Autor: Marcel Holjevac/7dnevno/Dnevno.hr

Tijekom noćnog marša u Zagrebu došlo je do incidenta: na Trgu bana Josipa Jelačića muškarac se derao na jednu od sudionica te joj se unosio u lice. U pomoć joj je pritekao redar, da bi potom reagirao policajac koji ga je srušio na tlo i svladao, no uspio je pobjeći pa su ga lovili po trgu. Dakle, muškarci su dobili svoju Arijanu Lekić Fridrih. Nekoga tko na Trgu bana Jelačića izvikivanjem uvreda i unošenjem u lice ometa tuđe, zakonito javno okupljanje. Vidite, Arijana i njezina ekipa uvijek su tvrdile da imaju pravo na protuprosvjed. Naravno, takvo pravo ne postoji, to se zove ometanje tuđeg prava na javno okupljanje, a ne protuprosvjed, i kršenje je osnovnih ljudskih i ustavnih prava drugih ljudi, i za to se ide u zatvor. No zanimljivo je kako svi, kad se ovako što dogodi, shvaćaju o čemu je riječ. A kad imamo bubnjarice, svi se prave blesavi.

One će reći, nije isto, smeta im poruka koja se šalje molitvom. Pa smetaju i drugima možda neke njihove poruke koje baš nisu u skladu s demokracijom, zar ne? Od svega za što se moli, jedino primjećuju onaj dio o pristojnom odijevanju supruga molitelja, što je, kažu, kršenje ljudskih prava. Istini za volju, u svim javnim i državnim institucijama i gotovo svim privatnim tvrtkama, u avionima i restoranima i drugdje, postoje pravila odijevanja, tzv. dress code, pa bi se i njih moglo optužiti za kršenje ljudskih prava. A i same hrvatske antifa ljevičarke uzoran su primjer čednog odijevanja, jedino bi možda Iranke pod islamskim režimom djelovane čednije. Što bi tek bilo da muškarci mole da žene hodaju cestom u tangicama i donjem vešu? Onda bi bili krivi za objektivizaciju ženskog tijela. No kakve se stvarno poruke šalju s noćnog marša? Kao prvo, sama riječ marš nešto je što je militantno, povezano s režimima poput nacističkog i komunističkog. Zna se tko je organizirao noćne marševe s bakljama prije nešto manje od sto godina. Služili su stvaranju atmosfere strahopoštovanja i kolektivne histerije. Joseph Goebbels, nacistički ministar propagande, koristio je marševe za vizualnu dominaciju u javnom prostoru.

Noćni marševi bili su obvezni dio nacističkih okupljanja, uključujući zloglasne Nürnberške mitinge. Marševi su služili i za zastrašivanje političkih protivnika i za demonstraciju sile i apsolutne kontrole nad ulicama prije nego što su preuzeli potpunu kontrolu nad državnim institucijama. Noćni marševi ove godine organizirani su u duhu antifašizma, dokazujući još jednom da su estetika fašizma i antifašizma vrlo slične, od zastava i boja na njima do javnih demonstracija sile. Sad, postavlja se pitanje, ako su to marševi za prava žena i za žene općenito, što sa ženama koje ne mare za antifašizam i kojima je od njega muka, što s katolibankama, kockoglavim ognjištarkama, ustašicama, klerofašisticama i onima koje imaju muževe, djecu, i karijeru, ili su na bilo koji drugi način normalne, za razliku od antifa-aktivističkih zgubidanki s rinčicom u nosu, komunističkim simbolima poput srpa i čekića i sloganima koji izražavaju žal za Titovim kultom ličnosti i Jugoslavijom? Je li 8. ožujka i njihov praznik, kad se već zove Dan žena, dan posvećen svim ženama, ili samo komunistice – antifašistice imaju pravo na njega? 

