DVOLIČNOST "NEZAVISNIH KANDIDATA" I NJIHOVIH "UDOMITELJA"

 

 "Ja sam nezavisni kandidat na listi…te i te stranke."

Koliko puta ste čuli ovu floskulu u posljednjih mjesec-dva? A koliko puta se bilo tko od onih koji su je izgovorili zacrvenio od srama - ako ništa drugo - zato što nam svima u lice laže?

Ne, neće se oni zacrvenjeti, jer kod nas se već poodavno odomaćila i postala sasvim uobičajenom prijevara i obmana kao legitimno političko sredstvo. I tomu, što je naročito zanimljivo i znakovito, pribjegavaju čak i oni koji u javnosti njeguju imidž "demokršćana", "konzervativaca" i osoba kojima je stalo do etike, morala i kršćanskih načela. I u to nas uporno uvjeravaju kad god im se pruži prigoda.

Zanima me samo kako misle biti vjerodostojni i izgraditi politički ugled slobodnomislećih i neovisnih ljudi, ako već na prvom koraku to načelo zgaze i zarad vlastitog probitka su u stanju sklapati trule kompromise - na očigled svih nas i bez trunke srama, kao da je u pitanju neki častan i hvale vrijedan postupak, a ne obična politička trgovina i manipulacija.

Pogotovu mi je u tom kontekstu teško razumjeti ugledne, u javnosti prepoznate, etablirane intelektualce kojima egzistencija ne ovisi od saborskog mandata. Njihovo mi je kompromiserstvo nauštrb vlastite savjesti - pa gledano na dulji rok i osobnog ugleda - gotovo nepojmljivo. Pitam se jesu li svjesni kako se vezivanjem uz bilo koju stranku, pokret ili grupaciju unaprijed odriču nečega jako važnog u politici: imidža slobodnomislećih, samostalnih i neovisnih ljudi? Nije li upravo to najbolji politički "kapital" i investicija u budućnost koji se tako olako baca u vjetar?

Zašto to čine? I zašto ih "udomitelji" primaju na svoje liste?

U čemu je suština ove prozirne igre koju slobodno možemo nazvati obmanom, prijevarom, manipulacijom, podcjenjivanjem inteligencije birača ili jednostavno nečasnom i nemoralnom trgovinom?

Prije svega, vezivanje bilo kojeg "nezavisnog" kandidata za neku organiziranu političku strukturu odražava njegovu nesigurnost i manjak vjere u vlastitu vrijednost i sposobnost. Da je drugačije, "udomitelj" mu zacijelo ne bi trebao. Dakle, onaj tko nije siguran da će dobiti dovoljan broj glasova kako bi ušetao u Sabor ili EU parlament, traži nekoga na čijoj listi će statirati kao "nezavisni kandidat" pri čemu računa s tim da će stranka, pokret ili politička grupacija koja mu je osigurala to mjesto na listi, svojom infrastrukturom financijski "izgurati" kampanju tako da to njega samoga što manje košta. I nije to sve. Takav "nezavisni kandidat" s pravom kalkulira i s time da će mu i jedan dio naših politički nedovoljno pismenih, obaviještenih i u proceduru izbora neupućenih građana (pristaša opcije na čijoj se listi nalazi), po automatizmu dati svoj glas, pa će tako ušićariti nešto više nego bi mogao inače, u slučaju da stvarno izlazi samostalno, sa svojom listom, isključivo pod svojim imenom i prezimenom.

Svoju računicu svakako ima i "udomitelj". On računa na glasove simpatizera dotičnog kandidata koje inače ne bi u normalnim okolnostima dobio. Zato anonimne i javnosti nepoznate osobe po pravilu nikad ne mogu ni doći u prigodu statirati na nekoj od lista kao "nezavisni kandidati".

I to je po prilici taj aranžman u kojemu se obje strane nadaju nekoj koristi.

Svjedoci smo toga da "nezavisni kandidati" i stranke koje ih primaju na liste kriju kao zmija noge sadržaj međusobnih sporazuma. Zašto? Iz jednostavnog razloga: kako javnost ne bi saznala na temelju kojih kriterija je postignut dogovor, a iz čega bi se mogli izvući i zaključci o možebitnim kasnijim obvezama jednih prema drugima - jer u politici nema ni besplatnog ručka a kamo li čega drugoga, koliko god neki sanjarili o tomu.

Po zakonu jest, ali da je moralno nije! Svi to znamo. I svi šutimo.

Da. Ima toga svugdje, reći će neki - ne samo u HDZ-u, SDP-u, MOST-u, nego i u Domovinskom pokretu 'Miroslav Škoro' i drugim strankama, strančicama i grupacijama. Točno. I za sve vrijedi isto: ta prozirna igra s "nezavisnim kandidatima" je obmana i prijevara birača i to je nemoralno. Točka.

Oni koji nam gotovo na dnevnoj razini dociraju o moralu i kršćanskoj etici u javnom životu a u stanju su se na svome prvom koraku odreći vlastitih načela, mogu biti sve drugo, ali vjerodostojni ne.

Posebno su zanimljivi likovi koji tobože imaju svoje stranke (poput, primjerice Čačićevih "reformista"), a završavaju na listama drugih, jer nisu u stanju sastaviti vlastitu. Tu već nikakav komentar nije potreban. Jadno i žalosno. U pitanju su interesne grupacije pojedinaca (kao u ovom slučaju Radimira Čačića) koje kao političke organizacije postoje samo formalno (na papiru) i jedina im je svrha dočepati se barem mrvice vlasti - i medijskog prostora, naravno, a niti što rade niti ih igdje ima u razdoblju od izbora do izbora.

Na jednoj strani se traži pošteniji izborni zakon, mogućnost preferencijalnog glasovanja i sustav u kojemu će građani (birači) točno znati tko ih u Saboru zastupa, a na drugoj se besramno izigravaju moralna načela i etičke norme - baš kao da smo svi mi koji u tomu ne sudjelujemo kratke pameti i nismo u stanju prozreti ovu providnu igru, smicalicu kojom se oni koji nemaju pouzdanja u sebe i svoje sposobnosti koriste ne bi li uspjeli na političkoj sceni.

Oni kojima su puna usta "poštenja", "morala", "domoljublja" i "vjerodostojnosti" i ne mogu izgovoriti rečenicu a da ne spomenu istinu i pravdu, morali bi se prije svega sami ponašati tako, inače, sve što kažu pada u vodu i nema nikakve težine - barem kod ljudi koji su tih manipulacija svjesni i kojima je jasno da Hrvatska iz ovog labirinta i političkog mutljaga u koji je zapala ne može izaći tako što će se uvijek iznova dizati mulj i mutiti voda.

 

Zlatko Pinter