U organizaciji Srpskog privrednog društva Privrednik održana je tribina na kojoj je najavljeno izdavanje knjige o 100 znamenitih Srba u Hrvatskoj. Na tribini je povjesničar Ivo Goldstein otvoreno govorio o kriterijima prema kojima se biraju osobe za knjigu, pritom priznajući da je Jovan Rašković u zadnji trenutak izbačen iz izbora. Istodobno, Raškovićeva se slika već godinama nalazi u prostorijama SDSS-a, čiji je predsjednik Glavnog odbora Milorad Pupovac.

Na istoj tribini Goldstein je govorio o promjenama u popisu imena za knjigu, objašnjavajući zašto su neka imena uklonjena, a druga vraćena.

„Jovana Raškovića smo iz nekih razloga u zadnji čas izvukli van i vratili Belu Krležu, koja je bila predviđena. Nije ušao iz nekih objektivnih okolnosti koje su izvan nas. Ja sam se s time složio”, ustvrdio je Goldstein.

Tko je Jovan Rašković?

Goldsteinovo priznanje o izbacivanju Jovana Raškovića iz knjige posebno je zanimljivo u kontekstu činjenice da se Raškovićeva slika nalazi u prostorijama SDSS-a. Prije dvije godine javnost je primijetila kako Pupovac daje izjavu medijima u stožeru svoje stranke nakon izbora za Europski parlament, dok se u pozadini nalazio kolaž istaknutih Srba iz prošlosti, među kojima i Rašković, vođa srpske pobune u Hrvatskoj 1990. i 1991. godine. 

Rašković je u hrvatskoj javnosti ostao zapamćen ne samo kao politički akter na početku agresije na Hrvatsku, nego i po svojim javnim istupima i teorijama o narodima. Kako je Narod.hr ranije pisao, Bošnjake je opisivao kao narod “fiksiran na analnu fazu”, dok je za Hrvate tvrdio da su “vezani uz kastraciju”, što je izazivalo snažne osude i dodatno potvrđivalo ideološki okvir iz kojeg je djelovao.

Unatoč tome što je, prema Goldsteinovim riječima, izbačen iz knjige o 100 znamenitih Srba u Hrvatskoj, Rašković i dalje zauzima vidljivo mjesto u simbolici stranke koja predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Time se otvara pitanje kriterija, poruka i političkog konteksta u kojem se oblikuju ovakvi projekti, ali i razlike između onoga što se javno izostavlja i onoga što se u praksi i dalje afirmira.

Htjeli su i Petrovića, ali ipak nisu – od Arsena Dedića nisu htjeli odustati

“Na stolu je bio i prijedlog, neozbiljan – Dražen Petrović. Od toga smo odustali. Draženov otac bio je iz jednog hercegovačkog sela u okolici Trebinja i Bileće, došao je kao mladi milicajac u Dubrovnik, potom u Split i Šibenik, gdje je postao šef policijske, odnosno milicijske stanice. Prema našim kriterijima, on bi bio Srbin”, rekao je Goldstein na istoj tribini, pa se osvrnuo na Dražena.

“Ne znam kako se on deklarirao, niti sam pitao njegova brata, iako sam s njim imao prilike razgovarati. No, on se vjerojatno deklarirao kao Hrvat i Hrvatska ga je doživljavala kao nacionalnu ikonu. To nismo htjeli dirati jer živimo u takvom vremenu da bi to bio prevelik pritisak”, požalio se. 

“Uvrstili smo Arsena Dedića i od toga ne odstupamo. Iako se već pisalo da je Arsen Dedić hrvatski pjevač i kantautor – on to jest – ali on je Srbin. Kršten je u pravoslavnoj crkvi, majka mu je bila Hrvatica koja je prešla na pravoslavlje. Njegov brat je živio i umro u Beogradu. Postoje svi razlozi da se Arsena Dedića uvrsti među tih sto, uz njegovo veliko stvaralaštvo i doprinos hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturnoj sceni”, zaključuje Goldstein.

Jedna slika u javnosti – druga u svojim prostorima

Sve izrečeno na tribini Srpskog privrednog društva Privrednik pokazuje da se knjiga o „100 znamenitih Srba u Hrvatskoj“ ne oblikuje isključivo prema povijesnim činjenicama ili jasnim znanstvenim kriterijima, nego i prema političkim procjenama, društvenim pritiscima i simboličkim porukama.

Dok se Jovan Rašković, vođa pobune protiv hrvatske države, iz popisa izbacuje u „zadnji čas“, njegova slika i dalje zauzima mjesto u prostorijama stranke koja predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Istodobno, imena poput Dražena Petrovića odbacuju se kao „prevelik pritisak“, dok se Arsen Dedić bez zadrške prisvaja kao „Srbin“ unatoč njegovu jasnom mjestu u hrvatskoj kulturnoj povijesti.