Na današnji dan 1991. godine, po zapovijedi dr. Franje Tuđmana, na uspostavu reda prema Plitvicama krenula su tri autobusa sa oko 200 pripadnika Jedinice za posebne zadatke Rakitje, Jedinica za posebne zadatke Kumrovec i ATJ Lučko.

Razlog ove akcije koja je uključivala pripadnike posebnih jedinica bila je pobuna Srba koji su pred očima brojnih turista održali miting jasno dajući do znanja da će ovo područje pridružiti SAO Krajini – pa ako treba i ratom.

Uslijedile su provokacije u mjestima oko Plitvičkih jezera, a 28. ožujka Mile Martić šalje policajce iz Knina da spriječe prosvjednike koji su bili protiv pripajanja Plitvica općini Titova Korenica.

Rojs je vozio prvi autobus

“Nevolja je počela kada se u srpskom selu Veljun pokvario jedan od autobusa, pa smo specijalce premjestili i tako se vozili sve do Koranskog mosta kada smo pogasili svijetla kako nas pobunjenici ne bi primijetili”, doznajemo od Ljube Ćesić – Rojsa koji je vozio prvi autobus.

U istom tom autobusu, sjedio je i poznati, višestruko ranjavani heroj Domovinskog rata, Petar Bajan.

“Bio sam pripadnik jedinice za posebne zadatke Rakitje koja je već imala prethodno iskustvo zauzimanja policijske postaje u Pakracu. Na Veliki petak dobili smo zapovijed za povratak ‘Plitvica’, pa sam se našao u prvom autobusu kojim je upravljao Rojs. Sjećam se da su pored njega sjedili Andabak i Lucić. Kada smo došli do Koranskog mosta, iz transportera koji je bio pred nama javljeno nam je da su na cesti barikade. Snijeg je bio do pojasa, sve je bilo okupano dubokom maglom”, priča Bajan o akciji koja će ubrzo završiti prvim polaganjem života na oltar domovine, smrću Josipa Jovića.

Petar Bajan: “Najmanje deset ih je odmah ranjeno”

Tada je po autobusu započela žestoka pucnjava.

“Ne znam kako sam se uspio pribrati, ali odmah sam otvorio sva vrata na autobusu. Specijalci su zauzeli položaje, a uslijed strašne pucnjave meni je pogođena puška koju sam imao obješenu oko prsa”, priča Rojs.

Bajan kaže kako ih je odmah desetorica ranjeno.

“Sreća da se Rojs snašao s tim otvaranjem vrata jer su specijalci mogli izaći i spasiti se. Ja sam ostao pomoći ozlijeđenima, stavio sam im prve zavoje a naknadno ih je odvezla Hitna pomoć. Kada sam izašao, vidio sam s lijeve strane neaktiviran tromblon koji su, srećom, ispalili bez da su prethodno maknuli osigurač sa njega. Da je taj tromblon eksplodirao, na današnji dan bi obilježavali puno više žrtava Krvavog Uskrsa.”

Zarobljavanje Hadžića i prva žrtva Domovinskog rata

Petar Bajan kaže kako su se nakon pucnjave na autobus ubrzo morali sabrati, pa su se “raširili u strelice” i tako krenuli prema Plitvicama.

“Putem smo s njima vodili borbe, čistili teren i zarobili oko tridesetak neprijatelja. Svaki od nas je vodio dvojicu pred sobom. Zarobili smo i Gorana Hadžića koji je na nas pucao iz Magnuma 44″.

Jedan od onih koji su čistili teren bio je i mladi policajac Josip Jović, no pucnjevi iz pošte za njega su bili kobni. Nažalost, preminuo je od ranjavanja i tako se crnim slovima upisao kao prva žrtva Domovinskog rata

Sukob na Plitvicama završio je uspješno, hrvatska je strana uspjela očuvati svoj teritorij, no zauvijek će ostati u sjeni smrti Josipa Jovića, 22-godišnjaka čiji je krvavi trag u snijegu značio da povratka nema i da je Hrvatska u ratu.