Drugarica Ikača baš i ne pomaže Milanoviću da osvoji drugi mandat na Pantovčaku

Dan 22. lipnja je dan kada se u svakom Hrvatu budi ponos, sjećanja na antifašizam, na šumu Brezovicu kraj Siska… Ma, malo morgen. Pa što se to tako važnog dogodilo tog dana u Sisku? 

Evo moje verzije: na dan 22. lipnja 1593. Hasan Paša Predojević je sa svojih 15.000 vojnika naumio osvojiti zlatnu medalju kod Siska, ali nije dohvatio ni broncu. Naš "selektor" tj. hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Toma II. Erdody je uspio s 5000 hrvatskih vojnika obraniti Sisak, Hrvatsku i ostatak tadašnje Europe. Istina, igrao se "bunker", ali se Hasan Paša Predojević podvijenog repa morao odreći naše "repke". To vam je ono: "antemurale Christianitatis" iliti predziđe kršćanstva. Papa Klement VII. zahvalio je repki na taktici i hrabrosti, a španjolski kralj Filip odlikovao je bana Tomu II. Erdodyja imenujući ga "vitezom spasiteljem". Pobjedom kod Siska završen je stogodišnji rat. 

A što mi danas "slavimo" na dan 22. lipnja? To što je neki boležljivi lugar bio na bolovanju pa je šačica partizana malo "lutala" brezovačkom šumom ni ne sanjajući da će iz toga jednog dana nastati državni praznik. Njih tridesetak se diglo dok je lugar spavao. Sad se više ne diže nikome osim možda nekome kosa na glavi! Govornici na proslavi, a napose mladi partizan Habulin i šarmantna gradonačelnica Ikača Baniček očekivano su opet bili u lovu na današnje ustaše i njihovo "znakovlje" koje se navodno kočoperi u užem središtu Zagreba. Tko o čemu, antifašisti o ustašama među nama! Premijer i predsjednik se ni ovaj puta nisu pojavili, valjda zbog velike vrućine.

Naši premijer i predsjednik pridružili su se preko svojih izaslanika "herojskom činu" partizana i spomenuli tri tisuće poginulih Dalmatinaca kod Sutjeske ili Neretve, ali nisu izgovorili da su se ti drugovi borili i ginuli za ozloglašenu diktatorsku, komunističku Jugoslaviju. Naravno, danas je probitačno reći kako su se oni borili protiv fašista i za slobodu. Koju to slobodu? Komunističku?!

Bijeli se Mesić, ali ovoga puta bez čekova...

Gledam vijesti prepune hvalospjeva herojskom Sisku. Među političkom elitom u tamnim odjelima bijeli se Mesić u bijeloj košulji, ali ovaj puta bez čekova u džepovima te Šimpraga s lijepom dugom kosom... Izgledaju mi potpuno prirodno. Što li će o tome misliti gradonačelnica Ikača? Jesu li se time kvalificirali kao filoustaški elementi koji ignoriraju ovakav povijesni datum? Nije mi jasno zašto se taj prevažni događaj još nije obradio na HRT-u u barem dvadeset i dvije epizode. Izgleda da je Programsko vijeće HRT-a zaspalo. Željko Košćak, kojeg sam citirao, u pravu je! A u pravu je i Franjo Habulin koji cijedi limun dok ide, ide…

Danas se u Sisku sjećaju dana "ponosa i slave", a ja se sjećam dana "ponosa i slave" kad je famozna Carla de Ponte donijela u Zagreb popis, na temelju kojeg je uhićivala sve po spisku.

Nedavno sam na fejsu pročitao post koji mi se svidio: "Neka pati koga smeta, Hrvatska je nama sveta i kad nije prvak svijeta. Orjuna, jugo-nostalgičari, sav talog koji živi na našim grbačama sad mirno spava, ali neće dugo. Ušli smo im u glavu preko nogometa. Sad ćete i na utakmice dolaziti sa ŠČ traktorima". Kad sam išao provjeriti tko je autor, pisalo je Zvonimir Hodak! Evo, plagiram sam sebe! Naime, zasmetao me nagli defetizam i malodušnost nakon što Dalićevi momci nisu u finalu dobili Španjolsku u Rotterdamu. Više ima stanovnika u kvartovima Londona, New Yorka, Šangaja itd. nego u cijeloj Lijevoj našoj. Unatoč toj činjenici, mi smo nezadovoljni što smo drugi u Europi. Bojim se da nismo još svjesni kako smo mali, marginalni i iskompleksirani. Hrvatska nam mora biti sveta pa makar nikada ne osvojili nijedno prvenstvo svijeta. Ovo što nas je Zlatko Dalić tri puta razmazio treba što prije zaboraviti.