Silovanje demokracije

No, koje su parole? Mediji najviše ističu onu najmanje spornu, ali svejedno posve besmislenu: “Nema antifašizma bez žena”. Isto tako bismo mogli reći da nema ni nacizma bez žena, ni demokracije, ni bilo čega drugog u politici, osim možda vijeća mula u Iranu i talibana u Afganistanu. Naravno, noćni marš protiv fašizma nije se osvrnuo na aktualnu temu kršenja prava žena u Iranu, više je uperen protiv kapitalizma i zapadnog imperijalizma, a iz poruka s marša nije teško ustvrditi na čijoj su strani u tom ratu simpatije antifa-feministica. Irana. Jedan drugi plakat pak zvuči doslovno kao glorificiranje silovanja. Na njemu piše: “Ne date li, uzet će narod sam”, u osnovi stih iz partizanske verzije jedne stare revolucionarne pjesme. Zgodno. Na stranu pozivanje na narod, to je zapravo otvoren poziv na nasilje. Baš me zanima očekuje li se od drugarica da jednom kad vlast bude narodna vlast i kad “pobace i Crkvu i državu”, što god to značilo, nesebično dijele narodu, svakom tko pita, po sistemu “daj mi, znam da je imaš”? Mislite da se zezam? Jeste li čitali Marxa? On je predvidio nešto slično jednom kad dosegnemo komunizam u svojim romantično-patološkim maštarijama. Zapravo, sanjario je kako će se žene otimati za njega, onakvog vječno švorc, kad novca više ne bude.

Nadalje, na jednom transparentu piše kako ulice pripadaju njima. Cinici bi primijetili da je tamo stvarno bilo žena za koje bi se na temelju izgleda i odjeće to moglo reći, no upravo to nas vraća na onu apsolutnu kontrolu nad ulicama i javnim narativom, što i jest svrha i smisao svih antifašističkih i fašističkih pokreta. Tu je i plakat “smrt transfobiji”, valjda i “transfobima”, od kojih su brojni – žene. Naročito žene koje ne žele da se ženama zovu muškarci koji nisu žene, nego se samo tako deklariraju i osjećaju. I, naravno, “abortus svima”. Ne znam znači li to da smatraju da su sve njih mame trebale abortirati ili nešto drugo, ali nije ni bitno. Glupavo je i infantilno kako god se okrene. Riječka profesorica Renata Kolombo u svom je govoru naglasila kako je ženska emancipacija “na ovim prostorima” (reci, srećo, Jugoslavija, ne srami se) snažno povezana s antifašističkom borbom. Dakle, antifašizam jednako je ženska prava? Pa, od drugarica se očekivalo čedno odijevanje, sigurno ne ništa zapadnjačko dekadentno, baš kao da su im molitelji birali odjeću, ali i to da budu poslušne supruge i, naročito, majke, jer revolucija uvijek treba nove naraštaje revolucionara. Što se općenitog zalaganja antifašista za ravnopravnost žena tiče, one su imale svoj zasebni logor na otoku Sveti Grgur, odmah pored Golog otoka. Nešto manje od tisuću njih imalo je prilike osjetiti čari antifašizma na otoku, a posmrtni ostaci onih koje ga nisu preživjele nikad nisu predani obiteljima.

Ravnopravnost žena očitovala se u tome što nisu prolazile ništa bolje od muških političkih zatvorenika, uključujući špalire batinaša, odnosno u ovom slučaju batinašica, kroz koje su nove gošće prolazile u sklopu dobrodošlice na otok. One su podjednako kao i muški politički zatvorenici ubijane, mučene žeđu, ali ravnopravnost nije stala na tome: imale su pristup i Golom otoku, koji, suprotno vjerovanjima, nije bio isključivo za muškarce. Ravnopravost se očitovala i u ravnopravnom – i besmislenom, ali u tome je poanta mučenja – navlačenju teškog kamenja s obale na brdo pa opet natrag. 

