Tko će u nedjelju na noge Italiji u velikoj završnici? Nakon regularnog dijela Engleska - Danska 1:1.

Slijede produžeci 2 x 15 minuta...

ENGLESKA - DANSKA 1:1 (Kjaer 39'-ag / Damsgaard 30')

ENGLESKA: Pickford - Walker, Stones, Maguire, Shaw - Phillips, Rice - Saka (od 69' Grealish), Mount, Sterling - Kane

DANSKA: Schmeichel - Christensen (od 79' Andersen), Kjaer, Vestergaard - Stryger Larsen (od 67' Wass), Höjberg, Delaney (od 88' Jensen), Maehle - Braithwaite, Damsgaard (od 67' Poulsen), Dolberg (od 67' Norgaard)

NAJAVA UTAKMICE

Na Wembleyju se sučeljavaju momčadi Engleske i Danske u borbi za finale Eura

ENGLESKA - DANSKA (uživo od 21.00)

ENGLESKA: Pickford - Walker, Stones, Maguire, Shaw - Phillips, Rice - Saka, Mount, Sterling - Kane

DANSKA: Schmeichel - Christensen, Kjaer, Vestergaard - Stryger Larsen, Höjberg, Delaney, Maehle - Braithwaite, Damsgaard, Dolberg

  Pola sata do utakmice! Još malo navijačkih, sa stadiona..

  Danska princeza Mary i princ Frederik su na utakmici...

 

  Cijeloga dana u Londonu traje navijačko ludilo... Ima i Danaca, a očekuje se oko 60 tisuća gledatelja.

 

Najava: Robert Matteoni

Izgube prve dvije utakmice, dožive težak šok dramatičnim spašavanjem najboljeg im igrača, dolje na terenu, a nakon par tjedana bacili su domovinu u trans. Danska živi hrvatsku priču iz 2018. godine. Priča koja je inicirana upravo u dvoboju Vatrenih i Danaca, gdje se moglo prepoznati da je nogometna sudbina, kroz težinu muke i kaznene udarce, odlučila stati na stranu naših.

Bili su neutješni Kasper Schmeichel i društvo jer su osjećali da mogu više. Među njima i Christian Eriksen, glavna zvijezda, kojeg je u nesreći na početku ovog Eura, kada mu je stalo srce, sudbina ipak odvela u sretne epiloge. Na toj muci, uvjereni su danas svi Danci, oslobođena je ogromna količina energije koja je momčad Kaspera Hjulmanda tjerala naprijed u velike i do jučer nezamislive iskorake. U toj zemlji reda i blagostanja nogomet je izazvao nezapamćenu euforiju. Toliku da su i poslovično doživljeni napredni Danci politički zaigrali kao što je u nas to normalno. Razni su njihovi ministri i političari različitih opcija pritiskali premijera da urgira kod Borisa Johnsona kako bi se povećao kontingent ulaznica za danske navijače. Umjesto 6.600 za njih će biti 8 tisuća ulaznica, ali ne zahvaljujući prevrtljivom engleskom premijeru, nego UEFA-i...

Laudrupov odmor

Danci se već smatraju pobjednicima kao i 1992. godine, kada su s raznih europskih plaža požurili zamijeniti suspendiranu Jugoslaviju i naposljetku uzeli zlato! Zanimljivo, prva utakmica tog nevjerojatnog prvenstva bila je baš s Englezima. Završilo je bez golova, a Danska je izgubila i drugu utakmicu, sa Šveđanima. Kao i na ovom Euru, prva dva kola bez pobjede, a onda pohod do kraja. I onda su bili bez najboljeg igrača, doduše iz drugačijih razloga. Michael Laudrup odbio je prekinuti godišnji odmor, i nije pomoglo ni što ga je brat Brian nagovorio da im se pridruži.

Mislio je da će biti katastrofa, ispala je najsvjetlija točka povijesti... Dijelom, kažu danas Danci, i zbog slične muke koja je tada ujedinila Dansku i dala joj dodatnu snagu. Jedan od ključnih igrača Kim Vilfort suočavao se s teškom borbom njegove osmogodišnje kćeri Line protiv leukemije, te je nakon svake utakmice jurio u Kopenhagen da bude blizu nje. Dao je i pogodak u finalu, protiv Njemačke. Nažalost, njegova kćerka je kasnije izgubila bitku s bolešću...