Vladko Maček je još davno rekao: "Kad se veliku tuku mali moraju čučati ispod stola". Bile su tri velike tuče, a mi ni jednom nismo čučali ispod stola nego se smo se digli na prste s medaljama oko vrata. Iako bi nas mnogi radije vidjeli sa štrikom oko vrata. Ili se možda varam?

Hrvatskoj se rugaju oni koji nisu platili za svoje...

Javlja profa s Pravnog faksa dr. Mato Palić: "Lijepa naša Hrvatska. Na Dan državnosti policija ilegalno oduzima hrvatsku zastavu ljudima koji slave taj dan. Nekoliko dana nakon toga četnici skidaju hrvatsku zastavu, a od policije ni traga ni glasa. Kao da smo i dalje u Jugoslaviji…" Sad postaje malo jasnije zašto nam Hrvatska mora biti sveta. U kojoj državi na svijetu u ratu poraženi četnici mogu skidati zastave pobjednika bez oštrih sankcija? A naša sveta Hrvatska strpala je mlade četnike u buksu. Zamislite, čak preko noći! Već drugo jutro mogli su slobodno dalje mrziti Hrvatsku…

Kaže se plati, pa se rugaj. Danas se Hrvatskoj rugaju oni koji nisu platili.

Hajmo sad malo opširnije o onima koji nisu platili. Milanović je u Sisak na proslavu Dana antifašizma poslao svoju popularnu izaslanicu Kristinu Ikić Baniček koja se istakla kao muha u čaši jogurta. Navodno je održala vatreni govor veličajući one koji su nas 1945. "oslobodili". Ali se naša Ikača odlučila dohvatiti ujedno i Bleiburga. Tako ona poručuje: "Kako jedna država koja drži do sebe i nominalno slavi Dan antifašističke borbe istovremeno može biti pokrovitelj zuluma fašista i filofašista koji, pod krinkom komemoracije navodnim žrtvama Bleiburga, zapravo slave i veličaju zločince i najgori kvislinški šljam…" Zato je, kaže drugarica Ikača, moralna, časna i odgovorna Austrija odgovorila zabranom tog bala vampira… To je u stvari balkanski raritet. Ikača veliča jedan bal vampira iz 1941. evocirajući i ismijavajući drugi bal vampira iz 1945. Čestitke našem popularnom predsjedniku na izboru "izaslanice". Pogodio je k'o prstom u "onu stvar".

Uglavnom, ako je Milanoviću stalo do drugog mandata onda neka i dalje na svako slavlje pošalje Ikaču kao osobu koja zna politiku. Sa šarmantnom Ikačom Sisak se vratio u "stara, dobra samoupravna vremena". Naime, šezdesetih godina Sisak je imao Željezaru u kojoj je radilo oko 30.000 radnika. Od trideset i tri direktora, trideset i dvoje su po nacionalnosti bili Srbi, a trideset treći je bio Makedonac. Sad je u Sisku sigurno znatno bolja nacionalna struktura. Naime, nema više željezare!

Uz brojne jezične priručnike tipa francuski bez muke, njemački bez muke, španjolski bez muke, valjalo bi u Ikačinom Sisku uvesti priručnik hrvatski bez buke…

Kordiću nova optužnica, a učiteljici iz Borova Sela državna nagrada!?

Dario Kordić je ponovno postao aktualan. Odležao je zbog ratnog zločina u Ahmićima dvadesetak godina zahvaljujući blaženom sudu u Haagu iako nikada nije stupio nogom u Ahmiće. Po optužnici je navodno nazočio kao civil sastanku na kojem je Tihomiru Blaškiću odobreno da uđe u Ahmiće i pobije sve živo. Na procesu u Haagu za ta ubojstva Blaškić je oslobođen, ali ne i Kordić. Sad u BiH žele još malo osuditi Kordića jer im se ne sviđa njegova izjava da ostaje kod svojih stavova. Znači kriv je jer ostaje kod svoje obrane. Da je izjavio kako ne ostaje i da sve priznaje, opet bi ga BiH vlasti izvele pred novi sud. Dario Kordić nema dovoljno godina života za sve mrzitelje Hrvata u BiH koji mu žele nauditi.