Diskriminirane jer su Hrvatice

Jedan od najpoznatijih slučajeva vezanih uz Goli otok priča je židovske novinarke Ženi Lebl, koja je ondje završila zbog vica o ljubičici bijeloj od sto kila. Što, pretpostavljam, većina prosvjednica koje su ovaj vikend marširale ulicama smatra posve opravdanim, jer nije red da se jedna obična žena na takav način obraća Najvećem sinu, takoreći božanstvu. U Udbinim logorima bilo je oko sedam posto žena, puno manje od četrdeset posto koliko se obično traži da bi se postigla ravnopravnost. Rodna perspektiva na kojoj feministice inzistiraju i kad se govori o vremenu nije prisutna kad se donose povijesni sudovi o komunizmu, o njegovim regresivnim obilježjima, o moći tajne policije, pa ni o tome da su komunistički velmože mogli nerijetko i nekažnjeno silovati, a žena koja bi ih optužila završila bi u logoru.

Vratimo se Ženi Lebl, koja je upoznala oba otoka, Goli i Sveti Grgur, zbog istog vica. Uoči raspada Jugoslavije, objavila je knjigu “Ljubičica bijela”, u kojoj je opisala vlastita iskustva s otočne ture po Hrvatskoj. Njezina se svjedočanstva smatraju prvom knjigom uopće koja tematizira Goli otok, odnosno, žene i njihova iskustva na Golom otoku i Sv. Grguru. Kasnije su objavljena i sjećanja Eve Grlić, majke redatelja Rajka Grlića, i Vesne Domany-Hardy, kao i Rose Dragović Gašpar, Vere Cenić, Milke Žicine. Neke su ondje završile zbog muževa koji su bili optuženi kao informbiroovci, tj. oni koji su ostali vjerni “jedinom i pravom” antifašistu, Staljinu. No istina je, u antifašizmu žene nisu uvijek bile diskriminirane samo zato što su bile žene, što je u ono vrijeme bilo uobičajeno. Neke su diskriminirane zato što su bile Hrvatice i nekomunistkinje, pa su tako odlične studentice iz obitelji narodnih neprijatelja, ako su i uspjele upisati studij (neki su im bili zatvoreni, poput FFZG-a) često morale odlaziti na posao u provinciju iz Zagreba, a ako su imale “karakteristiku” u kojoj ih se teretilo za “hrvatski nacionalizam” (domoljublje), mogle su se slikati i s upisom fakulteta i dobivanjem posla. A danas su brojne žene i na zapadu, čak i slavne poput autorice Harryja Pottera, itekako proganjane i diskriminirane, ali ne od “patrijarhata”, nego od drugih žena, onih bijelih liberalnih, koje ih denunciraju i maltretiraju vrijeđanjem u javnom prostoru, te lijepljenjem etiketa “fašista”, “transfoba” ili nečeg trećeg.

Zaključimo temu o antifašizmu i Danu žena viješću koja je došla dan nakon njega, a to je da iranske sportašice ne žele napustiti Australiju i vratiti se kući, a policija ih čuva od njihovih “čuvara” u Beču koji ih žele ubiti zbog izdaje. One su pokušale pobjeći i tražiti azil u toj zemlji, no otkrilo ih je režimsko osiguranje te ih silom vratilo u sobe. U Iranu ih vjerojatno čeka smrtna kazna jer su odbile pjevati himnu na utakmici protiv Južne Koreje, ali koga briga. Islamofobne katolibanke, takve ne zaslužuju zaštitu antifa-feministica. Što samo potvrđuje tezu da cijeli taj kaos oko Dana žena nema veze sa ženama, ima s ideologijom. A prava žena koriste se za napade na Crkvu, institucije i civilizacijske tekovine kao takve, jer su svi krivi za neravnopravnost. Koja postoji oduvijek, da si ne lažemo, pa i puno prije ikakve civilizacije. Naprotiv, upravo je civilizacija ta koja pokušava uspostaviti plemeniti koncept ravnopravnosti, koja nije nešto prirodno i nešto što se podrazumijeva. 

