(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV Budućnost će pokazati koliko je strateško partnerstvo SAD-a i Njemačke iskreno i koliko je realno da je Trump bio kamen smutnje

Susret njemačke kancelarke Angele Merkel i američkog predsjednika Joea Bidena, održan prošloga četvrtka u Bijeloj kući, prošao je u okviru očekivanih tema i poruka.

Merkel je prva europska predsjednica vlade koju je Biden primio nakon početka mandata, a ujedno je ovo, vrlo vjerojatno, i zadnji službeni susret dvaju čelnika budući da Merkel na jesen odlazi u političku mirovinu nakon 16 godina na kancelarskoj stolici.

Nakon mandata Donalda Trumpa, koji nije održavao osobito prisne odnose s Berlinom, želja je i jedne i druge strane pokazati kako je transatlantska veza i dalje živa, a ključ je te veze upravo odnos Njemačke i SAD-a. S obzirom na skorašnje političko umirovljenje dugovječne njemačke kancelarke susret je bio obilježen i prigodničarskim porukama pa je Biden istaknuo da 16 godina Angele Merkel na funkciji kancelarke imaju "povijesni karakter" te da se ona uvijek zalagala za ispravnu stvar i ljudsko dostojanstvo.

Suradnja protiv Rusije i Kine

U skladu sa strategijom Bidenove administracije okupljanja što šire koalicije zemalja koje će sudjelovati u ograničavanju kineskih, ali i ruskih ambicija, Biden i Merkel dogovorili su da će zajedno raditi na obrani od Rusije te da će se zajedno suprotstaviti antidemokratskim akcijama Kine. Biden je obećao da će Amerika i Njemačka nastaviti zajedno braniti istočne bočne saveznike NATO-a od ruske agresije, da će se zalagati za demokratska načela i univerzalna prava, a borit će se, najavili su, i protiv potkopavanja slobodnog i otvorenog društva bilo od strane Kine ili koje druge zemlje.

Tretiranje Rusije kao strateškog rivala hladnoratovski je recidiv prisutan i kod Joea Bidena, političara formiranog baš u tim vremenima velikih trvenja između SAD-a i Sovjetskog Saveza. S druge strane, nakon što je Donald Trump Kinu označio kao ključnoga geostrateškog, geoekonomskog i sigurnosnog rivala Sjedinjenih Američkih Država, ta će agenda ostati konstanta i Bidenove i mnogih idućih administracija. Rivalstvo SAD-a i Kine obilježit će budućnost međunarodnih odnosa.

Ne postoje jedinstveni stavovi

Dogovoreni zajednički front protiv Rusije i Kine izraz je vrlo upitno realnih želja američke politike (tj. intervencionističkih jastrebova među neokonzervativcima i liberalima) da se istodobno provodi dvostruko obuzdavanje Rusije i Kine. Berlin je deklarativno pristao na takvu politiku, no veliko je pitanje koliko će je u praksi provoditi. Jedno je sigurnosno partnerstvo Washingtona i Berlina, a drugo ekonomske realnosti. Vjerovanje kako će se nakon odlaska Trumpa transatlantski odnosi popraviti preko noći vrlo je naivno, već iz razloga što ti odnosi nisu uvjetovani isključivo mandatom bivšega američkog predsjednika. Ideja strateške autonomije EU-a starija je od Trumpova političkog angažmana.

Sjeverni tok 2, plinovod koji spaja Rusiju i Njemačku dnom Baltičkoga mora, predstavlja veliki kamen smutnje u odnosima dvije zemlje. Iz Washingtona poručuju kako Rusija energiju koristi kao geopolitičko oružje (u cijeloj pripovijesti ne treba smetnuti s uma lobiranje Ukrajine te baltičkih i skandinavskih zemalja u američkom Kongresu), no jasno je kako su u pozadini i američki ekonomski interesi: prodaja ukapljenog plina Europi. Ne treba smetnuti s uma da je Njemačka sklopila energetski pakt s Rusijom u jeku uvođenja antiruskih sankcija nakon okupacije Krima. Niti u odnosu prema Kini ne postoji jedinstveni stav. Njemačka mnogo benevolentnije gleda na sklapanje poslovnih aranžmana s Pekingom od SAD-a koji u tom pogledu zauzima jasnu poziciju strateškog rivalstva.

Odnosi SAD-a i zemalja EU-a nedvojbeno će se deklarativno popraviti u razdoblju koje slijedi, no s obzirom na rađanje multipolarnoga svijeta, suprotstavljene strateške koncepte (transatlantizam – strateška autonomija EU-a) i ne uvijek koherentne interese dviju strana Atlantika prema ključnim igračima na međunarodnoj sceni, budućnost će pokazati koliko je strateško partnerstvo SAD-a i Njemačke iskreno i koliko su tvrdnje o Trumpu kao ključnome kamenu smutnje zaista bile realne.