Holjevac: ‘Kako smo se doveli u situaciju da četnicima isplaćujemo mirovine?’

AKO NISTE ZNALI

U nastavku afere  Plenković  je naredio reviziju svih nabava u bolnicama. Nimalo ne sumnjam da će isplivati ​​još puno toga. Jer svi znamo da u Hrvatskoj gotovo da nema javne nabave koja nije koruptivna, a naročito u zdravstvu. Neću se ništa promijeniti ni s ovom istragom, neki će lopovi završiti u zatvoru, a neki drugi doći na njihova mjesta. “Trebamo staviti poštene ljude u vlast” nešto je što slušam još od  Tita , a takvi se ljudi ne pojavljuju. Problem nisu ljudi, nego sustav. Naročito u zdravstvu.

Potrebno je učiniti dvije stvari: prvo, privatizirati sve što se može privatizirati u zdravstvu. Ali ta je ideja u Hrvatskoj i više nego hereza. Kad god se spomene privatizacija bilo čega, kamoli zdravstva, odmah ste narodni neprijatelj ako je podržite. Bogati će se liječiti, siromašni umirati jer neće moći platiti liječenje, zar ne? Bit će kao u Americi, gdje milijuni ne mogu platiti zdravstveno osiguranje, pa umiru na cesti napušteni? ne

Zapravo, malo je država gdje je javno zdravstvo tako loše kao u  Hrvatskoj . Malo gdje se tako dugo čeka na pregled. Malo gdje su obiteljski liječnici tako slabo plaćeni i tako preopterećeni i malo gdje su liječnici u tako velikom broju bježe u inozemstvo. Malo gdje su bolnice u tako lošem stanju. Zapravo, američke bolnice u koje odvoze dilere iz Comptona kad ih suparnici upućuju na ulicu, one koji nemaju zdravstveno osiguranje nego ne poznaju nikoga tko ga ima, svemirski su brod za ove naše. Inače, SAD izdvaja za javno zdravstvo 7% državnog proračuna, više nego Hrvatska.
Naravno, privatizacija zdravstvenog osiguranja znači da bi oni sa skupljim osiguranjem imali bolji tretman u bolnicama, da bi im osiguranje pokrivalo širi spektar liječenja. A oni s osnovnim osiguranjem lošiji. Ovako, pak, svi imaju najgori mogući tretman, svi čekaju preglede mjesecima ako nemaju vezu, a liječnici su povezani s privatnim klinikama jer je rad u javnom zdravstvu neisplativ. Građani vrlo skupo plaćaju zdravstveno, više nego drugo, a usluga je očajna. Rješenje je jednostavno – kao i svagdje u EU-u, zdravstveno osiguranje mora pokrivati ​​privatne liječničke ordinacije, liječnike izvan javnozdravstvenog sustava. Da, osiguranje neće biti jeftinije, ali će usluga svakako biti bolja, čekanja na pregled kraća. Vođenje bolnice treba prepustiti, gdje je moguće, neovisnim i neprofitnim organizacijama, uostalom, dok ih je vodila Crkva, bile su bolje. Država je uvijek i uvijek izvor korupcije.

Rupa bez dna

Nažalost, Hrvatska je jako daleko od privatizacije zdravstva, u našem zdravstvenom sustavu država je monopolist i upravo je to razlog što nam je zdravstvo rupa bez dna koja stvara gubitke i generira korupciju, potplaćeni liječnici bježe, a pacijenti su u sve goroj situaciji. Ako mi ne vjerujete: u Švicarskoj nema državnog zdravstvenog osiguranja, sva su privatna, klinike su uglavnom privatne, a država troši oko 10% BDP-a za zdravstvo. No ondje svaki zaposlenik ima obvezu izabrati privatno osiguranje koje želi. Naravno, sve je regulirano zakonom, tako da osiguravatelji moraju svoje ponude poslati na odobrenje vlastima i ti paketi moraju sadržavati određene stvari. Osnovno osiguranje iznosi do 8% plaćanja, hoćete li plaćati više, vaša je stvar, a država od njega plaća privatnim bolnicama, privatnim liječnicima i privatnim klinikama.