Ni Malnaru nije palo na pamet

Kad pomislite da ste vidjeli sve u hrvatskoj politici, pojavi se SDP s inicijativom za koju ne znate je li vic ili stvarnost. Njihova novoosnovana šesteročlana radna skupina za praćenje krize u Iranu upravo je montipajtonovski potez. Trump će odsad svakog jutra nazivati Hajdaša i brifirati ga o svojim planovima, te pitati kako to odgovara Hrvatskoj i, naročito, SDP-u i Milanoviću. Čak ni Malnaru nikad nije palo na pamet organizirati, recimo, svemirsku agenciju Republike Peščenice, s Bracom Ciganinom kao glavnim raketnim znanstvenikom i Ševom kao astronautom. Ovo je u rangu toga. Tim više što je vizionar Lalovac jedan od stručnjaka u toj radnoj skupini.

“Cilj ove radne skupine jest da promišljeno, stručno i argumentirano predlaže inicijative i stajališta koja idu u smjeru zaštite hrvatskih interesa i bolje pripreme na krizu koja neizbježno dolazi”, naveo je slučajni predsjednik SDP-a. Povod je za osnivanje tog unutarpartijskog think tanka, kažu, izostanak jasne državne strategije i reakcije na rastuću globalnu nestabilnost. SDP zato ima jasnu državnu strategiju. Stručnjaci su za strateško razmišljanje. Vidi se po njima, strategija im je srednje ime. Stratezi koji su doveli najveću oporbenu partiju do toga da bude “junior partner” možemosima, a vlast nisu vidjeli desetak godina i neće skoro, kako stoje stvari. Zapravo, hoće, ako pitate Hajdaša Dončića. Je, ima nešto komičnije i od te radne skupine. Poručio je kako će u debati s premijerom Andrejem Plenkovićem na sljedećim parlamentarnim izborima “obrisati pod njime”. Je, znam da je neumjereno hvalisanje običaj prije, recimo, boksačkih mečeva teške kategorije, gdje je to vid psihičkog pritiska, ali bojim se da ovakve prijetnje od Hajdaša Dončića mogu Plenkoviću samo izmamiti ciničan osmijeh na rubu usana.

“Dvadeset sam godina profesor. Mislim da je moj vokabular dobar i da mogu u svakoj temi, osobito u ekonomiji, obrisati pod gospodinom Plenkovićem, da kažem malo u sportskom rječniku. Toga se ja stvarno ne bojim. To što imam ponekad reducirani govor, to je zato što smatram da ljudi nisu bedasti ili blesavi i da razumiju što pričam”, poručio je Hajdaš Dončić. Neki su izrazili sumnju da je Hajdaš HDZ-ov čovjek, krtica i spavač u SDP-u, jer je ionako počeo karijeru u HDZ-u. Drugi pak vjeruju da on to misli ozbiljno i da je malo izgubio osjećaj za stvarnost. Jasno je da ga Plenković može ispreskakati u raspravi da ga baš netko probudi usred noći, nakon ozbiljne pijanke. Ne znam tko je Hajdašu Dončiću savjetovao da takvo što ispali, ali tko god da jest, ne želi mu dobro. Ako je to sam smislio, onda mu je bolje da prestane misliti, zauvijek, i da se drži napisanog teksta. 

Pravi je šef i dalje Milanović

Zašto SDP vodi Siniša Hajdaš Dončić, činovnik iz trećeg ešalona partije, kad SDP ima jednog Tonina Piculu, čovjeka koji bi mogao parirati Plenkoviću, a Možemo vratiti na početne položaje mlađeg partnera u koaliciji? Zato što je pravi šef SDP-a i dalje Zoran Milanović, koji stoji na posve drugim pozicijama od Picule, kojeg ne podnosi. Podsjetimo, ruski čovjek Milanović nedavno je posjetio Gruziju, zemlju koja je u stvarnosti Putinova satrapija bez ikakve vlastite prepoznatljivosti, zemlja koja je bila rodno mjesto i domovina nekih od najvećih ruskih nacionalista i nacional-komunista, većih velikorusa od samih Rusa, po onoj “poturica gori od Turčina”. Poput izvjesnog Džugašvilija, poznatijeg kao Staljin, koji je pobio masu svojih sunarodnjaka Gruzijaca da bi se dodvorio Rusima (svaka sličnost sa izvjesnim Brozom nije slučajna).

