Đuro Jaković živuća je legenda naivne umjetnosti: U zlatno doba slike nam se nisu stigle sušiti pa smo ih morali stavljati na peć

Naiva, i to je to.

Rečenica je to kojom bismo najbolje opisali dojmove nakon druženja i razgovora s jednim od velikana podravske naive, Đurom Jakovićem iz Molvi. Ovaj 70-godišnjak slikanjem, prvenstveno naivom, bavi se otkad zna za sebe. Bio je izrazito aktivan u prošlosti, odnosno od 60-ih godina prošlog stoljeća, a aktivan je i danas čemu u prilog najbolje ide činjenica da nas je Jaković po upoznavanju velikodušno uveo u svoju skromnu, ali srcem toplu galeriju koja je krcata radovima do te razine da je prostorijom teško hodati. Slike na zidu, oko stola, na stolcu i uz uski prolaz pričaju posebno priču, dok ista takva priča stoji i iza ovog impozantnog slikara.

Kako nam je to rekao i sam Jaković, sve je krenulo u osnovnoj školi kada je počeo risati, to mu je ujedno i najranije sjećanje koje ga iz djetinjstva veže uz umjetnost.

– Stvarao sam kojekakve motive i djela i slao ih u Modru lastu. Jednom prilikom u Molve je došao radnik Vjesnika koji je obišao cijelu Jugoslaviju tražeći motive, a ujedno je radio i na naivi. Vidio je par mojih radova, tražio da mu naslikam nekoliko slika za njegov ured, i tako je to sve počelo oko 1968. godine. U to je vrijeme bio boom naše podravske naive, bazena od Hlebina do Molvi. U Molvama se okupilo mnogo slikara, danas nas je 15-ak, dok ih se ukupno izredalo pitaj boga kol’ko. Tak’ je ta naiva počela rasti, stvarao sam radove za izložbe i učio, a onda su počeli pristizati galeristi iz cijele Europe – Švicarci, Austrijanci, Belgijanci, ma svi mogući. Naši stari su nas gledali “čez oblok”, a radovi su nam samo odlazili, galeristi su sa sobom znali nositi po njih 10-ak. Bio sam u Belgiji, Italiji, Nizozemskoj… Ne mogu reći po cijelom svijetu, ali vidio sam dosta toga. Sada je to sve stagniralo – ispričao nam je Jaković.

Da je naiva bila zaista planetarno popularna govori i informacija da podravski autori u njeno zlatno doba zbog velike potražnje nisu stigli sušiti radove pa su ih često morali stavljati na peć, a neke slike su zbog toga, nažalost, popucale. Na pitanje zašto baš naiva, Jaković je rekao da mu je jednostavno ležala.

– Ležali su mi starci, naši seljački običaji, pečenje rakije, kopanje kuruze, ribičija, to su naši motivi koji su nas vukli. Slikao sam i cvijeće koje mi baš nije išlo, ni danas ga ne znam naslikati kak’ bi trebalo – napomenuo je.

Jaković je danas nakon dugog likovnog puta mišljenja da je naiva i dalje prisutna, no ipak, da nema umjetnika poput njega teško da bi opstala, otkrio je.

– Pomlatka nema, ak’ se netko novi ne pojavi naiva odlazi s našom generacijom. Ne mogu reći, radi se na naivi i ona je promocija u svijetu, k’o i naši nogometaši. No, znate i sami… Tak’ je kak’ je. Dobar je to bio posao i dobro je išlo – slike su bile sirove, ali bogate detaljima. Nije tu bilo lickanja, no baš je to ljude i privuklo prema naivi. Izvorno, a bogato, ne? – spomenuo je.

Ipak, mlade generacije bude nadu da podravska umjetnost može i mora opstati. Pohvalio je stoga podravsku umjetnicu Mariju Grabar koja stvara radove koji pričaju priču, tvrdi.

– Nema tu zezancije – goske, čovek, faca, birke, kukuruzinje, ma sve to stvaraju ljudi koji imaju oko i zapažanje – naglasio je Jaković.

Iako je od početka karijere vodio evidenciju o broju autorskih radova, danas, 50-ak godina nakon, nije siguran koliko je slika naslikao. S obzirom na to da nas je pri ulasku u njegov drugi dom prvo doveo pred tri-četiri ogromna bunta papira koji su potpuno ispunjeni radovima stvorenima pomoću tuša, možete si samo zamisliti o kojoj je brojci riječ.

Jaković danas pak većinom obilazi humanitarne kolonije za koje smatra da su korisne jer se na njima doniraju radovi koji odlaze na aukcije, a potom se i prikupe sredstva za one kojima je to potrebno.

Zaista je teško na kraju ovakvog susreta u nekoliko redaka sročiti priču o ovoj živućoj legendi naivne umjetnosti zbog čega ćemo samo ponoviti rečenicu koju nam je i Jaković nekoliko puta izrekao, a kojom smo i započeli ovu priču – “Naiva, i to je to”.