Holjevac: ‘Srbija je jedna duboko debilizirana država’
Mala, ali zapažena vijest kaže da je Općinski sud u Novom Zagrebu presudio u korist žene koja već godinu dana bez ikakve pravne osnove živi u gradskom stanu u koji je jednostavno provalila. Riječ je o trosobnom stanu od 67 kvadrata, kakav u Zagrebu – čak i na Jakuševcu, gdje se nalazi – vrijedi više od 150.000 eura. Grad Zagreb u tužbi je naveo kako ga žena, inače samohrana majka čije je dvoje djece u domu, a jedno, četverogodišnje, živi s njom, koristi bez ikakve pravne osnove i odobrenja.
AUTOR: Marcel Holjevac/7dnevno
Sud se u nepravomoćnoj presudi pozvao na Europsku konvenciju koja jamči – pravo na dom. “Drugo dvoje djece vratit će mi tek kad reguliram svoje stambeno pitanje”, rekla je. “Kada se uzme u obzir da se radi o samohranoj majci, zaključak je ovog suda da ona spada u socijalnu kategoriju građana koja pokušava promijeniti tu situaciju zaposlenjem pa kako se, s druge strane, radi o jedinici lokalne samouprave koja nije dokazala zašto ju je nužno iseliti, odnosno nisu naveli planiraju li stan prodati ili ga dati u najam po tržišnim uvjetima, dali smo prednost tuženoj i zaštiti njezinog prava na dom”, navedeno je u nepravomoćnoj presudi.
Treba joj stan, ali komu ne treba
Naravno, prva reakcija većine građana na tu vijest je “jesmo li mi svi koji plaćamo kredite ili podstanarstvo budale”. Pustimo sada na trenutak “socijalnu pravdu” po strani. Jasno je da je sud, dakle zakon, time stao na stranu bezakonja i legalizirao provalu i bezobzirnu otimačinu. Jasno je da njoj treba stan, ali komu ne treba. Jasno je da postoji “pravo na dom”, ali to ne znači da itko ima pravo na besplatan stan.
Postoji i pravo na brak pa ne znači da možete nekog udariti toljagom po glavi, odvući sebi u pećinu, silovati je i proglasiti svojom ženom. Ili krivotvoriti diplomu medicine jer imate pravo na obrazovanje. To što imate pravo na zdravstvenu zaštitu ne znači da niste dužni plaćati zdravstveno osiguranje. To što imate pravo na hranu i vodu ne znači da možete opljačkati dućan i ne plaćati račune za vodu. Riječ je o prilično kreativnom tumačenju pojma “pravo” od suda. Imati pravo znači da vam nitko ne može osporiti da ga ostvarite jer mu se ne sviđate, ili zato što ste krive vjere, političkog uvjerenja, seksualnih sklonosti, čega već. No nitko vam ne jamči da ćete to pravo uspjeti ostvariti i konzumirati, to je do vas.
Zašto joj je sud oduzeo djecu, ne znamo. Znamo da je u tridesetima, da radi, da se zaposlila, to je pohvalno. Vjerojatno je to neka veća promjena u životu. No ako žena radi, vjerojatno može i plaćati neko podstanarstvo. Ako ne može, ako je baš socijalni slučaj, ne vidim zašto joj Grad ne bi financijski pomogao, ali isto tako ne vidim razloga da se legalizira provala i krađa nekretnine, pa bila i gradska.
Ustupanje kuće viška
To što sud smatra da Grad “nije dokazao nužnost iseljenja tuženice u smislu ekonomske nužnosti (prodaja stana ili davanje u najam po tržišnim uvjetima)” i što “daje prednost pravu na dom majke u odnosu na pravo vlasništva Grada Zagreba te prihvaća osnovanim istaknuti prigovor prava na dom” više je nego nakaradno. Time se, za početak, ide izravno protiv Ustava, koji jamči nepovredivost vlasništva, pri čemu vlasnik nije dužan nikomu, najmanje sudu, opravdavati treba li mu nešto ili mu ne treba, već samo dokazati je li vlasnik nečega ili nije.
Kad bismo morali objašnjavati je li nam nešto “ekonomska nužnost”, vratili bismo se u vrijeme “imaš kuću, vrati stan” socijalizma, i oni koji imaju više od jedne nekretnine (ne, nemam, da ne bi bilo zabune u vezi s motivom), morali bi “potrebitima” – sirotinji, alkoholičarima, narkomanima, beskućnicima ili ilegalnim imigrantima – ustupiti kuću “viška”. Time se poručuje “samo provali, imaš pravo na dom”. Ukradi jer ti je potrebno. Ako si “ugrožen”, socijalno ili na bilo koji drugi način, imaš “pravo na tuđu imovinu”. To je potkopavanje temelja civiliziranog i zakonom uređenog društva od zakona.
No ono što je najgore od svega jest to da obitelji s djecom, a naročito samohrane majke, ni dosad nisu mogle unajmiti stan, a nakon ove presude će još teže. Stanodavci se boje da ih jednostavno neće moći godinama iseliti ako ne plaćaju ni stan ni režije, upravo zbog takvih “humanih” presuda pa radije iznajme nekom s pet pasa i deset mačaka, ili studentima, Nepalcima… Iz iskustva brojnih podstanarskih obitelji znamo da su i dosad imali velikih problema, a sad će ih sigurno imati još puno više i puno će se češće, čim spomenu da imaju djecu, susresti s nekim od idiotskih izgovora poput “staroj susjedi smetaju glasna djeca”.
