Gdje je simbol hrvatskog obrambenog Domovinskog rata?

Ni više od 30 godina nakon početka velikosrpske agresije, Hrvatska još uvijek nema svog simbola Domovinskog rata. Ako svoje simbole imaju Coca-cola i Podravka te gotovo sve Udruge proizašle iz Domovinskog rata, zašto ne bi postojao i neki prepoznatljivi znak za hrvatski obrambeni Domovinski rat? Stoga predlažemo Ministarstvu branitelja, Saboru, Vladi RH i drugima kojih se to tiče, da se vukovarski vodotoranj i službeno proglasi simbolom otpora i stradanja cjelokupnog Domovinskog rata, jer je ta građevina tijekom srpske agresije na ovaj grad bila jedna od naj prepoznatljivih i  najčešćih neprijateljskih meta, s više od 600 oštećenja. Također predlažemo da se raspiše natječaj za prigodne skulpture vezane uz Domovinski rat, koje bi se mogle kupiti, ali i darovati  državnicima koji posjećuju Hrvatsku. Međutim, iako smo i ranije to predlagali,  to, na žalost, nisu objavile ni jedne novine. Prešutjele su, kao što prešućuju i štošta drugo kad je u pitanju hrvatski obrambeni Domovinski rat. I onda neki kažu da „branitelji šute“, odnosno da se  ne čuje dovoljno njihov glas. Branitelji nikada nisu šutjeli. Možete  prelistati stotine knjiga na ovu temu, pa ćete se i sami uvjeriti kako su i koliko ljudi koji su „bili prvi kad je trebalo“ pisali i govorili o ratu. Od tog mnoštva dosad objavljenih knjiga o hrvatskoj borbi za slobodu, autori tek nekoliko njih su – povjesničari. Sve ostale djelo su istinskih sudionika ratnih zbivanja, ljudi koji do rata možda nisu napisali ni jednu. Naprosto je nevjerojatno koliko se u nas marginalizira i prešućuje sve što ima veze s ovom temom. U novinskim kioscima prodaje se sve i svašta, ali malo ili ništa vezano uz Domovinski rat. A Hrvatska radiotelevizija, odnosno njezin Dokumentarno – povijesni program čuva u „ladicama“ na stotine dokumentarnih filmova, od kojih je većinu kao urednik potpisao pok. Miroslav Mikuljan. Zašto te filmove i emisije HRT također ne bi ponudio na prodaju, putem novinskih kioska? Interes sigurno ne bi izostao. Inače, o braniteljima se i nadalje uglavnom govori i piše u crnim kronikama. Pa kad i vijesti na televiziji također počinju s braniteljima, nikada kao junacima, već kao ljudima koji su navodno nešto skrivili, pa ih goni međunarodni ili neki domaći sud. Bivši ratnici, ili „braća po oružju“, kako ih još neki nazivaju, jednom riječju, danas su – ljudi za odstrel! U školama se ne uče ni junaci Domovinskog rata. Obično svi znaju za Josipa Jovića, prvog poginulog redarstvenika, Gotovinu… a nakon toga dugo, dugo za nikoga. Zar se u nas, ni toliko godina nakon završetka rata, ne smiju objaviti imena poginulih branitelja, onih koji su dali krv za Domovinu, bez kojih ne bi bilo slobodne, demokratske i nezavisne hrvatske države? Mnogi će sada, vjerujemo, ostati „bez teksta“. Naime, s obzirom da već duže vrijeme upozoravam na objavu imena branitelja, često se čuje kako se po zakonu ne mogu objaviti imena živih sudionika Domovinskog rata. Ali, što je sa poginulima, onima koji su uistinu naša svetinja? Ni njihova imena, da ti pamet stane, ne mogu se objavljivati! Citirat ću pisamo koje sam svojedobno primio, a odnosilo se na zamolbu tadašnjem Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti da mi dostave popis svih poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, a čija sam imena želo objaviti u jednoj od svojih narednih knjiga.  U ime tog ministarstva pomoćnik ministrice tada mi je odgovorio: „Razmotrili smo dopis kojim molite dostavu popisa svih poginulih i nestalih u vrijeme Domovinskog rata, te možemo odgovoriti da iznimno cijenimo izdavanje knjige o Domovinskom ratu, ali traženi popis ne možemo dostaviti. Traženi podaci pripadaju skupini osobnih podataka o fizičkim osobama. Zaštita osobnih podataka regulirana je Zakonom o zaštiti osobnih podataka (NN broj 103/03). Prvi uvjet za prikupljanje i dalju obradu osobnih podataka, a što je predmet zamolbe za dostavom podataka, je taj da za prikupljanje i dostavu podataka postoji slobodno dano i izričito očitovanje volje ispitanika kojom on izražava svoju suglasnost s obradom njegovih osobnih podataka u određene svrhe. Svi osobni podaci koji su evidentirani u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti iz oblasti invalidske zaštite evidentirani su za potrebe upravnog postupka koji se vodi u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti i ne mogu se bez privole nositelja ustupati za bilo koje druge svrhe osim za potrebe vođenja upravnog postupka. S poštovanjem, dipl. iur. Tomo Bogović, pomoćnik ministrice.“

I što sad? Ako sam dobro razumio ovaj odgovor, onda mi ne preostaje ništa drugo nego tražiti „izričito očitovanje volje ispitanika“, tj. u ovom slučaju – poginulih i nestalih!!!

Je li se danas lakše dolazi do imena stradalih u obrani Domovine? Ni govora!

S druge pak strane, sjetite se samo kako su partizani i komunisti još u vrijeme II. svjetskog rata, a nakon toga sve do 1990.-te da i ne govorimo, isticali poginule, od Boška Buhe do Nade Dimić, kako smo o njima trebali znati sve, kako su to bili „najčasniji i najmoralniji“ ljudi o kojima su se pisale knjige i snimali filmovi. A imena naših istinskih junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata ne smijete ni objaviti, jer oni „pripadaju skupini osobnih podataka o fizičkim osobama“! Bože, pomozi!

Ili, kako to da do danas službeno (!) nije objavljen barem popis svih poginulih (preko 400) dječaka i djevojčica u Domovinskome ratu?

A kažu da postoji i da ga imaju!?