GOVOR PREDSJEDNIKA Milanović se još jednom dotaknuo vojnog roka: ‘Spreman sam slušati, vojska se mora obučavati’
Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović u petak je u Uredu predsjednika RH priredio svečani prijem svečani prijem za ratne zapovjednike povodom obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te 29. obljetnice VRO Oluja.
Govor Predsjednika Republike prenosimo u cijelosti:
„Dame i gospodo, poštovani zapovjednici, svi redom i čašću, kako ste pozdravljeni – dobrodošli. Koristim ovu priliku da vam se zahvalim na dolasku i da unaprijed čestitam Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Prošlo je puno godina, skoro trideset. Nekad mladići i dječaci, sada još uvijek ljudi u snazi koji nisu rekli svoju zadnju ni predzadnju u životu i karijeri, pred kojima još stoje godine u kojima će moći i raditi i svjedočiti onome što se dogodilo snagom volje, pameti – kao što je rečeno – sinergije, političke odlučnosti, želje i volje da se oslobodi zemlja.
Danas smo imali priliku svjedočiti jednom sličnom činu u kojem se doduše nije gubila glava, ali se stjecao ponos i čast, a to je pobjeda naših veslača u nevjerojatnim okolnostima na Olimpijadi i koristim ovu priliku da im na tome čestitam od srca jer je to bila posebna pobjeda i dao Bog da naše pobjede u budućnosti budu upravo takve – bez oružja.
Ali, ukoliko ne bi bilo tako, tu je Hrvatska vojska i tu su svi hrvatski građani spremni da svatko na svoj način i svakako ne svatko na isti način i svatko s istom snagom i zaslugama doprinese obrani zemlje. Jer prije trideset i više godina mali broj dobrih ljudi, malo dobrih ljudi su ipak prednjačili. Danas, kao članica NATO-a, Europske unije, ali prije svega kao moderna hrvatska država kojoj su sva ta savezništva i prijateljstva samo jedna dobrodošla nadgradnja – i neću reći ništa više jer to nije malo, ali ne više od toga – mi opet ponovno u nesigurnom svijetu moramo razmišljati o sebi, o svojim potrebama, o svojim dosezima i o svojih mogućnostima.
Hrvatska vojska je tema o kojoj se itekako treba razgovarati u hrvatskom društvu, jer ona nije nikakva otuđena ili udaljena sila kao što je to na kraju postala Jugoslavenska narodna armija, ako je ikada i bila narodna. To je narodna vojska, vojska hrvatske države, hrvatskog naroda. Njezine potrebe trebaju biti javno raspravljane i odluke donošene, sine ira et studio, s pameću i s odlučnošću da se provedu.
Dodirnut ću se jedne ili dviju tema koje su aktualne, ne ovih dana, nego su aktualne stalno. Mi smo prije više od petnaest godina odlučili da ćemo graditi profesionalnu vojsku, isključivo profesionalnu vojsku. Zadatak težak i izazovan za zemlje veće i bogatije od Hrvatske, da ih ne nabrajam. Taj posao nismo temeljito ni započeli, sigurno ga nismo priveli kraju jer je dugotrajan skup, skup i opet skup.
I sada se razmišlja da se ide u pravcu vojne obuke, odnosno kako se to popularno kaže, vojnog roka. U tome sam spreman kao Vrhovni zapovjednik slušati i pratiti pametne i obrazložene inicijative onih koji se za to zalažu u nadi, u uvjerenju da to rade u dobroj vjeri i da znaju što govore, ali taj razgovor mora trajati. Ne možemo se odreći, bez puno razmišljanja i pripreme, nečega što gradimo petnaest godina, uložiti resurse u vrijeme da bismo dobili nešto za što u stvari još ne znamo što je. To nisu teme koje se mogu tretirati od izbora do izbora, kako kome odgovara, to su teme o kojima se ozbiljno mora razgovarati, kaže se često, sa strukom. Da, vojska je struka. Vojska ne donosi odluke, ali je se itekako pita prije nego što se ide u neke dalekosežne odluke.
Vojsci treba sredstava, treba opreme. Sve to strahovito puno košta i kada se priča i piše u sredstvima javnog priopćavanja – a to netko govori, govori u ime vlasti – da vojsci treba ovo, da će se nabaviti ono, da se radi na nabavci treće ili četvrte stvari, onda su to stvari koje trebaju doći iz vojske, prijedlozi i iskazane potrebe, ne iz politike. A ja za neke od takvih stvari, za takve potrebe ne znam, bez obzira što sam Vrhovni zapovjednik. Sve ovo govorim zato da skinemo tabu s teme vojske u javnosti, to je hrvatska institucija, i da otvoreno razgovaramo o stvarima koje su nam važne i u koje ulažemo unaprijed generacijama.
Hrvatska vojska se mora obučavati cijele godine, imati vježbe. I tu je vojska, odnosno struka, Glavni stožer i Zapovjedništva, ključna. U pet godina ili skoro pet godina kao Predsjednik Republike i Vrhovnih zapovjednik nisam nikada, niti mi je palo na pamet ulaziti u itinerer, raspored i dinamiku tih vježbi: kada, kako i gdje. Postoje godišnji planovi koji su vrlo precizni. Nisu nastali ni u mojoj glavi, ali nisu ni u kabinetima političkih stranaka, nego u vojsci. I kad se pokušavaju preko noći donositi odluke da se nešto prilagodi u ovom ili onom datumu, to nije dobro. I to neću dopuštati.
Hrvatska vojska će vježbati i provoditi vježbe i pripremu, od Umaga do Prevlake, uključujući i Prevlaku. Ali, to neće raditi mimo propisanih i donesenih planova i odluka, mimo postojeće zapovjedi, mimo zapovjednog lanca, a pogotovo ne na kilometar od plaže, na 1. kolovoza i usred turističke sezone. To je djelatnost od koje nažalost previše živimo i previše svojih nadanja ulažemo i polažemo na turizam. To su ozbiljne teme i prema njima se moramo ponašati kao ozbiljni i odgovorni – znam da ovo zvuči jako nabijeno i moćno – ali kao odgovorni domoljubi, kao ljudi koji za ove stvari odgovaraju.
Zalagat ću se kao i uvijek do sada da Hrvatska vojska dobije najbolje i najviše od onoga što može dobiti, ali ne da to mi smišljamo – kad kažem mi, tu ubrajam i sebe, jer sam dio hrvatske politike kao hrvatski Predsjednik – i da nekome sugeriram što bi trebao kupiti i nabaviti i od koga. To nije naš posao.
Ovo su misli i stavovi, jer misao bez stava u politici ne znači puno, koje sam s vama i hrvatskom javnošću htio podijeliti pred dane koji nas čekaju. Dane ponosa i slave velikih pobjeda Hrvatske vojske koje su se dogodile prije skoro trideset godina i u kojim je jedna velika, u početku u stvari vrlo mala i moćna grupa ljudi, narasla do jedne respektabilne i ozbiljne vojske koja je nošena domoljubljem i pameću i brigom za čovjeka i za glavu svakog vojnika. Na kraju, kombinacijom znanja, pameti, lukavstva i sreće, jer bez sreće ništa, oslobodila je Hrvatsku koju mi danas gradimo s promjenjivim uspjehom, ali s dobrim željama i nadam se s iskrenim nastojanjima.
Još jednom čestitam vam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, s posebnom zahvalnošću onima kojima smo najzahvalniji, a to su oni koji su oslobodili Hrvatsku i oni koji su u tom naporu negdje zastali i koje smo izgubili, ali ih nikada nećemo zaboraviti."
Izvor:PDN/Foto:Davor Kovačević