Ne može svatko dignuti stambeni kredit, naročito uz ove cijene nekretnina, i upravo zato je važno osigurati stanodavcima mogućnost da onoga tko ne plaća – isele. Da, znam, nekima to zvuči nehumano. Ali je puno humanije od situacije u kojoj se danas roditelji s djecom, samohrani ili ne, nalaze: oni nisu žrtve iznajmljivača, nego loših zakona koji ne štite stanodavce od uzurpiranja njihovih stanova i od nemoralnih pojedinaca koji zlorabe vlastitu djecu kako bi besplatno stanovali u tuđem stanu.
Nenormalna država
U susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji Aleksandar Vučić je, očekivano, odnio još jednu izbornu pobjedu. A slijedom povijesnih zbivanja, ratova i zajedničkih država, te izostanka jezične barijere (ne, ne govorimo istim jezikom, kako neki tvrde, ali neosporno je da se razumijemo), normalno je da Hrvati često jednim okom prate što se zbiva u Srbiji, dok pak Vučić s oba oka stalno gleda što se događa u Hrvatskoj, to mu je glavna preokupacija. Uostalom, koliko god da smo razdvojeni koječime, od Schengena do pripadnosti drugom kulturno-civilizacijskom krugu (Srbija je dio istočnog kršćanstva, Bizanta, Hrvatska zapadnog), događaji u jednoj državi uvijek se reflektiraju na onu susjednu.
Vučićeva pobjeda je, smatram, u ovom trenutku dobra za Hrvatsku. Da, dugoročno, Hrvatskoj je u interesu imati za susjeda normalnu državu, ali Srbija to nije i nema naznaka da će skoro biti, tko god odnio izbore. O tome najbolje svjedoči veliki izborni uspjeh dr. Nestorovića, koji tvrdi da bogati ne obolijevaju od raka, da su ljudi plavih i zelenih očiju potomci izvanzemaljaca, da je Tesla izumio vremeplov, i koji općenito lupeta sve što njegova publika želi čuti. Možda rugati se Srbiji iz Hrvatske može nekomu zvučati kao “rugala se sova sjenici”, ali današnja Srbija je jedna duboko debilizirana država, čak i u današnjem duboko debiliziranom svijetu.
Problem Srbije nije Vučić, nego stanje duha koje ga je izrodilo, a to je manje-više ista ona socijalna patologija koja je izrodila Slobu Miloševića. Nakon rata, pa i tijekom njega, u Hrvatskoj su postojale vrlo jake snage koje su jedva čekale priliku da se bace ponovno u zagrljaj Srbiji, da kažu “ko nas bre zavadi”, da oproste iako oprost nitko nije tražio niti se za išta pokajao, da se ispričaju Srbima što su nas napali.
Za Srbe je Hrvatska kao Izrael u arapskom svijetu
Da Srbi nisu ubili Đinđića, mi danas zacijelo ne bismo bili dio EU-a, bili bismo dio zapadnog Balkana. Čak i za vrijeme notornog četnika i Slobina suradnika Tadića postojala je takva tendencija. Znam da nekima zvuči pretjerano, ali upravo je Vučićevo otvoreno četnikovanje i još otvorenija mržnja prema Hrvatima uspjela spriječiti bacanje u takav zagrljaj. Danas “politički korektni” mediji u Hrvatskoj Vučića opisuju kao “ekstremnog desničara”, no on je tek populist koji koketira s lijevim jednako koliko i s desnim idejama, što uostalom dokazuje njegova bliskost s Vulinom, velikim fanom Che Guevare i svega komunističkog. On je autoritaran, antiliberalan vladar, a to nema veze, na političkom spektru, ni s ljevicom ni desnicom, koju uostalom razdvajaju prije svega odnos prema kolektivnom i individualnom duhu, javnom i privatnom vlasništvu, državnoj kontroli spram slobodnog tržišta.
Vučić je zlo koje poznajemo. Padom Vučića na vlast u Srbiji bi došlo zlo koje ne poznajemo, možda bolje prikriveno. Jer niti jedna vlast, naročito demokratski birana, ne može vladati mimo volje naroda, a Hrvatska je u Srbiji najčešće doživljena kao Izrael u arapskom svijetu, kao zločinačka umjetna tvorevina nastala na genocidu nad Srbima i otimačini “svetog srpskog tla” i koja zapravo ne bi ni trebala postojati. Kao ustaška ujdurma i belosvetska nepravda, plod zavjere protiv vascelog srpstva. Netko tko bi došao na vlast umjesto Vučića mogao bi se predstaviti kao “pomiritelj” i kao “prozapadni političar”, iako to zbog političke klime u Srbiji ne bi stvarno mogao biti, i onaj naivni dio nacije, koji guta cajke i hodočasti na splavi u Beograd, zajedno s onim pokvarenim koji takve politike gura iz nekih svojih starih interesa, pohrlio bi mu u zagrljaj i vukao ih za uši u EU.
Vučić je prezren na zapadu, Srbiji je put u EU blokiran dok god je on na vlasti, i u ovom trenutku to je Hrvatskoj u interesu i to je za Hrvatsku dobro. Za promjenu odnosa sa Srbijom nije ključna promjena vlasti s one strane Drine, nego dramatična promjena duha nacije, koja zasad nije na vidiku.