Vrativiši se iz te, kako bi Trump rekao, “shithole state”, države-govnjare, Milanović ju je nahvalio kao “plamen demokracije”. Nije baš da znam u detalje kakva je razina demokracije u Gruziji, ali znam da je riječ o državi između Rusije i Turske, a na takvome mjestu ne očekujete Švicarsku. Uostalom, medijalna je plaća u Gruziji, jednoj od država s najvećom ekonomskom nejednakošću na svijetu, oko 450 dolara, dakle država je jad i bijeda u doslovnom smislu. Inače, minimalac je ondje osam dolara. Ne na sat. Ne na dan. Mjesečno. Picula je vrlo kritičan prema Milanovićevim druženjima s poludiktatorima iz trećesvjetskih kozojebina. U razgovoru za Večernjak spomenuo je slučaj Elene Kohoshtarije, pritvorene čelnice jedne od stranaka u Koaliciji za promjene, kojoj prijeti višegodišnja zatvorska kazna zato što je u kampanji za lokalne izbore, u rujnu 2025., na plakat Gruzijskog sna marker-flomasterom napisala: “Ruski san”. Plamen demokracije? Više zgarište iste. Picula je vrlo nedvosmislen, on nema nimalo razumijevanja za takvu vanjskopolitičku orijentaciju predsjednika Republike. To je svrstavanje uz politike koje, kaže pristojno Picula, “sužavaju ne samo prostor liberalne demokracije nego i prostor, doslovno, kritičarima vlasti, jer neki od Milanovićevih domaćina pune zatvore političkim protivnicima” te uz Tbilisi, spominje i Budimpeštu i Bratislavu, gdje Milanović također ima živopisne prijatelje, još živoposnijih pogleda na demokraciju i ljudska prava.

“Baš me zanima kakvu bi orijentaciju imao hrvatski predsjednik da je Plenkovićeva vlada antiizraelska”, kaže Picula, sugerirajući da Milanović uvijek mora biti “antiprotivan” i da bi, da Plenković ustvrdi da je voda mokra, išao dokazivati da je suha i da je to stvar nacionalnog interesa. No ja se tu ne bih složio s Piculom: da, to je vrijedilo za većinu unutarnjih političkih pitanja, i još vrijei, ali ne mislim da Milanović tjera inat Vladi u slučaju Rusije, Izraela, Ukrajine. Njegove su politike previše dosljedno na liniji Kremlja da bi to bila slučajnost. Vrijeme je da netko, nekako, kirurški odstrani Milanovića iz SDP-ovih neformalnih struktura moći i utjecaja, a ako je moguće, i iz hrvatske politike, ma koliko on bio popularan kao neki kvazisuverenist i populistički nastrojen političar. Jer, možda se narodu i sviđa to što on govori, ali Hrvatskoj svakako nanosi ogromnu štetu, i to ne samo reputacijsku. Picula je zasad usamljena svijetla točka SDP-a. Nažalost. Može li on jednog dana promijeniti smjer ovakvog otužnog SDP-a ili bi mu bilo pametnije pristupiti nekoj drugoj stranci koja bi mu zapravo bila bliža, drugo je pitanje. 

Sabotiranje nuklearki

Hrvatskoj trebaju nuklearke. To je nešto o čemu sam pisao još davno, kad je to bila hereza i kad su se nuklearke našle na udaru “zelenih” koji su isposlovali njihovo zatvaranje u Njemačkoj i tako ostavili Njemačku ne samo bez jeftine i razmjerno čiste energije, čistije od svake druge trenutno komercijalno raspoložive u većim količinama, nego i energetski potpuno ovisnu o ruskom plinu i nafti. Posljedice znamo, Njemačka je zemlja ekstremno skupog goriva i energije, čija je ekonomija u padu zbog previsokih troškova i glupih ili izdajničkih, svejedno, politika Angele Merkel koje sad dolaze na naplatu.