Država pak pokriva osnovne usluge nezaposlenima. Kod nas je osnovno državno zdravstveno osiguranje 15% plaća i za njega ne dobivamo zapravo ništa. Privatna usluga u konačnici je uvijek jeftinija jer je učinkovitija, jer se liječnici i klinike, kao i osiguravatelji, moraju birati na tržištu za klijente. A zašto apostrofiram Švicarsku? Pa, prema Forbesu, njihov je zdravstveni sustav najbolji na svijetu. Naš je među najgorima. I usto – takav sustav smanjuje mogućnost korupcije na minimum. A što s onima koji ne mogu platiti privatno osiguranje? Kao iu Švicarskoj, Nizozemskoj i drugdje, i njima tu može i treba uskočiti država. 

A druga je stvar, treba prekinuti s praksom – i zakonskom obvezom! – da se na ministarska mjesta imenuju ljudi “iz struke”, a na mjesto ravnatelja bolnica liječnici. Ravnatelj je menadžer. On ne mora znati mnogo o medicini, ako išta. On se ne bavi liječnim ljudima, nego upravljanjem bolnicom. To je posao za ekonomista ili nekog iz svijeta biznisa. Imenovanjem liječnika na mjesto ravnatelja bolnica najčešće gubi dobrog liječnika, a dobiva lošeg menadžera. Kod ministra je još važnije: u NATO-ovim članicama praksa je da ministar obrane ne smije biti vojno lice niti povezan s vojnoindustrijskim kompleksom jer on je tu da ga nadzire. Ako je to čovjek iz sustava, “povezan”, puno je podložniji korupciji, zato se traži netko izvan sustava. To isto vrijedi za mjesto ministra zdravstva. Mogućnosti za korupciju puno su manje kad sustav nadzire ministar koji nije dio samog sustava.

Četničke mirovine

Imaju li četnički ministri pravo na hrvatske mirovine? Odluku Ustavnog suda da usvoji ustavnu tužbu  Savana Grabundžije  i poništi odluke Zavoda za mirovinsko osiguranje, Upravnog suda i Visokog upravnog suda koji su Savanu odbili zahtjev za zastupničku mirovinu svi smatraju skandaloznim. Savan u tužbi navodi da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi jer njemu, kao bivšem zastupniku Sabora RH, nije dana zastupnička mirovina samo zato što je Srbin. Doduše, osim što je Srbin, i bivši saborski zastupnik, Savan, koji danas živi u Srbiji i član je  Vučićeve  Napredne stranke, je i bivši ministar prometa i veza tzv. SAO Krajine. Kolokvijalnim rječnikom, četnik.

On je izabran u Sabor 30. svibnja 1990. na listi SKH-SDP-a, kao 33-godišnjak, što dosta govori o tome kako je partija kadrovirala u to vrijeme. Kao saborski zastupnik otišao je nakon nekoliko mjeseci na okupirani teritorij, i odande ratovao protiv Hrvatske u kojoj je i dalje formalnopravno bio u najvišem njezinu zakonodavnom tijelu! Sudovi su ga odbili jer nije dolazio na sjednice Sabora, no Vrhovni sud smatra – zapravo, ispravno – da je on i dalje bio saborski zastupnik jer ga nitko nije smijenio niti je to mogao. 

Svakako, Savanov je čin bizarno besraman i nakaradan. Savan ne zaslužuje mirovinu nego par godina robije. No predsjednik suda,  Miroslav Šeparović,  ima poantu. Njegova je poruka: ne prozivajte mene, nego onoga tko je donio takav zakon po kojem ministri u vladi bivše “RSK”, marionetske srpske države u Hrvatskoj, i četnici te svi oni koji su sudjelovali u ratu protiv Hrvatske, nisu izuzeti od prava na hrvatsku mirovine. Sud ne štiti četnike, nego Ustav i zakone. A zakon u ovom slučaju štiti četnike. Na moju veliku žalost, Ustavni je sud u pravu.

Da stvar bude gora, nemoguće im je retroaktivno oduzeti prava. Ne, kad opet krene rasprava o braniteljskim “privilegijama” i mirovinama, sjetite se slučaja Savana Grabundžije i slobodno ga stavite pod nos onom tko smatra da oni na mirovinu ne bi trebali imati prava. A o tome kako smo se doveli u situaciju da četnicima isplaćujemo mirovine, da obiteljima četnika koje je ubio HV isplaćujemo odštete, a da pritom niti jedan hrvatski branitelj iz Srbije nikad nije dobio odštetu bar za mučenja i vrijeme provedeno u logorima u Srbiji, mogla bi se se i knjiga napisati.