HDZ-ov PRIJEMNI ISPIT ZA KOALICIJU S MOŽEMO! Konačna potvrda o smjeru HDZ-a u idućem razdoblju: Glas za Plenkovićev HDZ u stvari je glas za platformu Možemo

Hrvatska Vlada ovih dana daje, blago rečeno, čudne izjave. Tako je premijer Plenković, prije nekoliko dana, izjavio: “Hrvatska je upoznata s informacijom da se djeca iz DR Konga ne mogu legalno posvojiti od 2017., ali je pitanje jesu li se, bez obzira na to, u Kongu donosile neke administrativne i sudske odluke o procesu posvajanja”. Dakle, predsjednika hrvatske Vlade, članice Europske unije, nije pretjerano briga što su vlasti jedne suverene i međunarodno priznate države zabranile strancima posvajanje djece iz svoje države. Premijeru je mnogo važnije jesu li neki korumpirani suci i državni službenici donosili odluke, protivno zakonima svoje zemlje, koje su mogle rezultirati posvajanjem djece. Prevedeno, bitno je što kažu korumpirani službenici i suci, a ne zakoni Konga koje su četiri para iz Hrvatske, koji su pritvoreni u Zambiji, očito prekršili.

Drugi kut

Hrvatski premijer i Vlada svoj angažman u oslobađanju parova iz Hrvatske pritvorenih u Zambiji pravdaju brigom za hrvatske građane. Prema njihovim navodima, svaki Hrvat pritvoren u inozemstvu ima pravo na konzularnu pomoć. To nije sporno, svaki građanin Hrvatske koji se nađe u problemima u inozemstvu trebao bi imati mogućnost obratiti se veleposlanstvima i konzulatima koji bi mu trebali omogućiti pravnu pomoć i pravedno suđenje. Međutim, u slučaju hrvatskih državljana pritvorenih u Zambiji pod ozbiljnom optužbom za trgovinu djecom prvi put se dogodilo da Hrvatska intervenira u sam sudski proces. U ovom slučaju država se nije ograničila na pružanje konzularne i pravne pomoći, nego, prvi put, tumači točke optužnice i zakone jedne suverene države. Interveniralo se čak i na razini ministara pravosuđa. Tako se hrvatski ministar pravosuđa Ivan Malenica požurio u Ženevu lobirati kod svog zambijskog kolege kako bi se “hrvatski slučaj u Zambiji” sagledao iz drugog kuta. Upućeni iz Ministarstva vanjskih poslova tvrde da je hrvatska diplomacija u vezi s ovim slučajem podigla na noge i sve službe EU-a u Bruxellesu. Zanimljivo je kako su hrvatske vlasti, predvođene premijerom Plenkovićem i ministrom vanjskih poslova Grlićem Radmanom, od samog saznanja kako su hrvatski državljani pritvoreni u Zambiji zbog moguće trgovine djecom tvrdili da su navedeni nevini. Ovo je prvi put u povijesti hrvatske države da su najviši državni dužnosnici, prije nego što se slučaj uopće rasvijetlio, unaprijed amnestirali državljane zatočene u inozemstvu. Hrvatska pamti brojne slučajeve Hrvata zatočenih u inozemstvu, od slučaja dubrovačkog kapetana Kriste Laptala zatočenog u Grčkoj do slučaja branitelja Veljka Marića zatočenog u Srbiji.

Snažna podrška

Ni u jednom slučaju država nije angažirala ni približne diplomatske i pravne kapacitete kako bi pomogla zatočenima. Hrvatska diplomacija i njezina diplomatska mreža probudile su se tek na slučaju Zambija. Opravdano se postavlja pitanje – je li slučaj Zambija iznenada probudio uspavani Zrinjevac i našu diplomatsko-konzularnu mrežu ili se iza svega kriju drugi, dublji, razlozi?

Počnimo od osnovnih činjenica – tko su pritvoreni? Riječ je o lokalnim aktivistima stranke Možemo, ljudima bliskima pojedinim saborskim zastupnicima te stranke, ali i ljudima koji rade u samom vrhu sudbene vlasti u Hrvatskoj – u Ustavnom sudu! Osim podrške Vlade, oni su od početka imali ogromnu javnu podršku srednjostrujaških medija u Hrvatskoj. Navedenoj podršci treba pridodati i snažnu podršku pučke pravobraniteljice i pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Angažman dviju braniteljica i medija trebao je, sa stručne strane, pružiti okvir za intervenciju središnje države zbog tobožnje zaštite ljudskih i rodnih prava pritvorenih građana Hrvatske u Zambiji. Pritom se cijeli slučaj u javnosti tretirao kao napad na ljudska i rodna prava pritvorenika. Ni u jednom trenutku nitko od odgovornih nije postavio pitanje – a što ako se doista radilo o podmićivanju službenika u Zambiji i Kongu? Posebno je skandalozan istup pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, inače kućne prijateljice pritvorenih, koja cijeli slučaj promatra kroz transrodnost jednog od pritvorenih. Koliko je poznato, zambijske vlasti u dosadašnjem tijeku postupka ni jednom se nisu osvrnule na tu činjenicu – njih zanimaju činjenice vezane uz trgovinu djecom. Jednako je skandalozan istup pučke pravobraniteljice koja nastupa s pozicije zaštitnika djece posvojene iz Afrike koja su, navodno, stigmatizirana u društvu.

