AKO NE ZNAŠ ŠTO JE BILO – PITAJ DRŽAVU KOJA ŠUTI

Nije problem u pjesmi. Problem je u državi koja odustaje od vlastitog dostojanstva. Problem je u politici koja godinama prešućuje sustavno etiketiranje hrvatskih branitelja, relativizira Domovinski rat i dopušta da se hrvatski identitet izvan granica države svodi na karikaturu “fašizma”.

Danas se ne zabranjuje Bojna Čavoglave. Danas se zabranjuje Ako ne znaš što je bilo – pjesma bez ikakvog spornog stiha, bez povijesnih simbola, bez poziva na mržnju. Zabranjuje se emocija, sjećanje i identitet. I to ne u Zagrebu ili Splitu, nego na Europskom prvenstvu u rukometu u Švedskoj, uz prešutni pristanak hrvatskih institucija. Kome zahvaliti? Daliji, Tomeku, ljevičarima i antifama, Mići i njegovoj prčiji? Ljevičari, antife, manjinci, progurali ste ustašizaciju Domovinskog rata i hrvatskih branitelja, ne zato što imate jake argumente, nego zato što vam nitko nije opalio šamarčinu i to 1700 puta (toliko još mrtvih tražimo). Sramtono je što je zbog šutnje onih koji bi trebali progovoriti, ova fraza izašla prego granica Lijepe naše.

Zabrana bez odluke, osuda bez razloga

Europska rukometna federacija nije donijela formalnu, javno obrazloženu odluku o zabrani pjesme. Pozvala se na “playlistu” i maglovite “vrijednosti prvenstva”. Bez kriterija. Bez analize. Bez transparentnosti. To nije pravna zabrana – to je administrativna cenzura.

U isto vrijeme, dio domaće političke scene godinama sustavno gura tezu da je sve što je “made in Croatia” – sumnjivo. Da je domoljublje – ekstremizam. Da je braniteljska emocija – opasna. Taj narativ danas se izvozi u Europu.

Domovinski rat nije fusnota

Trideset i više godina nakon agresije, Hrvatskoj se sugerira da “pusti prošlost”. Ali ta ista logika nikada se ne primjenjuje selektivno. Drugi svjetski rat i dalje je otvorena tema, dok se Domovinski rat – jedini temelj suvremene hrvatske države – gura u stranu, relativizira ili svodi na “građanski sukob”.

Činjenice su jasne: oružana pobuna, agresija, okupacija trećine teritorija, tisuće ubijenih i prognanih, nestali. To nisu “narativi”. To su činjenice.

Poklič koji su koristili branitelji, a ne ideologije

Povijesno je dokumentirano da su u Domovinskom ratu različite postrojbe – od dragovoljaca do pripadnika ZNG-a, policije i Hrvatske vojske – koristile različite ratne pokliče, pa i poklič "Za dom spremni". Ne kao ideologiju, nego kao ratni kontekst u kojem je sve hrvatsko bilo unaprijed proglašavano “ustaškim”. Ta etiketa bila je oružje agresije, a ne povijesna analiza. I što se mi imao opravdavati onima koji su Hrvatsku razarali. Četničkim postrojbama koje jesu postojale. HOS, nije ustaška vojska, Zakon i Ustav RH rekli su svoje.

Zašto se pjesma smije puštati – jasno i nedvosmisleno

Pjesma “Ako ne znaš što je bilo” ne sadrži zabranjene simbole ni pokliče, ne poziva na mržnju, nasilje ili isključivanje, nije zabranjena nijednim zakonom RH ni EU , Nije proglašena neprihvatljivom ni od jednog suda, ne krši pravilnike sportskih natjecanja, tematski govori o sjećanju, žrtvi i identitetu i U potpunosti je u skladu sa slobodom izražavanja

DVOSTRUKA MJERILA DRŽAVE – JEDNE SE PRIVODI, DRUGE ŠTITI

Dok se hrvatska mladež privodi, kažnjava i razvlači po sudovima zbog šala, majica, transparenata ili povijesnih pozdrava, država istodobno okreće glavu pred javnim okupljanjima na mjestima poput Srb i Kumrovec, gdje se bez ikakvih posljedica ističu simboli totalitarnog režima, pod kojima su počinjeni masovni zločini i stradanja hrvatskog naroda. Tamo nema privođenja, nema kazni, nema osuda – tamo postoji prešutna dozvola.

