Hrvatska se na veliko priprema za proslavu najveće ratne operacije Oluja koja će se obilježiti diljem zemlje, a osobito u Kninu, te u Zagrebu kojim će toga dana prodefilirati impozantan vojni mimohod. Naime, ova je obljetnica od posebnog značaja jer je prošlo 30 godina otkako su hrvatske snage krenule u oslobađanje okupiranog teritorija u čemu su za svega nekoliko dana i uspjele.

AUTOR: Snježana Vučković/Dnevno.hr

Među tisućama hrvatskih vojnika koji su tih nekoliko pakleno vrućih, kolovoških dana bili odlučni iz ove akcije izaći kao pobjednici, nalazile su se i žene koje su velikim dijelom bile u sanitetu ili su bile zadužene za zbrinjavanje izbjeglica. No, bilo je i onih hrvatskih braniteljica koje su s puškom u ruci tog 05. kolovoza u 5 sati ujutro – krenule na prvu crtu.

Jedna od njih je Gordana Šarić iz Biograda na Moru koja nakon rata nije jahala na valu ratne pobjede, već je svoj život od tada pa sve do danas podredila svom zanimanju magistre ranog i predškolskog obrazovanja. No, to ne znači da je Gordana koju prijatelji, poznanici i suborci kratko zovu Goga – zaboravila dane pobjede i slave. Dapače, Goga je prava mala enciklopedija tadašnjih zbivanja na području u kojem je ratovala, a sve revno bilježi na svom blogu Bijograjski.com.

Evo zašto je Goga uzela pušku u ruke

Denis Brzić bio je zamjenik zapovjednika njezine postrojbe i kao takav svjedočio je o njezinoj požrtvovnosti u ratu: “Goga je ravnopravno sudjelovala u napadu sa muškim suborcima i pokojnom heroinom Jasnom Mikas i među prvim je ženama koje su ušle u oslobođeni Benkovac. Pohvaljena je za iskazanu hrabrost u obrani suvereniteta RH od zapovjednika pukovnije kao i pohvalnicom od generala Gotovine, a uz to je nositelj medalje Oluja.”

Prije nego što nam je sama opisala “olujna zbivanja”, Goga je otkrila što je točno prethodilo odluci da se priključi obrani Hrvatske, a sve je, kaže, započelo kada je kao maloljetnica zajedno sa svojim roditeljima bila doslovno zatočena u selu Šopot nedaleko od Benkovca 1991. godine: “Moj ratni put je započeo 1994. godine u sklopu 134. brigade. Prije to nikako nije bilo izvedivo jer sam bila maloljetna i zatočena. Zbog svega što se u selu Šopot sve do 1993. događalo mojoj obitelji i meni koja sam bila praktički djevojčica, čim sam postala punoljetna odlučila sam sudjelovati u obrani naše zemlje.”

Maltretiranje od velikosrpski odgojene djece, sjeća se naša sugovornica, počelo je još u Matematičko-informatičkoj gimnaziji koju je pohađala. Poimence se sjeća svojih vršnjaka koji su je zlostavljali, a od kojih su neki završili u srpskoj paravojsci. Ipak, jedna događaj je bio ključan za njezinu odluku o odlasku u rat: “Postajalo je sve teže i Srbi su sve više prelazili granicu normalnog ponašanja. Mog oca koji je radio u benkovačkoj pošti su jednog dana jednostavno odveli u zatvor i zaprijetili mu smrću ukoliko se vrati na posao. Ja sam do bila na sigurnom u Zadru, no krajem srpnja 1991. godine došla sam kod roditelja koji su imali lijepo imanje. Tijekom izgradnje krova na našoj kući često smo čuli pucnjeve, a  civili su sve češće postajali civili.”

O prizorima iz Oluje: “Našla sam staricu ispod deke”

Goga kaže da je brzo shvatila kako njezin dolazak roditeljima nije bila najpametnija odluka: “U toj sam u toj kući s roditeljima ostala zatočena do veljače 1992. Cijelo to vrijeme bili smo maltretirani, bacali su nam bombe u dvorište, pljačkali nas i napadali eksplozivnim napravama. Iz sela sam izašla u razmjeni, a roditelji su ostali i završili u logoru o kojem nitko ne govori. Osnovna škola u susjednom selu Podrug služila je kao logor u kojem su zatočenici spavali na podu. Naposlijetku, naša tek završena kuća je minirana…”

S napunjenih 19 godina života, Gordana Šarić se priključila 134. domobranskoj pukovniji, zadužila oružje i prošla vojnu obuku te tečaj pružanja prve pomoći. Bila je, kaže, spremna za Oluju… Pozdravila je majku i rekla joj da ide u Benkovac:

“Samo me je gledala, nije joj bilo jasno kako mislim ići u grad koji drže Srbi. I tako smo 5. kolovoza krenuli s biogradskog područja… Čim smo ušli u selo Kakma, iz jedne se kuće zavijorila bijela zastava. Bili smo spremni na okršaj, no tu su bili samo civili koji su nam se predali, za koje smo se mi pobrinuli. Bili su prestrašeni, ali vrlo brzo su shvatili da nas se ne trebaju bojati. U jednoj kući ispod stepenica pronašla sam skrivenu staricu koja se zamotala u deke. Na moje pitanje ‘koga se bojite’, odgovorila je ‘naših’ misleći na Srbe, a onda mi je rekla da su Srbi u odlasku ubijali civile koji nisu željeli poći u konvoje. Bilo nam je žao te starice, pa smo se pobrinuli za nju, a napojili smo i životinje koje su po onim vrućinama skapavale od žeđi.”

Neke prizore ne može zaboraviti

Goga posebno pamti treći dan akcije Oluja kada je iz jedne štale u selu Biočevo ranjen njezin suborac Silvestar Eškinja koji je teturajući izašao s tri prostrijelne rane na nozi: “Prvi put sam vidjela takve rane, ali uspjela sam mu staviti prve zavoje, zaustaviti krvarenje i imobilizirati nogu. Pomogla mi je i Jasna Mikas, također žena koja je zajedno sa mnim bila u borbenom sektoru. Sada kad se sjetim da smo pomagale ranjenom suborcu okrenute leđima štali u kojoj je očito bio čovjek koji ga je ranio, svjesna sam da nas je mogao poubijati bez problema.”

Naša sugovornica također dodaje kako će teško zaboraviti dvoje ubijenih civila, odmah po ulasku u Benkovac. Od tog je prizora, priznaje, zanijemila: “Preda mnom su bila dva tijela s prostrijelnim ranama na kojima su već bile muhe, što je značilo da su ubijeni koji dan prije. Naknadno se ispostavilo da je riječ o hrvatskom bračnom paru Bešlić za čije je ubojstvo u odsutnosti procesuiran pripadnik srpske paravojske Nikola Kresić. Do tada sam takvo što gledala samo na filmu, a onda sam naglo postala svjesna da se to uistinu dogodilo.”