Heroj kakvog nema! "Samo su joj se noge vidjele. Odmah gore, trk, lupanje po vratima..."
Heroj, ali ne onaj ratni, vojnik Josip Kordić sam je organizirao i u kombiju pomagao unesrećene tijekom olujnog nevremena ljetos u rodnoj Slavoniji. Osim toga, iz požara je izvukao obitelj u svom rodnom kraju, a krv ja darovao čak 45 puta, piše Dnevnik Nove TV.
Njegovo svako radno jutro već 14 godina počinje uz podizanje zastave i himnu, vojska je za njega, kaže Josip Kordić više od posla.
"Disciplina, puno prijateljstva, jako srce i dosta humanosti", rekao je Josip.
Odrastajući uz oca i brata koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, uniforma je oduvijek bila ljubav. Jedini logičan izbor. Pripadnik je 3. motorizirane satnije Motorizirane bojne Vukovi i kaže, topografija mu je oduvijek omiljeni dio obuke.
"Jako je zanimljivo, uvijek se nešto nauči što može ajmo reći koristiti sutra. Uči se svaki dan, zapravo ovo je kao više obuka osvježenja da se ne zaboravi", rekao je Josip Maji Medaković, reporterki Provjerenog.
Mlađim je kolegama uvijek na raspolaganju i spreman pomoći. A nadređeni o njemu vojnički kratko, jasno i bez puno epiteta.
"Zajedno smo radili u Petrinji i sad radimo ovdje u Vinkovcima, samo najbolje riječi za njega imam", izjavio je Dalibor Tenšek, desetnik. "Pozornik Kordić je sve samo ne običan vojnik", dodala je Suzana Žgela, natporučnica.
Povezanost sa Suzanom seže dalje od samo kolege na poslu.
Poznaju se godinama i obiteljski su prijatelji. Supruge su dijelile sobu u rodilištu, a Josip i Danijel zajedno slavili rođenje djece. Od tada su se nizale nove godine, ljetovanja, rođendani, proslave. I iskustvo koje ih je prije dvije godine još više povezalo.
Josip je Suzanu i njezinu obitelj probudio za vrijeme požara i tako im spasio živote.
"Požar... pa su došli policajci, hitna, i vatrogasci", rekla je Suzana.
Prije njih stigao je Josip. Sudbina je htjela da je baš te večeri, oko jedan u noći došao do njihove kuće kako bi im u garaži ostavio neke stvari. No, osjetio je miris dima i zajedno sa susjedom koji je izašao iz svoje kuće shvatio da kuhinja u prizemlju u kojem živi baka gori.
Lupali su joj na vrata, a prizor koji su vidjeli kada ih je starica otvorila kaže Josip, pamtit će do kraja života.
"Njoj su se samo noge vidjele, sve gore je bio dim. Ona je onako izašla zbunjena i to je bio onaj gusti dim, smrdilo je, ajme kako je smrdilo", prisjetio se Josip.
Na perilici suđa u bakinoj kuhinji, saznali su kasnije, dogodio se kratki spoj i planula je vatra. U kući s plinskim instalacijama svaka je sekunda mogla dovesti do katastrofe.
"U tom trenutku znam da oni spavaju gore, Suzana s dvoje djece, odmah instinktivno gore trk, lupanje. Razmišljao sam samo da ih spasim, da kuća ne pukne", dodao je.
Priznaje, bilo ga je strah, ali ma koliko bio svjestan opasnosti, ne reagirati, ne uspeti se stepenicama nije bilo opcija. Vrijeme kao da je stalo.
"Mislim ta sekunda dok sam ja nju zazivao, to je katastrofa, kao da je trajalo 100 minuta, ne sekundu, dvije", ispričao je Josip.
"Sve se može vratiti, ali naši životi ne", rekla je u uplakana Suzana.
U sobu u kojoj se sada igraju prije dvije godine uletio je bez daha. Dječake pokupio iz krevetića i zajedno sa Suzanom izjurio na sigurno, što dalje od kuće.
"Pa spasio nas je i ja sam njemu rekla 'samo ti Bog može platiti, to što si napravio, nitko drugi, kod njega si zaslužio veliki plus'", istaknula je Suzana.
Bi li tako na njegovom mjestu odreagirao i netko drugi nešto je o čemu ne razmišlja. Ono kako je postupio za njega je jedino normalno, jedino što je mogao.
"To je instinkt, okej, možda će netko reći da je to herojsko djelo, ali eto, ja bih volio da se to nikad nije dogodilo", napomenuo je Josip.
"Baš jesi heroj. Mi te smatramo svojim, a sad kako će te drugi gledati, ne znamo. Mi znamo što si za nas učinio i kako se to kod nas odvijalo i došao si, Bog te poslao tu večer, da baš ti budeš tu, tako da, za nas jesi", kazala mu je Suzana.
Više pogledajte u videu