Za razliku od Darija Kordića Sneška Šević, učiteljica iz Borova Sela, ima stotinu života. Popularna učiteljica zamočila je pero u "crvenu tintu" i napisala knjigu "Putevi nezaborava" s već opjevanim citatima kao "da bi zaklali jednog Srbina potrebno je 10 ustaša" , "ustaše vadile decu iz majčinih utroba, nizale lančiće od dečiji prstića", "dolazak 12 hrvatskih policajaca u Borovo Selo je čisto samoubistvo". Inače, to "slavno" selo se nalazi u Republici Hrvatskoj, ali u njemu, po Sneški, žive ekskluzivno samo Srbi. I tako nas naša Sneška "ševi" sve po redu. Za svoj naturalizam, kojeg se ne bi postidio ni Zola, dobiva državnu nagradu i postaje mentorica. Bravo za ministra Fuchsa ili tako nekako. Njemu se očito fuksa. "Putevi nezaborava" puni su refleksija o ustašoidnim Hrvatima. Za to on dijeli mentorske nagrade.

Iskaz Đomlije o klanju Hrvata trebalo bi čitati svima koji maštaju o 'bratstvu i jedinstvu'

Međutim, Večernjak od 23. lipnja donosi jednu drugu dimenziju o kojoj naša Sneška čkomi i muči. Zbog ratnog zločina nad civilima Nenad Đomlija je u odsutnosti osuđen nepravomoćno na dvadeset godina zatvora na Županijskom sudu u Splitu. Jedan od svjedoka je ispričao zgodnu priču o "bratstvu i jedinstvu": "Tada je na motoru došao njegov sin Nenad Đomlija. Imao je desnu ruku krvavu od lakta prema šaci. I krvavu šaku. Njegova majka upitala ga je je li pao s motora, a on je odgovorio: 'Majko nisam pao s motora, bio sam dolje u Vucićima, klali smo Hrvate!' I brižna majka je odahnula. Lijepo je kad sve sretno završi. Ruka čitava i motor u voznom stanju. Hrvatsko pak pravosuđe zaslužuje svaku pohvalu. Taj grozan događaj dogodio se u rujnu 1991. I evo nam 2023. već i prvostupanjske presude. Sud je kao i svaki sud "na ceo svet" našao i olakšavajuće okolnosti za "mesara" Nenada. To su ranija neosuđivanost i što je od zločina prošlo trideset godina.

Nogometnim rječnikom Orjunu smo dva puta pobijedili, a dva puta od nje izgubili

Optužnica protiv Nenada dignuta je u veljači 2022. Kod takvog pravosuđa nije ni čudo što nas sad Njofra Habulin uvjerava da smo se svi zajedno borili za ovu modernu državu Hrvatsku još od 1941.-45. Ova tema o "tlu i krvi" ostaje vječna na "ovim prostorima" bez obzira radilo se o lipnju 1593. ili 1941., 1971. ili 1991. Nogometnim rječnikom rečeno, dvije tekme smo dobili, a dvije izgubili… Međutim, Ikača, Habulin i orjuna misle da smo sve izgubili… Možda su u pravu.

Svojedobno je Carla del Ponte zaprijetila: nastavi li "Hrvatsko slovo" javno iznositi ono što je Stipe Mesić tajno izlagao u Haagu, izlaže se progonu u obliku novčane i zatvorske kazne pa i zabrane izlaženja.

Ljevičari se nikad nisu ispričali Vici Vukojeviću zbog javnog linča i izmišljenog silovanja

Davno mi je Vice Vukojević poklonio poprilično debelu knjigu o katoličkim svećenicima, suradnicima UDB-e u BiH. Prisjetih se ovih dana te knjige nakon javnih istupa fra Ive Markovića i Marka Vučetića, teologa iz Splita. I Vučetić i Marković su se dohvatili iste teme: Dario Kordić. Fra Ive je mudar: "Da je iskusio istinsku vjeru, Dario Kordić bi otišao u Ahmiće, svojim žrtvama".

Marko je pak direktan: "Nema razlike između Kordića i Šešelja, oni su sijamski blizanci". Ne pišem napamet. Bio sam prvi hrvatski odvjetnik u Haagu. Branio sam godinu i nešto Tihomira Blaškića. Sve znam o dobro odigranoj kombinaciji u kojoj je matiran Dario Kordić. Ni kriv ni dužan. Treba prolistati knjigu koju mi je poklonio Vice Vukojević. Inače, to je onaj lik koji je ostao poznat po "užasnom" silovanju mlade Muslimanke. Nakon što su tužiteljstva Hrvatske, BiH i Švedske, nakon dugotrajne istrage, zajednički zaključile kako "mlada Muslimanka" nije nikada ni postojala, predmet je završio pravosudnim fijaskom. Vici se nikada nitko od ljevičarske falange nije ispričao zbog javnog linča kojem je bio izložen. Neće se nitko ispričati ni Dariju Kordiću. Ta vrlina je kod ljevičara davno zakržljala.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Portala dnevnih novosti.