Početkom prosinca 2021.

Žustro smo krenuli prema svršetku godine razbijajući mrak žaruljicama u ledenim noćima, u mjesecu Došašća, očiju već odavno uprtih (posebno trgovačkih) prema praznicima. Kojim praznicima? Pa praznicima. Ne ćemo valjda spominjati Božić, nije politički korektno, ni božićne blagdane. Kažu nam tako iz Europske komisije gdje za praznoglavce postoje samo praznici u praznini njihovih beamterskih duša, ako se o dušama može govoriti. Do duše, hoću reći doduše, Komisija je povukla taj dekret (šekret) i sada se izvlači da je bio samo za internu uporabu njezinih službenika ili tako nekako, ali nismo ni mi tako blesavi da ne znamo što su probni baloni i da novi sustav ”vrijednosti” puzajući kroči prema izdaji temelja na kojima je građena Unija, izdaji koja je započela s novim stoljećem i već dala dobre rezultate kada je u fantomskom europskom Ustavu nazvanom Ugovorom ili slično, da se raja ne dosjeti, izbačen glavom i bradom - Bog. Pa ako nema Boga, kog će se vraga slaviti Božić, logično su razmišljali u E-komisiji. A ako nema božića ni Božića, zašto bi se slavila Marija, njegova majka, a ako ju baš treba spomenuti, onda pod pseudonimom.

Što nam sve to (sveto) govori? Da su ravnanje Europskom unijom preuzeli ljudi i nazori koji čine sve obratno od onoga na čemu je Unija zasnovana, što bi se, da je Unija doista naddržava ili superdržava, a hvala Bogu još formalno nije, moglo nazvati naddržavnim ili superdržavnim udarom. Spominjem (se) Adenauera, Schumana, de Gasperija i Monneta, utemeljitelja, poglavito Adenauerova govora 1951. kada je na prvo mjesto stavio održanje kršćanskih vrijednosti kao supstanciju i smisao u ujedinjenju Europe, a tek je zatim naveo socijalni element, standard i na kraju – demokraciju. Standard je ugodna stvar u materijalnom smislu, a što su kršćanske vrijednosti nego isto tako standard, samo u etičkom smislu.

Tako smo za dlaku, takoreći - budući da su se komisionari u zadnji čas uplašili vlastite hrabrosti, ha, - izbjegnuli da ostanemo bez Božića, što nam ne bi bilo čudno jer smo bez Božića bili u sve vrijeme godišta komunističke Jugoslavije, a tko bi ga u javnosti slavio loše bi mu se pisalo. Neodoljivo mi se vraća ironična primjedba nekoga stranca, vjerojatno Engleza, a glasila je: pa tek ste se izvukli iz jedne naddržave, a već srljate u drugu. Nije to isto, odgovarali smo (tko to – mi?). Pa i nije, ali ima sličnosti. I opet smo u zoni ograničenoga suvereniteta, posebno vidljivoga u zemljama s ograničenim političarima. A od Božića komisionari ne će odustati, to jest ne će odustati od ideje da ga spreme u ropotarnicu. Priređivat će ipak bezimene sajmove s lokanjem piva, kuhanoga vina, fritula i hamburgera. U vrijeme praznika. Ne i blagdana, jer bi se zadrti ljudi stali pitati o čemu je riječ.

Nego, u drskom “internom” naputku EU komisije ima još nekih bisera. Nema, kažu, nema više oslovljavanja gospođe (dame) i gospodo, ali se nisu baš domislili kako ih zamijeniti, pa predlažu – kolege i kolegice. Akademski. Posve su se izgubili. Ja im predlažem oslovljavanje s drugarice i drugovi, kako opet uvodi novoizabrani predsjednik zagrebačkog ogranka SDP-a V. Gotovac, koji se radikalno vraća komunističkim korijenima i neusahloj nostalgiji za najvećim sinom naših naroda i narodnosti, dotično zločincem Titom, valjda vjerujući da će tako podići presahnuli rejtnig partije. Možda nije u krivu, u Zagrebu je sve moguće, sve se može! Ne govori viktorijanski Gotovac odmah o ljudskim pravima, o socijalnim pitanjima, ne će valjda o komunalnim, njegova je jedina uspaljena misao povratak maršala na lijepi zagrebački trg, i imenovanje ulice ili trga, nisam pratio, po sirotoj Aleksandri Zec koja jest nedužna stradala, ali se nije dosjetio predložiti Trg pobijene hrvatske djece u srpskoj agresiji. Ma dajte, samo 402 djece, misli Viktor, a što bi mu rekao Vlado Gotovac, nije važno. Vlado je mrtav, živio Viktor, koji dodaje da je za njegov ukus partija premalo seksi, pa bi ga u svezi s Titom trebalo odvesti da vidi ženske pletenice u Hudoj Jami.

