Od prvog do zadnjeg dana Domovinskog rata pokazali su se kao istinski heroji. Bilo ih je posvuda, gdje god da je agresorska vojska napadala hrvatsko područje, oni su ga branili, od Konavala pa sve do Vukovara. 

Fotografija preuzeta s Facebook stranice Tvrđava Imperijal, obrana Dubrovnika 

Svoj obol su dali u brojnim akcijama koje su doprinijele borbi za hrvatsko osamostaljenje, od Oluje preko Maslenice do oslobođenja krajnjeg juga Hrvatske, a oni koji se razumiju u ratne činjenice znaju kako je malo onih koji su bili tako obučeni i tako dobro organizirani kao što su to bili pripadnici Specijalne jedinice policije 'Grof'. Ile Topuzović, Darko Vukušić Vuk, Hasib Alibegović Ale i Ivan Lonac tijekom Domovinskog rata su bili 'Grofovi', a za Dubrovački dnevnik progovaraju o svom ratnom putu. 

U OVO DOBA NAM JE UVIJEK TEŠKO… 

Kako kažu, u ovo doba godine uvijek im je teško. Uvijek su nešto emotivniji. Prisjećaju se svojih stradalih prijatelja i suboraca, nekih teških trenutaka i pomiješanih emocija; od ponosa i hrabrosti pa do straha i tuge. 

„Strah je uvijek prisutan i u ovom kontekstu čak i pozitivan jer ako nema straha, tada niste baš normalni. No, kad se strah pobijedi, onda je to jedna pozitivna stvar,“ kaže Topuzović koje je bio zapovjednik jedinice, a tada je imao 23 godine. 

Specijalna jedinica policije 'Grof' osnovana je 5. svibnja 1991. godine u Policijskoj postaji Dubrovnik, a baza joj je bila u Platu, u odmaralištu hidroelektrane gdje se nastavila provoditi obuka sve do samog početka rata.

„Jedinicu je tada činilo nešto više od 30 pripadnika koji su se dobrovoljno javili iz redova aktivnih policajaca, bilo je uključeno nekih 20-25 ljudi iz redova pričuvne policije i nakon toga u kolovozu priključeno je 15-ak ljudi iz policije kao pričuvni sastav,“ prisjeća se Topuzović koji kaže kako su se najteži trenuci događali tijekom listopada i studenog zbog pogibije i ranjavanja dijela pripadnika jedinice. Na njemu je, kao na osobi koja je vodila jedinicu, bila velika odgovornost, posebno zato što su u pitanju bili ljudski životi. No naglašava kako je uvijek bio uz njih, na prvoj liniji. 

VIKALI SU - PREDAJTE SE, POŠTEDJET ĆEMO VAM ŽIVOTE 

Povod razgovoru svakako je 6. prosinca 1991. godine koji je bio i ostao simbol obrane Dubrovnika. Vukušić se tog dana jako dobro sjeća.  

 „Ne znam točne ure, ali znam kako su nas rano ujutro probudile detonacije. Bili smo u ferijalnom savezu gdje nam je bila baza i kad smo pogledali prema Srđu, vidjeli smo siluete pognutih pripadnika neprijateljske vojske koji idu naprijed s puškom prema tvrđavi. To je dakle bilo 15-ak metara lijevo od tvrđave. S desne strane se vidio tenk koji je prilazio s Bosanke,“ prisjeća se Vukušić.

'Grofovi' su, kao specijalna jedinica sastavljena od dobro obučenih pripadnika, bili svojevrsna kralježnica obrane Dubrovnika. Po dogovoru sa zapovjedništvom Grada su krenuli prema vrhu Srđa, prema tvrđavi, kako bi pomogli braniteljima koji su već bili gore i kako ne bi pala posljednja linija obrane. 

 „Bilo je nas 12-ero koji smo pošli gore, no zbog neprijateljskih paljbi i borbenih djelovanja do vrha je stiglo nas šestoro. Nitko od nas nije poginuo, vratili smo se živi i zdravi nakon što je neprijatelj otjeran. Pomogli smo mladićima koji su bili u tvrđavi, neki od njih su bili ranjeni, nedostajalo im je streljiva… Neprijatelj je bio na vrhu tvrđave, vikali su – predajte se, poštedjet ćemo vam živote i slično, ali nismo se dali,“ prisjeća se Vukušić. 

‘BIO JE TO PAKAO, IZGLEDALO JE SABLASNO, ZAVLADALA JE PANIKA’ 

Iako je 6. prosinca 1991. godine postao simbolom obrane, bilo je težih dana za krajnji jug Hrvatske, a to su posebno bili napadi u studenome kad su svoje živote izgubili brojni branitelji i civili, a grad i okolica su pretrpjeli velika razaranja. Alibegović navodi kako je za njega osobno razdoblje od 8. do 13. studenog bilo najteže s obzirom na to kako su kao postrojba pretrpjeli strašne gubitke. 