Svjetonazorski rat

No navodna pravobraniteljica naroda nijedanput se nije osvrnula na sumnjivu proceduru izdavanja dokumenata posvojenoj djeci u Hrvatskoj. Nije postavila pitanje kako to da su djeca posvojena, a da ih “roditelji” nikada nisu upoznali. Nije postavila ni pitanje – gdje su danas djeca i što će u konačnici biti s njima. Umjesto da se bave svojim temeljnim poslanjem zbog kojeg su i osnovani njihovi uredi, zaštitom ljudskih prava, pravobraniteljice su se upustile u ideološke i političke okršaje s Ivanom Pernarom, Velimirom Bujancem i Igorom Peternelom. Njihovi uredi, institucije RH, postale su produžena ruka vladajućih i stranke Možemo. Teško se oteti dojmu da su nesretna afrička djeca, sada hrvatski državljani, postali subjekti preko čije se sudbine vodi teški ideološki i svjetonazorski rat. Pritom vladajući HDZ i Možemo polaze od pretpostavke kako su hrvatski državljani u Zambiji apsolutno nevini, jer kao osobe bliske “naprednoj” lijevo-zelenoj sceni – jednostavno ne mogu biti krive za zločine kao što su trgovina djecom. S druge strane, istaknute osobe s desnog političkog spektra, koje su u očima tih istih zagovornika lijevo-liberalnih agendi ksenofobi, rasisti i zatucani ognjištarci, postavljaju pitanje poštovanja ljudskih prava i prava djece. Čudni su putevi Gospodnji, a još čudniji tokovi u hrvatskom javnom i političkom životu.

Slučaj Zambija definitivno je pozicionirao hrvatsku političku scenu prema ideološkim blokovima. Navedena diferencijacija započeta je još usvajanjem tzv. Istanbulske konvencije. Još od usvajanja tog dokumenta vladajući HDZ odstupio je od politike pučko-demokršćanskog pokreta i pozicionirao se kao neoliberalna globalistička stranka po uzoru na slične stranke u Njemačkoj i Francuskoj.

Neoliberalna agenda

Nipošto ne treba smetnuti s uma pljesak koji se s lijeve strane političkog spektra kroz sabornicu prolomio nakon usvajanja Istanbulske konvencije. Pljesak koji se tog dana prolomio sabornicom nije bio samo pljesak slavlja zbog usvajanja spornog dokumenta koji će u budućnosti u raznim aspektima mijenjati naše društvo. Bio je to i pljesak dobrodošlice Plenkovićevu HDZ-u u društvo neoliberalne agende. U svom drugom mandatu premijer Plenković potpuno je transformirao HDZ u stranku koja se po malo čemu razlikuje od stranaka poput Možemo i SDP-a. Ne postoji ni jedna ideološka zapreka koaliranju današnjeg HDZ-a i stranaka poput Možemo. Slučaj Zambija učvrstio je suradnju koja je već dulje vrijeme plodna i koja se brižno gradi. Dok je trajala rasprava o slučaju Zambija, teško je na hrvatskoj političkoj sceni bilo razabrati tko je oporba dok su nastupali dužnosnici HDZ-a i Možemo. Štoviše, dok su govorili Sandra Benčić i Ivana Kekin, činilo se da nastupaju premijerka i ministrica vanjskih poslova s punim kapacitetom državne vlasti iza sebe. Zanimljivo je kako su premijer i ministar vanjskih poslova u bitnome ponavljali priču prvakinja Možemo. Plenković i krug njegovih savjetnika odavno su načisto u kojem smjeru žele voditi HDZ i Hrvatsku. Slučaj Zambija dao je konačnu potvrdu o smjeru HDZ-a u idućem razdoblju. Jedina snaga koja još može zaustaviti Plenkovićeve planove o transformaciji Hrvatske prema viziji Benčićke i Kekin jesu birači HDZ-a. Oni, ako je vjerovati anketama, još misle da glasaju za demokršćansku stranku koju je osnovao Franjo Tuđman. Bit će to bolno otrežnjenje kada shvate da su, glasajući za Plenkovićev HDZ, ustvari dali glas platformi Možemo, Benčićki, Kekin, ali i likovima iz afere Zambija…