Ne govori Viktor samo tako, zna da je nejak kao i njegova partija, ali računa na suživot s Možemo koji je oko maršalskoga trga također imao neke zamisli, kad dođe vrijeme, čim se riješi smeća i žičare, pa se posveti ideološkom odgoju Zagrepčana. A odgoj treba početi od malih nogu, jer su mnogi od onih s velikima od devedesetih do danas krivo odgojeni, to jest neodgojeni, u čemu je pravi smisao ukidanja roditelja odgojitelja. Odgoj u krivo odgojenoj obitelji zazoran je bivšim uličnim jurišnicima, i zato djecu treba što prije uvaliti u sustav, s novim uputama vrtićkim zapovjednicima, za sada u Zagrebu, a ako Bog da i u cijeloj Hrvatskoj, na idućim parlamentarnim izborima kada će pobijediti, misle oni, zeleno-crvena koalicija, kolokvijalno zvana crvena. Možda još neka boja, da i mi imamo semafore. Hrvatska država koja još postoji, valjda, ne oglašava se o ovoj demografskoj mjeri, a trebala bi, jer je Zagreb jedna trećina Hrvatske. Kao što bi država (Sabor) trebala donijeti zakon po kojemu se ne može neki trg nazvati istaknutim imenom iz totalitarnoga režima, pa čak ni komunističkoga, ha, i tako bi viktorijanska priča postala besmislenom.

U međuvremenu se, naprotiv, čisti paluba za sivi scenarij, pa smo u prošlim danima bili svjedoci male lukave dosjetke neke udruge koja kreativno spaja komunističku jugoslavensku vojsku iz 1944. i hrvatske branitelje iz Domovinskoga rata, a sve u svrhu oslobođenja, je li, Dalmacije, na koju su saveznici osloboditelja bacili više bomba nego srpska vojska na Vukovar, ne na vojne ciljeve nego na civile i hrvatsku kulturnu baštinu, spomenimo samo Zadar, možemo i Senj, Rijeku, Pulu itd. a potom Brod na Savi i tako dalje. Učinilo mi se da je na rečenoj prijevari lakovjernih sudjelovalo i nekoliko svečano odjevenih pripadnika Hrvatske vojske, što znači da aktualna vlast podržava tu perverznu kombinaciju. I sve to dan ili dva prije sv. Nikole kada je ta ista jugovojska još jednom oslobađala Dalmaciju 1991. s posebnim osvrtom na Dubrovnik koji 1944. nije pomno razaran, samo su viđeniji Dubrovčani strijeljani na Daksi.

Koja vlast daje potporu rečenoj kombinaciji? Ne zna se. Je li ona s Pantovčaka ili ona iz Banskih dvora. Došla mi je u ruke neka povijesna knjiga iz 2051. u kojoj se opisuje kako je počeo rat u Hrvatskoj 2021. Autor se zgraža (rođen 2020., podatci poznati redakciji), ali objektivno opisuje događaje, započete benigno u doba neke pošasti koje se malo tko sjeća. Razlozi su pritajeno tutnjali i prije, ali je povod bilo odbijanje tadanjega predsjednika države da mu neka inspekcija dolazi u ured i pita imaju li ondje svi covidske potvrde iliti putovnice. Predsjednik reče da se gone, ima on vojsku i cucke, pa neka se samo usude. Zatim je ministar unutarnjih posla, po nalogu tadanjega premijera, poslao postrojbu specijalne policije, a i ta je imala cucke. Ti su se cucki potukli s predsjednikovim cuckima i na kraju pobijedili, a predsjednička zaštitna bojna odbila je boriti se sa specijalcima jer nije dobila dnevnice. Predsjednik se zabarikadirao i mobitelom pozvao narod da ga brani. Vojska je, naime, odbila postupati budući da ratno stanje nije proglašeno, a u miru joj treba supotpis ministra obrane koji se oglušio. Tako je narod bio primoran krenuti u akciju, to jest onaj necijepljeni dio podijeljenoga naroda koji je, ionako srdit, samo tražio priliku. Stvoreni su dragovoljački odredi necijepljenih, ali su se na sličan način organizirali cijepljeni (s maskama) pa je došlo do velike frke. Predsjednik tadanje Vlade pobjegao je u Bruxelles da zatraži pomoć, ali se ondje nisu htjeli miješati, kao i obično. Amerikanci bijahu zauzeti ratom u Ukrajini, pa su i oni odbili sudjelovati. Kako je rat u Hrvatskoj 2021. završio, nisam doznao jer je neka svinja istrgnula zadnje poglavlje.