„Bosanka je pala 9. studenog, pet naših suboraca je poginulo, jednog teško ranjenog suborca smo izvlačili iz neprijateljske zone, a akcija je trajala satima,“ kaže Alibegović. Ranjeni suborac je upravo Ivan Lonac koji se prisjetio teških trenutaka i iznio kako je sve to izgledalo. 

„Tadašnji predsjednik predsjedništva Jugoslavije Stjepan Mesić je stigao u Dubrovnik i bili smo u osiguranju konvoja. U večeri kad je otišao, izašao sam na položaj na Bosanku kako bih zamijenio kolege koji su bili gore. Tad je gore bilo mirno, tiho, a ujutro je nastao pakao s preuzimanjem položaja jednog bunkera koji je bio okrenut prema Žarkovici. Bilo je tu gađanja iz svega i svačega, pakao, izgledalo je sablasno,“ prisjeća se Lonac. 

Kako kaže, kad se pješadija JNA spustila iz pravca Žarkovice prema njihovim položajima, oni su uzvratili te su odbili njihov napad, ali su se s problemima suočili u poslijepodnevnim satima. 

„Popodne je već počeo ulaziti tenk sa Žarkovice, na sam ulaz u Bosanku. Tu smo pokušali sve što smo mogli. Imali smo četiri, pet punjenja, nismo uspjeli pogoditi, a oni su nastavili. Kad smo vidjeli kako više nemamo nikakvih izgleda, zavladala je panika, nismo se uspjeli nalaziti, bili smo kompletno okruženi i izvlačio se kako je tko stigao. Oni su već ušli u prve kuće, a mene je izlazeći iz sela pogodio protuavionski Flak,“ izjavio je Lonac zbog čega je zadobio teške ozljede noge. 

U cijelom metežu koji je nastao u pomoć mu priskače njegov suborac Matić, pomaže mu podvezati nogu, nakon čega se Lonac, koji je tada imao 23 godine, povukao uz jednu stijenu koja je bila zaklonjena od pucnjave. 

„Kroz sve to vrijeme sam osjećao i ponos, i revolt, i strah, miješali su mi se različiti osjećaji. No, u tom trenutku sam osjećao jedino ogromnu želju da se izvučem, da se spasim,“ kaže Lonac koji je satima stajao uz stijenu i čekao pomoć. A ona je i stigla.

‘IŠLI SMO SRCEM, HTJELI SMO SAMO SPASITI PRIJATELJA’ 

U sumrak je ugledao upravo Alibegovića koji je skočio na stijenu, nakon čega je uslijedila akcija spašavanja koja je trajala satima. 

„Primjerice Amerikanci nikada ne bi išli u neku takvu akciju ako ne bi sve isprovjeravali i bili sigurni 300 posto. Ovdje to nije bio slučaj. Htjeli smo izvući Ivana, bio je pripadnik naše jedinice, a to bismo zasigurno napravili i da je netko drugi bio u pitanju. On je mogao biti zarobljen, mogao je biti ubijen, nismo znali što je s njim. Neprijatelj je bio tu, možda na 15, 20 metara. Pala je noć, a mi nismo imali nikakve znakove raspoznavanja, nismo znali kako ćemo ga dozvati, je li uopće pri svijesti. Izvlačenje iz te zone… To je bilo nešto prestrašno! Ivan je izgubio dosta krvi, satima je bio gore,“ govori Alibegović koji se i sam prisjetio teških trenutaka kojih je itekako bilo s obzirom na činjenicu kako su 'Grofovi' bili na svim važnijim točkama obrane. 

„U tom trenutku smo držali položaje u Komolcu, na Bosanci, na svim glavnim pravcima napada. Dvojica pripadnika naše jedinice su svoje živote izgubili 9. studenog na Bosanci, potom i 12. studenog u Komolcu, a onda se dogodila i Strinčjera gdje sam vodio grupu i gdje smo imali poginulih, ne iz specijalne jedinice, ali iz drugih naših postrojbi. Taj položaj je za mene osobno bio  najzahtjevniji na cijelom ratištu na jugu Hrvatske,“ kazao je. 

„Odbili smo dva pješačka napada taj dan, a treći više nismo mogli. Potrošili smo streljivo koje smo imali kod sebe. Na kraju sam naredio povlačenje i povlačili smo se na razne strane jer nije bilo druge mogućnosti. Neki su se povlačili prema tvrđavi, neki prema Nuncijati, a dio nas se spuštao prema magistrali. Čak smo tog dana išli i kroz naše minsko polje,“ kazao je Alibegović koji se u tom povlačenju, kaže 'osjećao kao da luta sasvim bespomoćan'. 

