Hoće li predsjednički izbori biti konačni povratak nade ili samo daljnji nastavak agonije?
Političko zbrinjavanje stranačkih poslušnika u punom je jeku istovremeno u Hrvatskoj i u novootkrivenoj domovini političko-diplomatskih i salonskih karijerista zvanoj Europska unija. Unionistički pristup ultimativne poniznosti i poslušnosti i dogmatske ideološko-interesne svezanosti hrvatskom je političkom nasljednom elitizmu programirana matrica unutar koje su elementi i njihove pozicije fiksni i pomiču se samo primjenom aplikacija kad običnima izvan matrice treba pokazati snagu, moć i posvećenost njihovu cilju. Kriteriji su pritom nebitni, kao i pojedinačne sposobnosti, zastupanje hrvatskih nacionalnih interesa i opća korist hrvatske populacije. Programirana matrica nove europske političko-diplomatske birokracije na javnoj sceni izražajno sve podvodi pod velike diplomatske uspjehe i neopisivu korist za Hrvatsku, iako su, uvjetno rečeno male države, samo ukras unutar matričnog polja s malo ili gotovo bez autonomnosti vezanih uz ključne nacionalne probleme i razvojnu budućnost u gospodarskom, demografskom i inom smislu.
Svoj uspjeh i osobno uspinjanje po ljestvici financijske stabilizacije i sigurnosti slave i nameću kao uspjeh cijele Hrvatske i trebali bi ga, naravno, razumjeti i bespogovorno slaviti i svi izvan njihove matrice, dok se svaki glas razuma vezan uz hrvatsku svakodnevicu opterećenu blokadama, ovrhama, malim primanjima nedostatnima za elementarno dostojanstvo, odlascima, izgubljenom starošću i sličnim nesigurnostima, primarno sustavno uvjetovanima za veliki dio hrvatske populacije, proglašava herezom, nerazumijevanjem, katastrofičarskim djelovanjem, nereformiranošću i općenito neeuropskim pristupom. Europski modernizam postaje jedina mjerljiva vrijednost u njihovu irealnom svijetu, u kojem nije moguće osjetiti ni osnovni problem nesigurnosti i izgubljenog dostojanstva ljudi koje ne štiti programirana upravljačka matrica.
Danas u Hrvatskoj nije potrebno misliti, imati stav, pokazivati osobnost, iskazivati nezadovoljstvo odlascima, propitkivati hrvatski put u budućnost, pozivati se na nevjerojatan potencijal u iseljeništvu, podizati nacionalni vrijednosni sustav niti se zabrinuti za opstanak. Nije, jer političko-diplomatski upravljači matricom sve to čine umjesto nas jedino i najbolje.
Eskalacija nezadovoljstva
Dugo im se činilo da su predsjednički izbori manje bitni i gotovo sigurni za nastavak programiranosti, no eskalacija nezadovoljstava unutar običnog puka socijalnim, radnim, financijskim i sličnim okvirom te egzaktni pokazatelji stajanja na mjestu ili pri europskom dnu jednostavno su iziskivali dodatnu aktivaciju i pokoravanje autonomnosti u djelovanju formalno prvog čovjeka političkog sustava u zemlji. Otpora praktički nije ni bilo i cijela je diplomatsko-politička elita prije za njih ključnih izbora za nastavak formalno posložena i kontrolirana u matrici. Stranačko-partijska poslušnost i gotovo nikakva demokracija u tim okvirima, koju se inače priziva zbog europskih vrijednosti, učinila je svoje i matrica je posložena prema njihovim autokratskim mjerilima.
Izbore ne smiju izgubiti prije europskog predsjedanja jer će tada razočarati gospodare matrice i izgubiti svaku mogućnost nastavka salonskih prezentacija i dokazivanja osobnih važnosti. Svaka pomisao na mogući poraz i, pogotovo, na protivnika koji se uopće usudio pojaviti nasuprot njihovoj programiranoj želji za nastavkom koji samo njima pripada izaziva nervozu, povišene tonove i već vrlo osjetljiv nespokoj pri samoj pomisli na gubitak onog što im nasljedno pripada. Zato su im nadolazeći predsjednički izbori posebno važni i nije to više pitanje izbora njihove kandidatkinje koju nisu mogli izbjeći, ali su je mogli usmjeriti i vratiti pod okrilje, nego pitanje njihova nastavka i provedbenog zadatka kontroliranja vodeće stranke i hrvatskog koncepta povezivanja ukupne hrvatske populacije.
Svjesni kako predsjednički izbori postaju njihovi izbori i odgovor glasačke populacije na njihovu programiranu matricu vladanja Hrvatskom, u prisutnoj nervozi čine dodatne pogreške i potvrđuju novo udaljavanje od stručnosti, izbornih zakonitosti i spoznajnih suptilnosti te ponovno uvjetuju i postavljaju provedbenu izbornu stožernu formaciju iz samo političkog kontroliranog miljea koji o vjerojatnostima, projekcijama, bazama podataka, primjeni izbornih modela i uopće postupanja na nacionalnoj razini znaju samo iz osobnog lokalnog iskustva. Ništa se nije naučilo iz sličnog ili gotovo istog stranačkog modela prilikom postavljanja na čelno mjesto izbornog nacionalnog stožera lokalne političarke bez imalo znanstveno-analitičkih pretpostavki, s kojom je i počeo pad tadašnjih vladara strankom. Obrazac vladanja Hrvatskom postavljen je na isti način pa su očekivanja podizanja Hrvatske u najavljene švicarske alpske visine čista iluzija. Temeljno pitanje koje nužno slijedi: jesu li skori predsjednički izbori povratak nade ili nastavak agonije? Agonije koju se ne smije priznati, još manje pokazivati i razmatrati i za koju su rješenja, ako ona uopće postoji izvan matrice, isključivo i jedino samo njihova.