Rio Tito i Rio Tinto

Vraćam se u sadašnjost, gdje se kuha budućnost. Dok se u Hrvatskoj stvara novi sablasni pokret za veličanje Tita, s Galebom na riječkom vezu Rio Tito, u prijateljskoj zemlji istočno od rijeke Rio Grande iliti Dunava, zvanoj Srbija, prosvjeduje se protiv poduzeća Rio Tinto. Ekološki osviješteni Srbijanci ne žele da ih truju stranci, pa zaustavljaju promet i urlaju, što od bijesa, što od batina četničkih Vučićevih batinaša, potomaka onih koji su batinali i ubijali po Hrvatskoj. Kada su Srbi bacali na Hrvatsku ekološke paučine čiji je sastav i danas zagonetan, kada su postavljali stotine tisuća mina i tko zna čega još ekološki prihvatljivog, kada su hrvatski vojnici i civili obolijevali i još obolijevaju od karcinoma više no drugdje u Europi koja nije imala rat od drugoga rata, eh, tada se u Srbiji nitko nije brinuo za ekološka pitanja. Sada su živnuli, trpe batine, ali se ne daju, jest da bi Srbija od litija imala više koristi nego od svetosavskih litanija, ali zar se cijena mora platiti zagađivanjem zemlje, zraka i vode. Država je prosvjednike proglasila fašistima i ekoteroristima. Slično, ali ne isto, kao u Hrvatskoj gdje nema litija, a i prosvjedi su imali druge razloge, no i tu su protestantni nazvani svakojakim imenima, primitivcima i reptilima, a na kraju je pronađena i teroristička skupina. Za sada su dvojica u Remetincu, tek dva čovjeka u ćelijama pod optužbom da su htjeli ili već organizirali – ćelije. Očekujem veliko malo suđenje, nakon što se pokaže da je riječ o Komitetu pedesetorice, ili barem nešto kao Friedjungov proces, a znamo kako je završio. Ispunjeni su tako svi uvjeti za euro i schengen, vlast trlja ruka, eto napokon i mi imamo terorizam kao i sve druge stare i napredne zapadnoeuropske zemlje. Nikoga još spomenuti teroristi nisu ubili, ali da su prijetili, jesu, što nikako nije dobro ni odobreno, pa ni ja ne odobravam, a i riječ veleizdaja je prejaka. Pisao sam već o tome da je i riječ izdaja bez vele vrlo teška i zato ju ne rabim u domaćem prostoru, ali da smo doživjeli puno izdajica (deminutiv od izdaja), i to je točno. Mogao bih to i opširno elaborirati, ali ne želim vrijeđati vašu inteligenciju i obaviještenost, poštovani čitatelji.

Popis pučanstva

U realnom vremenu, kada se “vršio” popis stanovnika, napisao sam da će završiti kao farsa. Nije da se hvalim, ali čini se da sam bio u pravu. Pa se sada piše u tzv. ozbiljnim novinama, a ne na tzv. opskurnim portalima, da je sav taj posao obavljen blagoreći traljavo, da je bilo velikih problema s popisivačima, da vrhovno popisivačko tijelo nema kadrova, da podatci nisu pouzdani posebno oni selfi, a provjera teška ili nemoguća. Da su Rimljani tako popisivali u vrijeme Marije i Josipa, nekoga od njih bi vjerojatno preskočili, a Isusa svakako.

Davis kup

Srbiju smo pobijedili kao i obično, ali su onda došli Rusi i spasili stvar, pa je tako Hrvatska osvojila “samo” srebro, kao i u Rusiji. A moglo se i više. Zašto je Luka Modrić bio na klupi u finalu, pitam ja izbornika.

Hrvoje Hitrec / HKV