‘HTIO SAM IM UĆI U OBJEKTE I SVE UZETI BEZ ISPALJENOG METKA’

Rat je uglavnom sastavljen od niza loših i tužnih trenutaka, no iz njega se svakako rađaju prijateljstva koja traju cijeli život. A u prijateljstvima se uvijek nađe mjesta za neke lijepe trenutke, druženja i anegdote. Topuzović se prisjeća jedne od njih, zbog njegovog govora. 

“Za mene je interesantno kako sam u tom periodu mogao ući u vojni objekt na Orebiću i predstavit se kao pripadnik JNA te im uzeti sve, bez ispaljenog metka. To je bilo interesantno,” prisjetio se Topuzović. Na tu su ‘foru’, kaže Vukušić, čak imali ideju osvojiti tadašnju kasarnu u Kuparima, ali ona nije realizirana slijedom borbenih djelovanja na drugim dijelovima. 

Valja se vratiti na sam početak priče. Na 6. prosinca 1991. godine je i povodom ovom razgovoru. Vukušić kaže kako te dane njegovi suborci, kao i on sam, proživljavaju prilično emotivno. Vraćaju se neke stare, tužne slike. Kaže kako bi najradije pobjegli negdje daleko. 

 “Sve nam to predstavlja određeni stres. Kad dođu ovi dani, najradije bih otputovao negdje daleko, da sve zaboravim i da se vratim kad sve to prođe. Znam što nas čeka. Istina je kako si ponosan, kako vidiš svoje prijatelje, ali strese te i vraćaš se u prošlost. Stvara nekakvu nervozu, ali ipak ne bježimo daleko, opet smo tu. Našu povijest ispisivati treba vjerno, točno kako je ona i izgledala, da je ne bi pisali neki drugi koji je nisu proživjeli. Tu smo da bismo svjedočili stvarnoj povijesti. Prošlo je dosta vremena, svi smo stariji, imamo djecu i zbog njih i zbog budućih naraštaja o toj povijesti moramo govoriti,” kaže Vukušić. 

Na ‘drugačije pisanje povijesti’ agresorske strane o kojem se može čuti posljednje vrijeme se, kako kažu, ne obaziru. 

“Bitno je iznositi činjenice, ne preuveličavati svari nego ih iznositi takvima kakve jesu i to je odgovor. Ne treba se obrazirati na to. Ako pogledamo činjenice, sve je jasno,” kratko je prokomentirao Alibegović dodavši kako ipak vjeruju u neku bolju budućnost po pitanju tenzija koje još uvijek postoje među tad zaraćenim stranama. 

KAD BISMO PRIŽELJKIVALI DA NAM DJECA PROLAZE RAT, NE BISMO BILI NORMALNI LJUDI

“Ljudski je i normalno očekivati da se situacija popravi, a ne da naša djeca, ne daj bože, moraju ratovati. Ako ćemo to priželjkivati, onda smo bolesni ljudi,” dodao je. 

U tim teškim trenucima koji su danas iza njih, ali ih ipak često prate, snagu im je davalo domoljublje. Kako kaže Vukušić, koji je parafrazirao Nojka Marinovića, odgovor leži u dvjema riječima, a to je ‘snaga domoljublja’. 

“Bilo nas je malo, no snaga domoljublja je pobijedila na desetke tisuća pripadnika JNA koji su napadali naše područje, sve te tenkove, minobacače, topove... To je to što nam je dalo snagu i određeni prkos,“ istaknuo je.  

‘Grofovi’ danas djeluju kao udruga, a od početka ove godine intenzivno rade na novim projektima. Tako rade na monografiji postrojbe koja bi trebala biti izdana uz 30. obljetnicu njihova osnivanja, pripremaju suradnju s vukovarskom i zadarskom školom te pomažu oboljelim pripadnicima postrojbe te onima slabijeg socijalnog statusa. Rade i na zbližavanju pripadnika postrojbe, ali i suradnji s interventnom jedinicom policije. Druže se i povezuju te se često prisjećaju svojih stradalih suboraca. 

Oni su Željko Raguž, Antonio Vatović, Mirko Petrekanović, Mario Mandić, Ivo Botica, Pero Nenada, Antonio Žaknić, Mario Papac, Nikša Lozo i Ante Glavaš koji su zauvijek ostali u njihovim sjećanjima, mislima i srcima te ostavili neizbrisiv trag u njihovim životima.