Došao uz skepsu, a sad je Dinamov heroj i junak viceva: ‘Krenuo on, a nas 6 sami u obrani‘

Dan nakon utakmice života, najveći junak Dinama dobio je nominaciju kakvu nije u cijeloj karijeri

Ne, nije Mou, nego - samo M.O. Mislav Oršić. Ne znamo koliko ćemo to još puta napisati, Dinamov čovjek za velike utakmice. Hat-trick, drugi put, prvi put Atalanti, drugi put Tottenhamu. I jedna od onih pošalica koje su nakon utakmice poplavile društvene mreže ide ovako: Kaže Dier: “Krenuo Oršić, a Davies, Sanchez, Aurier, Winks, Sissoko i ja sami u obrani”.

Baš je tako izgledao, nezaustavljivo. Pamtit će ga Mourinho, koji je upozoravao igrače na Oršićeve majstorije, ali nije pomoglo. Tko zna koliko puta se odvrtio na internetu taj njegov prvi pogodak, koji je postao njegov trademark. Rub šesnaesterca, desna noga, suprotni gornji kut. Ali, zapravo, treći je bio nova razina genijalnosti. Bila je 107. minuta, on je loptu dobio na centru. I krenuo. I onda zabio, s ruba šesnaesterca. Trebalo je imati snage za takvu završnicu, za takvu akciju i za takav udarac u toj fazi utakmice.

Puno je rasprava oko Oršića otkad je došao u Dinamo. Je li on igrač za reprezentaciju? Pa onda, je li igrač na kojega izbornik može ozbiljno računati, je li on razina Perišića, Rebića, Brekala, treba li biti u konkurenciji? Ako su svi zdravi, on je obično taj koji otpada.

Gdje mu je limit?

Međutim, kad pogledate te njegove izvedbe, te njegove golove, Atalanti tri, Šahtaru jedan, Tottenhamu tri, Krasnodaru, Rijeci, Hajduku, Osijeku... Kad svi misle da je dostigao svoj limit, da ne može bolje, on sve demantira. Doista, nemojte nikad više pitati koliko može Mislav Oršić, nećemo ni mi...

Bio je sav ozaren kad je došao pred navijače, primijetili smo i suzu u očima. Patetično? Možda jest, ali Oršić je jedan od onih koji su sigurno sanjali takvo što, baš ovdje u Maksimiru. U Dinamovom dresu, nakon velike europske pobjede, doći pred navijače kod zapadne tribine.

Oni pale baklje, suigrači mu skandiraju i bacaju ga u vis. Svi su junaci, svi su zaslužili ovacije, ali on je ipak zaslužio malo više. Ne samo zbog ova tri gola, nego zbog puno toga. Zbog svakog treninga na koji dođe među prvima, zbog truda i upornosti, poštenja i samozatajnosti, zbog okolnog puta koji je prošao da bi sa svojim Dinamom stigao do četvrtifnala Europske lige. Ušao je u povijest, stao među Dinamove “kraljeve”. Došao je uz veliku skepsu, a sad je, dvije i pol godine kasnije, Dinamova legenda. Da, već sad, bez dvojbe!