Histerija koja se isplela oko nuklearki nakon Černobila nije pomogla, no ljudi su sve svjesniji da energetska suverenost Hrvatske ne ovisi o tome tko je vlasnik koliko dionica INA-e, pa čak toliko ni o rafinerijama, jer ako ne možete kupiti sirovu naftu, ne možete je ni prerađivati, nego najviše o nuklearkama. Priče o tome da će one uništiti hrvatski turizam bile su, kao i druge takve, u biti udbaška ujdurma u cilju sabotiranja gradnje nuklearki koje bi ojačale Hrvatsku u svakom pogledu i učinile je konkurentnijom: malo toga privlači industrijska ulaganja kao sigurni i jeftini izvori energije, koji ne ovise o volatilnim cijenama nafte na tržištima.

I malo toga čini zemlju strateški jačom. A što se dobrohotnih bojazni za turizam tiče, recite mi, kad je tko rekao da neće na Azurnu obalu zato što Francuska ima 60 nuklearki, od toga dobar dio poslagan odmah iza St. Tropeza i Nice? Ili u Švicarsku na skijanje, a mala Švicarska ima ih pet? Španjolska, turistička meka Španjolska? Osam. Italija je svoje nukearke pogasila nakon Černobila, ali ih sada planira ponovno graditi. 

Ljevica se opet bavila snovima

Dakle, ovog tjedna ministar gospodarstva Ante Šušnjar u Saboru je predstavio Prijedlog zakona o razvoju nuklearne energije. “Do 2040. više od 90 posto električne energije mora dolaziti iz niskougljičnih izvora, a bez nuklearne energije taj cilj gotovo je nemoguće ostvariti”, ustvrdio je ministar Šušnjar. Iskreno, za ugljik me nije previše briga, ma što EU nalagao, ali za pouzdanu i pristupačnu energiju po stabilnoj cijeni jest. Zakon, inače, formalno uključuje male modularne i mikro reaktore. Danas Hrvatska proizvodi 16 posto energije iz nuklearke u Krškom, a cilj je da do 2040. to bude 30 posto, dakle – plan je graditi novu nuklearku.

Znajući kako sporo stvari u Hrvatskoj idu, i kako je komplicirano dobiti sve moguće dozvole za nuklearku, pa još riješiti očekivanu pobunu lokalaca koji će sigurno prosvjedovati gdje god da se ta nuklearka gradila (nije baš lako naći posve nenaseljen dio Hrvatske) pitanje je hoće li ta nuklearka biti gotova za 14 godina. Ipak, valja zabilježiti: ne sjećam se kad su se oko prijedloga zakona ujedinili HDZ, Domovinski pokret, Most i DOMiNO, a svi su ga oni podržali. Dakle, sve što je desno od SDP-a u Saboru. Čak ni ljevica, tradicionalno sklonoj tome da odbacuje sve moguće tehnologije jer “nisu dobre” da bi ih onda katastrofa koju će na taj način izazvati natjerala da “vrate dite materi” i da naprave zaokret za 180 stupnjeva, nije izričito protiv.

Više je to ritualno njurganje, no čak su i oni svjesni da, uza sve njihove šuplje priče o obnovljivim izvorima energije, takvih izvora još nema, ne u dovoljnim količinama i po dobroj cijeni, a kad će ih biti, ne zna se. Ukratko, ljevica se još jednom bavila snovima i lijepim željama umjesto stvarnošću. Naravno, najskeptičniji su bili možemosi, čiji je Marin Živković rekao kako je cilj o 30 posto električne energije iz nuklearnih izvora do 2040. preambiciozan, i možda i jest, no sigurno ne toliko kao njihov plan o zatvaranju Jakuševca u prvoj, najkasnije drugoj godini mandata, iako je sad jasno da toga neće biti bar deset godina. Dakle, lijepo je da se u Saboru raspravlja o nečemu korisnom i o nečemu što nisu ustaše i partizani. I lijepo je da se desnica jednom za promjenu ujedini bar oko nečega, pa čak uz naznake da bi to mogla podržati i ljevica. I da to nešto ima veze s mozgom. 

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti