Međunarodni mehanizam za kaznene sudove izreći će u srijedu, 30. lipnja, presudu dvojcu Jovica Stanišić – Franko Simatović. Bit će to “točka na i” rada Haaškog suda, osnovanog prije 28 godina, u jeku ratova na području bivše Jugoslavije. Zato se epilog predmeta ove dvojice istaknutih figura srbijanske političko-obavještajno-podzemne scene iščekuje s priličnim interesom, piše Slobodna Dalmacija. Oni su o tom slučaju razgovarali s odvjetnikom koji je obranio Antu Gotovinu, Lukom Mišetićem. Razgovor prenosimo u skraćenom obliku.
Još u studenome prošle godine, prije nešto više od osam mjeseci, rekli ste kako haaški slučaj Simatović-Stanišić može završiti svakojako – i osuđujućom, ali i oslobađajućom presudom. Jeste li i danas istog stava?
– Naravno. Ja ne znam kako će sud odlučiti, ali u prvostupanjskom postupku obojica su bila oslobođena, da bi to bilo poništeno u žalbenom postupku i vraćeno na novo suđenje. I sada je sve moguće.
Koji je od ta dva ishoda, po vašemu mišljenju, nekako izvjesniji?
– Teško je nagađati budući da predmet nisam pratio do u detalje. Mogu samo ponoviti ono što sam već rekao u javnosti: ovo je zadnji predmet u kojem Haaški tribunal može osuditi nekoga iz Srbije za zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Vjerojatno se vodi računa o tome koja će biti ostavština Tribunala, odnosno hoće li zatvoriti svoja vrata a da nije osudio nekog srbijanskog dužnosnika za zločine u RH i BiH. Sigurno postoji jedna želja da se to ustanovi, ali hoće li se to dogoditi u slučaju konkretne dvojice, uistinu ne bih želio spekulirati.
Što bi, osim toga povijesnog značenja, imala osuđujuća presuda? Bi li se otvorile mogućnosti za neke odštetne zahtjeve, ratnu štetu, nešto treće?
– Ne. Takvi zahtjevi na osnovi ovakvih presuda nisu mogući, pa se ne može očekivati ni odšteta od Srbije na osnovi njih. Ovo su presude protiv pojedinaca i ne mogu se koristiti protiv suverenih država. Osuda dužnosnika Srbije imala bi izvjesnu i moralnu i povijesnu težinu, ali za utvrđivanje odgovornosti države nema nikakvu pravnu važnost.
Ako, pak, presuda opet bude oslobađajuća i nema žalbe, odnosno ona postane pravomoćna u žalbenom postupku, za Hrvatsku je ostavština Haaškog suda, ako se gleda njegov ukupni rad, apsolutno neprihvatljiva. Nikoga se, prvo, ne bi iz Srbije osudilo za zločine na teritoriju RH. S druge strane, nikoga se iz Srbije ne spominje kao sudionika zločinačkih pothvata u BiH. Znači, ne samo da nisu osuđeni, nego nisu ni spomenuti u ostalim presudama. Tu mislim na Slobodana Miloševića, Momčila Perišića, Veljka Kadijevića i brojne druge.
Tu se povlači paralela sa slučajem Prlić i ostali, i ulogom RH.
– U slučaju hercegbosanske šestorke spomenuti su hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera HV-a Janko Bobetko. Tu dolazimo do jednog povijesnog apsurda, totalno neutemeljenog i neprihvatljivog bilo kojem ozbiljnom, objektivnom povjesničaru, a to je da je hrvatsko vodstvo u BiH navodno činilo nešto zločinačko, a što čelništvo Srbije nije.
To svakako ne može biti zaključak iz ratova devedesetih i bila bi mrlja, ako ne i nešto više, na radu Haaškog tribunala. Bude li presuda oslobađajuća, pokazat će se sav apsurd presude u slučaju Prlić i ostali i spominjanja hrvatskog vodstva u smislu UZP-a. Da zaključim, ako srpsko vodstvo nije sudjelovalo u takvom pothvatu, onda sigurno nije ni hrvatsko.
Veza Jovica Stanišić – Franko Simatović seže još od predratnih vremena. Prvi je bio šef Službe državne sigurnosti Srbije (SDB), a drugi, inače Hrvat i sin visokog časnika JNA, njegov glavni operativac.
Slobodan Milošević na njih se, ne vjerujući do kraja armijskim kadrovima, oslonio u pripremi rata u Hrvatskoj. Franka su pod tuđim imenom još 1990. godine i kratko nakon prvih demokratskih izbora poslali u Knin s ciljem da pobuni srpsko stanovništvo i organizira paravojne postrojbe. Prije nego će mu savezne i republičke sigurnosne službe ući u trag, već je bio doveo kapetana Dragana Vasiljkovića i uveo ga u posao, a onda nastavio po Lici, Baniji, Kordunu…
Isto je učinjeno i u istočnoj Slavoniji, s tim da se tamo u glavnoj operativnoj ulozi i na daljinskom upravljaču šefa Stanišića našao policijski general Radovan Badža Stojičić, još jedan suspektni lik, poslije likvidiran u obračunima beogradskog podzemlja.
Crvene beretke, zloglasna postrojba koja je u ratu i nakon njega sijala strah gdje god bi se pojavila od Hrvatske do Kosova, projekt je ovoga nerazdvojnog dvojca. Našli su načina, iako se to kosilo sa zakonima, ustrojiti ih pod kapom Službe, i to na Fruškoj gori još 1991. godine. Kadar su regrutirali od okorjelih kriminalaca. Na vezi su držali i Željka Ražnjatovića Arkana, Vojislava Šešelja, Milana Paroškog i brojne paravojne postrojbe. U proljeće 1992. godine prebacuju se u BiH i rade po istoj matrici.
Pod okriljem države organizirali su čitav niz ilegalnih poslova za financiranje Službe. Jedan od najunosnijih ticao se šverca cigareta na relaciji Italija – Crna Gora – Srbija – BiH – Hrvatska. Milošević im je rado dolazio u goste, postrojavao ih i dijelio im odličja, a s njegovim padom osjetili su opasnost. Tako je i došlo do likvidacije premijera Zorana Đinđića, što je odradio dvojac Milorad Ulemek Legija – Zvezdan Jovanović Zveki. Beretke su nakon toga hitno rasformirane, a u njihovu sefu među ostalim je nađeno i 600 kilograma heroina.
Stanišić i Simatović su ključari brojnih tajni i u današnjoj Srbiji. Ako itko zna afere u prošlosti svemoćnog Aleksandra Vučića, inače bivšeg ađutanta vojvode Šešelja, onda su to njih dvojica. Zato i ovaj put, bez obzira hoće li im presuda biti osuđujuća ili oslobađajuća, treba očekivati istu onu nezainteresiranost službenog Beograda kao kada su već jednom bili oslobođeni, odnosno ponovno vraćeni pred sud. Mnogi bi ih rado zaboravili.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.