To više nije pitanje reda i zakona, nego selektivne pravde. Ako je kriterij “osjećaj povrijeđenosti”, zašto se nikada ne pita kako se osjećaju obitelji žrtava poratnih likvidacija, križnih putova i desetljeća političkog progona? Ako je kriterij “zabrana totalitarnih simbola”, zašto se ona primjenjuje samo u jednom smjeru? Ovakva praksa ne gradi demokraciju – ona produbljuje nepovjerenje i šalje poruku da u Hrvatskoj nisu svi građani jednaki pred zakonom.

Šutnja vlasti – najglasnija poruka

I tu dolazimo do vladajućih. Dok se u Europi bez ikakvog dokaza hrvatske sportaše i navijače dovodi u kontekst “fašizma”, Vlada Republike Hrvatske šuti. Predsjednik Vlade Andrej Plenković nema problem s financiranjem “kulturnih projekata” manjinskih politika, ali nema odgovor kad se vrijeđa većinski narod i njegovi branitelji.

Da, ministar Ivan Anušić je jedan od rijetkih koji jasno govori – jer govori iz iskustva. Ali to nije dovoljno.

A kad Tomislav Tomašević u glavnom gradu države zabranjuje koncerte Marko Perković Thompson, poruka je jasna: problem nije pjesma – problem je tko pjeva i kome pjeva.

Pitanje koje više ne može čekati

Koliko dugo će se hrvatske branitelje etiketirati, a da država ne reagira?
Koliko dugo će se domoljublje tretirati kao prijetnja?
Koliko još zabrana treba da bi vlast shvatila da se pretjeralo – i da je šteta već izašla izvan granica Hrvatske?

Ako ne znaš što je bilo – pitaj branitelje.
Ako ne znaš što je bilo – pogledaj groblja.
Ako ne znaš što je bilo – prestani zabranjivati pjesme i počni braniti dostojanstvo države.

HDZ – OD DRŽAVOTVORNOG POKRETA DO STRANKE ŠUTNJE

Posebnu odgovornost u cijeloj ovoj priči snosi Hrvatska demokratska zajednica. Stranka koja je nastala kao pokret za obranu i oslobađanje Hrvatske, danas šuti dok se hrvatske branitelje proglašava fašistima, a domoljubne pjesme zabranjuju po europskim dvoranama. HDZ koji se nekad pozivao na Tuđmana, danas se poziva na “europske vrijednosti” – ali samo onda kad treba prešutjeti poniženje vlastitog naroda.

Pod vodstvom Andrej Plenković HDZ je odustao od političke borbe za istinu o Domovinskom ratu i sveo se na tehničkog upravitelja koalicije, u kojoj se redovito financiraju oni koji Hrvatsku vide kao privremenu kategoriju, a branitelje kao smetnju. Dok se u državnom proračunu bez problema pronalaze sredstva za “kulturne centre” i projekte manjinskih politika, za zaštitu ugleda hrvatskih branitelja i državnih simbola – nema ni riječi.

Najopasnije od svega nije otvoreni napad političke ljevice, nego HDZ-ova tišina. Ta šutnja daje legitimitet tezi da je sve hrvatsko sumnjivo, da je Domovinski rat teret, a ne temelj države, i da se domoljublje mora stalno opravdavati. HDZ danas ne napada branitelje – ali ih ne brani. A u politici, to je često isto.

Pod vodstvom Andrej Plenković, HDZ je pristao na model upravljanja u kojem se “ne talasa”, čak i kada se hrvatski identitet izvan granica države javno dovodi u pitanje. U toj jednadžbi, SDSS, predvođen Milorad Pupovac, ima kontinuiran institucionalni utjecaj, dok se istodobno izbjegava jasna i glasna obrana temeljnih činjenica o Domovinskom ratu i dostojanstvu njegovih sudionika.

Ovo više nije pitanje pluralizma ni manjinskih prava – koja su zajamčena i neupitna. Ovo je pitanje političke ravnoteže: zašto se uvijek popušta kad se udara po većinskom narodu i braniteljima, a nikada kad se traži jasno “dosta” etiketiranju i kolektivnoj krivnji? Zašto se dopušta da administrativne zabrane i neodređene “vrijednosti” postanu alat za cenzuru hrvatske emocije i sjećanja?

Ili će vlast jasno i javno stati u obranu istine o Domovinskom ratu, dostojanstva branitelja i prava na kulturno izražavanje – ili će snositi političku odgovornost za normalizaciju etikete “fašizma” nad Hrvatskom. Olovke u ruke, samo za koga????
Nema trećeg puta.
Šutnja više nije opcija.

Kad zapjevam partija mi sudi. Neka sudi, pjevat ćemo ljudi. Ne boj se rogova ni lažnih bogova.