ljudstva, prevoj na Tulovim gredama branilo je svega 15 ljudi. Neprijatelj je uspeo ovladati delom Tulovih greda (tt. 1120). Zbog izuzetno složene situacije u predelu Tulovih greda i zbog nemogućnosti slanja pojačanja od vlastitog ljudstva zahtevam da se hitno svi pripadnici 4. lbr raspoređeni u jurišnu brigadu vrate u sastav 4. lbr. Izvlačim sve raspoloživo ljudstvo i upućujem u pravcu Velebita, a na položaje u rajon Zatona raspoređuje ljudstvo iz prostorne strukture. Poseban zahtjev: 250 trenutno fugastih granata ta hab-105 mm“. 

Darko Katuša zapovjednik satnije „Tigrova“ koja se naknadno pridružila Kombiniranoj bojni 1.gbr u knjizi „Operacija Maslenica – sjećanja sudionika“ prisjetio se tijeka borbi za stjecanje kontrole nad Tulovim gredama: 

„U tom trenutku kad smo mi došli na preuzimanje Velebita, Tulove grede nisu bile u našim rukama. Baš zbog toga popele su se ranije gore naše snage, ali nisu se mogle zadržati. Takvu informaciju smo imali kad smo došli. I onda smo 22. ožujka 1993. cijeli taj lanac ponovo uzeli, Tulove grede i cijeli lanac do Kraljičinih vrata.“

Iako su Tulove grede nakon 22. ožujka 1993. bile u hrvatskim rukama, i dalje su bile izložene čestim topničkim udarima, kao i pokušajima pješačkih napada, napose diverzija. Konačno oslobođenje doživjele su tek u kolovozu 1995. tijekom operacije „Oluja“. I tada su se za njih vodile teške borbe.