Franjevac Emerik Pavić jedna je od središnjih osoba kulturnog kruga Hrvata u Ugarskoj XVII. i XVIII. stoljeća

 Franjevačkom redu u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj pristupio je s 18 godina. Filozofiju je studirao u Budimu, a bogoslovlje u Budimu i Osijeku i ove je predmete kasnije i predavao na sveučilištima u Baji i Budimu (na Studium Generale) gdje je bio najvažnije osoba novoutemeljene franjevačke provincije sv. Ivana Kapistrana (osnovana 1757. godine). Obnašao je i dužnost samostanskog gvardijana u Budimu, a potom je bio tajnikom Provincije, te definitorom i generalnim vizitatorom u Bugarskoj.

 S Marijanom Jaićem, Mihovilom Radnićem, Grgurom Ćevapovićem, Matijom Petrom Katančićem, Stjepanom Vilovim, Grgurom Peštalićem i Lovrom Bračuljevićem spada u budimski krug hrvatskih franjevačkih pisaca, te uvelike doprinosi razvitku kulture i pismenosti hrvatskoga naroda u Ugarskoj, što ga uvrštava među najznačajnije kulturne i književne djelatnike ovoga kraja u XVIII. i XIX. stoljeću. Pripadao je "franjevačkoj školi" kasnog jansenizma i obnovnog katoličanstva, jednako kao i njegov subrat iz iste provincije, Ivan Velikanović, a najveći utjecaj na njegov rad imao je Stjepan Vilov.

 Vrijedno i stručno je uređivao i kalendare (u razdoblju od 1746. do 1780.) koji su u to vrijeme imali vrlo važnu, nezamjenjivu edukativnu svrhu i služili za razvijanje čitateljskih navika ali i pismenosti - pogotovu kod našeg seljačkog sloja s nižim obrazovanjem, gdje su ta štiva ne rijetko bile i jedine pisane publikacije u hrvatskim obiteljima. Priredio je hrvatsku početnicu - prvu i temeljnu knjigu za najmlađe koji su tek učili čitati i pisati, za hrvatsku leksikografiju je priredio hrvatski rječnik, a dragocjen je i njegov pedagoški priručnik kojim je dao značajan, tada pionirski doprinos u usvajanju didaktičkih i odgojnih metoda u pedagogiji. Godine 1764. objavio je lekcionar (knjigu čitanja) na štokavskom narječju hrvatskog jezika, autor je i prvog priručnika biblijske povijesti na hrvatskom jeziku (Ogledalo temelja vire i zakona katoličanskoga iz 1759.), kojeg je preveo s njemačkog jezika po narudžbi pečuškog biskupa Đure Klime, a 1778. je objavio spis Oca poštovanog Goffine ... uređeno knjižestvo. Ostao je upamćen i kao osoba koja je dopjevala djelo Andrije Kačića Miošića. Kao vrlo plodan pisac, ostavio je svome narodu vrijedna, kapitalna djela. Neumorno je radio na polju kulture i pismenosti, što je bilo od izuzetnog, pa i presudnog značenja za opstojnost Hrvata i samosvijest širokih narodnih slojeva u tadašnjoj Ugarskoj. Pisao je i teološke i povijesne spise na latinskom i hrvatskom jeziku, prigodne govore i književna djela, a objavio je više djela namijenjenih vjerskom prosvjećivanju:

- Jezgra nauka kerstjanskoga, 1754; 

- Ogledalo temelja vire i zakona katoličanskoga, 1759; 

- Epistole i evanđelja priko godišnji nediljah i svetkovina, 1762; 

- Ručna knjižica za utiloviti u zakon katoličanski obraćenike, 1769; 

- Putovanje duhovno u stazice različitog bogoljubstva razdiljeno, 1769. i dr.

 Na latinskom je objavio skraćenu parafrazu proze i stihova prve polovice Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga (1764), tako što je prepjevao Kačićeve deseterce u strofama crkvenih himni, a u djelu Nadodanje glavnih događaja Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga (1768) u desetercima je opjevao rad franjevaca u Slavoniji i slavenske vladare.

 U čast ovom vrijednom, zaslužnom i značajnom prosvjetitelju, književniku, duhovniku i svećeniku koji je svoj život darovao narodu iz kojeg je ponikao, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata od 2011., svake godine dodjeljuje Nagradu "Emerik Pavić" za najbolju knjigu iz kulturno-književnog kruga hrvatske zajednice u Vojvodini, čime se trajno čuva spomen na njegov lik i djelo.