Agonija društva
Ukazivanje, pokazivanje, razmatranje i rješavanje objektivno postojećeg nesklada u hrvatskom društvu i prostoru heretički je odnos prema njihovoj nedodirljivosti, nezamjenjivosti i nasljednosti popraćen nervozom i apstrahiranjem svake ideje o njihovoj pogrešnosti. Zašto se to onda uopće čini? Zato što je to temeljni zadatak znanosti i sveučilišne neovisnosti i zato što je to interes ukupne hrvatske populacije koja treba znati i u konačnici onda sama procjenjivati: vjerovati znanstvenim egzaktnim parametrima ili političkim proglasima iz matrice? Bez detaljne studijske analize svakog uzročno-posljedičnog odnosa po ne znamo koji je put potrebno priložiti neumitnost pokazatelja. Možda se u skladu njima počne mijenjati i potreba za najboljima koje hrvatska ima. “Ma gdje bili”, kako je to izgovarao legendarni Dopuđa pozdravljajući hrvatske branitelje.
Agonija hrvatskog društva i prostora ozbiljnije počinje s formiranjem političkih i isključivo stranačkih/partijskih vlada početkom 2000. godine u kojima je mogao biti svatko na čelu resora neovisno o stručnosti, sposobnosti, obrazovanosti, odgovornosti, intelektualnim sposobnostima, osobnosti, hrabrosti i sličnim usputnim za političko-partijski sustav vrijednosnim kategorijama. Nebitna jer bila čak i hrvatska identitetska pripadnost i usmjerenost. Bitno, jedino i isključivo, postaje pripadnost partijskoj ideji i poslušnost bez mjere.
Bez interesa za siromašne
Model političkih vlada usavršavan je nakon toga do iracionalnosti, a ulaskom diplomatskih karijerista u vrh političkog sustava cijeli je obrazac upravljanja Hrvatskom podignut do nedodirljivosti, isključivosti i razvojne nemoći. Prethodni su premijeri i vlade za sve kasnije političko-diplomatske i stranačko-partijske vladare Hrvatskom bili svemirski brodovi.
Zanimaju li naše vladare možda pokazatelji siromaštva i socijalne isključenosti za 2018. godinu hrvatske domicilne populacije ili je i to širenje negativnih valova koji im remete san i osobno zadovoljstvo pozicijom? Vrlo teško i teško “spaja kraj s krajem” 42,7% osoba koje žive u kućanstvima, a s malim poteškoćama njih čak 40,4%, 51,3% njih si ne može priuštiti sedam dana godišnjeg odmora izvan kuće, 52,9% ih ne može podmiriti iznenadni financijski trošak itd. Lako i vrlo lako sve spomenuto prebrodi samo 3,% osoba (priopćenje 14.1.1., DZS RH, Zagreb, 30. 9. 2019.). Zabrinu li se ikad sa svojih diplomatsko-političkih nedodirljivih visina kako je običnima u njihovoj svakodnevici? Jesu li to možda oni koji se iseljavaju u mirnoći njihova vladanja?
Političke partijsko-stranačke vlade bez kriterijskog izbora nakon 2000. godine ostavile su dubok trag iza sebe nakon 2000. godine: broj učenika osnovnih škola smanjio se sa 391 112 na 316 914 (-74 198), broj učenika srednjih škola sa 192 417 na 153 422 (-38 955), a broj studenata sa 158 016 na 107 911 (-50 105). Ukupno je smanjenje učenika i studenata 163 258 (priopćenje 8.1.7, 8.1.3. i 8.1.2., DZS RH , Zagreb, 2002.-2019.).
Istovremeno je umrlo u Hrvatskoj više nego što se rodilo, čak 201 917 osoba, a iselilo se 297 245 osoba samo po službenim podacima Državnog zavoda za statistiku! Vjerojatno i više od 500 tisuća, analizirajući podatke zemalja useljavanja. Treba li zatvortiti oči, sagnuti glavu ili negirati sve te podatke ili ipak stalno ukazivati na razarajuće tragove stranačko-partijskih-diplomatskih vlada kojima je agonija hrvatskog društva usputna priča, jer ih stalnim ponavljanjem opterećuje i remeti njihovu diplomatsku predstavu.
Nestanak učenika, studenata i uopće populacije najveći je mogući gubitak i niti jedan pokazatelj djelovanja prikazivan kao uspjeh velikih razmjera i uspješnosti vladanja nad Hrvatskom ne može ga nadomjestiti. Statistika je neumoljiva i mogli bismo tako naredati cijeli niz gospodarskih, financijskih i inih pokazatelja.
Rješanja bez odluka
Obrambene apologetske formacije uvijek se referiraju na katastrofičnost znanstvenih iskaza i traženje rješenja koja se po njima privilegiranima ne nude. Ili bi im znanstvenici djelatnici trebali biti najamni radnici u funkciji njihova pozicijskog održavanja? Ponekad i pogled u vlastiti predizborni program koji su im pisali isti ti najamnici (kako ih stranke/partije u svojoj političko-diplomatskoj uzvišenosti doživljavaju) može ukazati na put. Rješenja postoje, ona su puno puta napisana i izgovorena (programski, na javnim predavanjima, u stručno-znanstvenim radovima i slično), ali Hrvatskoj nedostaju odluke i nacionalni politički koncept provođenja.
Političko-diplomatske vlade ne mogu zaustaviti agoniju, a samo diplomatske još i manje. Predsjednički su izbori zato mogućnost za povratak vjere i nade i konačni i definitivni izlazak iz političko-diplomatskog čvrstog zagrljaja s kojim Hrvatska stoji na mjestu i gubi svoj najvredniji potencijal. Ljudsku populaciju.
