Dvije sudbine, dva različita životna puta, ali jedna zajednička rana – Vukovar. Liječnica Mirjana Semenić Rutko i Irena Kačić iz Rijeke u Domovinskom su ratu izgubile gotovo sve. Mirjana je kao mlada doktorica svjedočila kaosu i strahotama pada vukovarske bolnice, dok je Irena ostala bez supruga, legendarnog zapovjednika, i sina jedinca koji je imao samo šesnaest godina. Njihove ispovijesti, prikupljene 2021. i 2022. godine u razgovoru za 24sata, ostaju snažan podsjetnik na razmjere tragedije koju je rat ostavio iza sebe.

"Shvaćali smo da je on gospodar života i smrti"

U jutarnjim satima 20. studenoga 1991., nakon što se vijest o padu Vukovara proširila gradom, pripadnici JNA i teritorijalci provalili su u bolnicu. Počeli su izvoditi civile i zahtijevali od liječnika popise ranjenika – dokumente koji su u sljedećim satima postali smrtonosna selekcija.

Liječnica Mirjana Semenić Rutko prisjetila se u razgovoru za 24sata kako je tog dana u bolničke prostore ušao tadašnji oficir JNA Veselin Šljivančanin.

"Pojedince su odvodili prema nekim svojim popisima. Posebno su tražili dragovoljce. Dan kasnije, ujutro, odveli su ranjenike. U bolničke prostorije ušao je Šljivančanin. Nisam s njim razgovarala, nastojala sam biti nevidljiva. Shvaćali smo da je u tom trenutku on gospodar života i smrti. Uvjeravao nas je da će nas s ranjenicima odvesti na sigurno, ali nitko mu nije vjerovao."

Nedugo nakon što su ranjenici odvezeni, među osobljem se proširila vijest da nisu evakuirani, nego prebačeni prema Veleprometu i Ovčari – mjestima koja će ubrzo postati simbol stradanja. Liječnici i medicinske sestre istjerani su u dvorište; Mirjana se prisjetila kako je u masi vidjela i poznata lica, ali nitko joj se nije obraćao.

Foto: Hina

"Prema drugima jesu. Tek kad su nas, bolničko osoblje, odvezli autobusima, shvatili smo da to nije ono što je Šljivančanin rekao da će biti. Sve dok nismo stigli u Zagreb, o sudbini ranjenika nismo imali nikakve informacije. Tek tad smo vidjeli tko je došao a koga nema."

Bolnica u podrumu i dolazak 'Liječnika bez granica'

Bolnica je mjesecima funkcionirala u podrumu, bez struje, vode i osnovnih uvjeta. Među događajima koji su ostali duboko urezani u sjećanje Mirjane Semenić Rutko bio je i dolazak konvoja humanitarne organizacije "Liječnici bez granica". Na poziv dr. Vesne Bosanac, međunarodna ekipa krenula je prema gradu s lijekovima, ali ih je JNA zaustavila. U Vukovar su uspjeli ući tek drugi put – bez ičega.

"Nisu imali pojma kamo dolaze. Obišli su bolnicu i francuski liječnik mi je rekao da je nezadovoljan njegom ranjenika, njihovim ležanjem u podrumu, a ne u sobama, i da će nas prijaviti zbog nepravilnosti. Izderala sam se na njega, upitala je li uopće svjestan da je došao u bolnicu koja je svaki dan granatirana. Ljutito se okrenuo i otišao."

Mirjana je nakon izlaska iz grada nastavila raditi u struci, što ju je, kaže, održalo. No posljedice su ostale.

"Nisam plakala u bolnici, nakon izlaska, ni nakon nekoliko mjeseci. Nisam mogla. Tata je izašao iz logora, dočekala sam ga na razmjeni, grlimo se, on plače, a ja ne. Vjerojatno je taj pritisak i stres na mene djelovao tako da sam otupila."

Nestanak zaručnika Miroslava Gojuna

Mirjana je u ratu doživjela i osobnu tragediju – nestanak zaručnika Miroslava Gojuna.

"Otišla sam ga vidjeti u Komerc 1. studenog, nakon što sam čula da je ranjen. Razgovarali smo pola sata. Hrabrio me, dogovarali smo što ćemo nakon izlaska iz grada."

Kasnije je doznala da je nakon pada grada zarobljen u Trpinji. Na suđenju za ratne zločine jedan je svjedok izjavio da je Miroslav ubijen brutalnim premlaćivanjem. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Priča Irene Kačić: 'Šljivančanin je pokazao prstom na mojeg sina'

Doktorica Mirjana izgubila je zaručnika, a Irena Kačić izgubila je i supruga i dijete. Njezina ispovijest iz 2021. otkriva nezamislivu bol majke koja je ostala bez svega što je imala.

Suprug Petar, zapovjednik Sajmišta, poginuo je nakon što je mjesec dana ranije ranjen. Samo nekoliko tjedana poslije, Irena je u podrumu bolnice posljednji put vidjela sina Igora.

"Sjedili smo u podrumu bolnice. Neizvjesnost i strah. To je vladalo oko nas. Muž mi je umro na operaciji mjesec dana ranije, nakon što je ranjen u obrani grada. A na kalendaru 20. studenog. Bio je to koban dan. U bolnicu je ušao Šljivančanin i pokazao prstom na mojeg sina."

Foto: Irena Kačić/Nel Pavletić/PIXSELL

Iako je Igor imao samo šesnaest godina, rat ga je fizički i psihički prerano odrastao.

"Moj Igor sa 16 godina nije više izgledao kao dijete. U ta tri mjeseca prokletog rata izrastao je u pravog mladića. To je bilo dovoljno da Šljivančanin pokaže na njega i odvoji ga od mene. Samo sam mu uspjela reći da je on još dijete, a on mi je hladno odgovorio: 'Sve će se to proveriti'. Sina nakon toga više nisam vidjela."

Foto: Igor Kačić/Privatni album

Nakon Ovčare više ga nikada nije vidjela. Irenina potraga trajala je godinama, sve dok nije stigao poziv za davanje krvi radi identifikacije posmrtnih ostataka.

"Saznala sam da su ga odveli tamo. Čak i da su ga izdvojili da bude pušten. No tu se našao jedan naš bivši susjed. On je pokazao na Igora. Rekao im je da je on sin ustaše Petra Kačića i da ne može biti pušten."

Među više od 200 žrtava iz masovne grobnice Ovčara pronađeni su i Igorovi ostaci.

Dva života, jedna rana

Mirjana se u Vukovar vratila 1999. godine i tamo iznova izgradila život i karijeru, nastojeći spojiti profesionalno djelovanje s misijom da grad živi budućnost, a ne samo svoju bolnu prošlost. Irena je cijeli život posvetila sjećanju na sina i supruga, boreći se da se istina o njihovoj sudbini nikada ne zaboravi.

Njihove priče, spojene tragedijom Vukovara, ostaju snažan podsjetnik da ratovi ne ostavljaju samo ruševine – nego i tišinu iza izgubljenih života, tišinu koja zauvijek prati one koji su preživjeli.