Danska je stekla mnoštvo poštovatelja na ovom prvenstvu, ali i po tradiciji, jer osim što su imali sjajne igrače i generacije, snagu im daju sjajni navijači. Njih se sjećamo još s debija Hrvatske 1996. godine, kada je u Sheffieldu sve bilo spremno za novu pobjedu, uz više od pola stadiona u crvenim dresovima, ali kad su Petera Schmeichela i društvo sredili Davor Šuker i kompanija, dostojanstveno su otrpjeli muku europskog prvaka zbog tih 0:3. Još teže bilo im je, kažu, prije tri godine u Rusiji, kada su Vatreni na ruletu kaznenih udaraca išli do kraja. Oni su otišli kući...

Nakon Danske na putu za finale Hrvatskoj se suprotstavila favorizirana Engleska Garetha Southgatea. Malo je tko izvan Hrvatske, a nije ih bilo puno ni u našem okruženju, koji su vjerovali da Dalićeva družina može zaustaviti razigranu Englesku.

Tašta doktrina

Onu koja je na prvenstvu igrala suprotno tradiciji utemeljitelja nogometa, s trojicom braniča i djelovala uvjerljivo sve do vodstva s Trippierom iz slobodnog udarca. Trippier koji je poseban tip, kojem otac nije dao da ode u akademije jačih klubova dok nije završio školu, a koji će obiteljski odgoj i životne prioritete potvrditi stjecanjem diplome medicinskih znanosti na King’s Collegeu...

Nije pomoglo, jer Hrvatska je u nastavku utakmice igrala sve bolje, a Englezi su bili sve nemoćniji. Oni, koji još od 1996., kada su bili domaćini Eura, viču i ulaze u svako prvenstvo s parolom “nogomet se vraća kući”, i koji od prethodnog domaćinstva SP-a, 1966. godine, nisu bili ni na jednom turniru u finalu. Još po dva polufinala na Euru i Mundijalu, ali za taštu englesku nogometnu doktrinu, premalo. Je li ovaj Euro, gdje su “prikriveni domaćini”, zapravo najveća šansa da upišu drugi naslov u povijesti?

Englezi su izišli iz Europske unije jer su polovicu i nešto više glasača političari uvjerili da će im bolje biti samima. Paradoksalno je, nakon Brexita, da bi kući nogomet mogao vratiti kadar koji je simbolika multietničke zbilje. Grealish i Rice su porijeklom Irci, Walker, Sterling i Phillips s Jamajke, Saka je po roditeljima iz Nigerije, Mings s Barbadosa, Sancho s Trinidada&Tobaga, Rashford sa Saint Kittsa i Nevisa (Karibi), a otac Chilwella je s Novog Zelanda.

Gareth Southgate (50), koji je na onom domaćem Euru 1996. promašio odlučni kazneni udarac za finale, protiv omraženog suparnika Njemačke (kasnije će slaviti na Wembleyju naslov), kao izbornik žestoko se bori (i) za svoju povijesnu rehabilitaciju. Englezi nisu kao Danci, oni nogometnu priču doživljaju kao pitanje života. Već u Rusiji, da nije bilo Hrvata, Southgate bi bio napravio povijesni iskorak, prvo finale nakon 1966. To što su na putu za ovaj finale pobijedili upravo Hrvatsku, pa onda na Wembleyju eliminirali upravo Njemačku, pa se vratili i na liniju s četiri braniča kako “dolikuje tradiciji”, ali iznad svega to što igraju maksimalno pragmatično, fokusirani natjecateljski, a ne tašto kao “izumitelji” nogometa, Englezi si sve to objašnjavaju kao znakove sudbine i najavu novog slavlja na Wembleyju 55 godina kasnije...

Ludilo emocija

Hoće li tako biti? Danska se smatra autsajderom, kao i uvijek, ali upravo zato su rasterećeniji i motiviraniji igrači skromnog i poniznog Hjulmanda. Engleska je, realno gledano, druga klasa i bilo bi doista čudno nogometno gledano da ne ostvare pobjedu. No, baš nogomet priča najljepše priče i nerijetko zna nagraditi manje ali životno snažne i ponosite.

Danci su to okusili 1992., a eto, i prije tri godine jedna mala autsajderski doživljena Hrvatska podsjetila je na romantiku nogometa i ludilo emocija koje može proizvesti svima, a ne samo velikima...