Hrvatska, prvi put u svojoj povijesti, ima investicijski kreditni rejting koji po ocjenama kreditnih agencija započinje slovom A, dakle gornji srednji investicijski rejting. Ulaganja u takve države smatraju se atraktivnima. Strane kompanije koje ulažu u Hrvatsku, kao i kupci hrvatskih državnih obveznica, imaju potvrdu da ulažu u nešto sigurno i da država u koju ulažu neće u skoro vrijeme bankrotirati. Hrvatska je tako prošla put od Milanovićeve ere, kad smo bili u kategoriji neinvesticijskog rejtinga, odnosno “smeća”, preko sva tri niža investicijska rejtinga, od BBB- do BBB+, do slova A, makar i s minusom.

AUTOR: Marcel Holjevac/7dnevno

Kreditni rejting koji daje agencija, u najkraćim crtama, procjena je sposobnosti dužnika da ispuni svoje financijske obveze na vrijeme i u cijelosti. Da uredno vraća dugove. Agencijske procjene snažno utječu na odluke ulagača, ali i na to kolike će biti kamate na buduća zaduženja države: Hrvatska ima priliku, pri idućem izdavanju obveznica, refinancirati svoj dug po povoljnijim uvjetima.

Što to znači građanima? Za one u privatnom sektoru, veće izglede za strana ulaganja i razvoj tvrtke, koja sad može lakše do kapitala. Državi pak ostaje više novca za javnu potrošnju ili prostor za smanjenje poreza. Usto, Hrvatska je time odmaknula zemljama bivše Jugoslavije: Srbija nije ni unutar najnižeg investicijskog rejtinga, koji počinje s BBB- i završava s BBB+, već se nalazi dvije klase ispod Hrvatske, u kategoriji “smeća”. Ostali, poput BiH, Kosova i Makedonije, još su niže, u grupi visokospekulativnih ulaganja: tko tamo ulaže, kocka se.

‘A kaj ja imam od toga’

Porast kreditnog rejtinga znači, što god tko tvrdio, više jeftinijeg novca i ubrzanje gospodarskog rasta. Gospodarstvo ne raste samo od sebe, potreban mu je novac kao biljkama voda. Hrvati pak imaju potrebu jamrati pa opet možete slušati lamentiranja poput “a kaj ja imam od toga”. Ili slušati priče kako ovi u agencijama nemaju pojma jer ekipa iz kafića, stol u ćošku, bolje zna kako hrvatsko gospodarstvo i državne financije stvarno stoje od profesora i doktora ekonomije iz agencija koje se time bave i koji o Hrvatskoj imaju podatke koje nema ni hrvatska vlada. To je dio paklenog plana da nas prezaduže. Žele jeftino rasprodati našu zemlju bjelosvjetskim hohštaplerima (to je inače i Vučićev narativ o oporbi).

Komentari s društvenih mreža? “Hrvatska je roblje i WC za turiste preko ljeta.” “Banke tuku sve rekorde.” I najvažnije pitanje: “Za koga te agencije rade, tko su vlasnici?” Valjda za Etiopiju i Ganu, jer one imaju najniži kreditni rejting na planetu. A cilj im je uništiti Švicarsku, Švedsku, Norvešku i Singapur, koji imaju najviši. Ili obratno, možda žele uništiti one prve, a rade za ove druge koji imaju najviši rejting. Ovisi o tome kako nas ocjenjuju, ako nam dižu rejting, onda je trolovima istina ono prvo, a ako ga spuštaju, onda je istina ono drugo.

Kad su kamate visoke, onda nas pljačkaju kako bismo propali i sve im jeftino rasprodali. Kad su niske, žele nas uvaliti u dužničko ropstvo da im jeftino sve rasprodamo. Kako god okreneš, ne valja. Sve je to nečija zavjera, ne zna se točno čija, ali premijer je svakako izdajica jer to dopušta (tko god u danom trenutku bio).

Nacionalni sport je jamranje

Problem je s Hrvatima to što nikad nisu zadovoljni i uvijek moraju njurgati zbog nečeg. Ako ne njurgate, onda niste intelektualac, nego naivčina koja svakom vjeruje. Hrvatski pametnjaković uvijek je mrgudan, nikad mu ništa ne valja, nikad ničim nije zadovoljan, uvijek je “antiprotivan” i sve zna bolje iako ne samo da baš ne barata podacima i činjenicama nego uglavnom uopće ne zna o čemu govori. A naročito voli teme iz ekonomije iako ne razumije ni bilancu kafića, kamoli države, a dvojno knjigovodstvo mu je atomska fizika. Taj “ništa ne valja i svi su lopovi” mentalitet Hrvati njeguju već jako dugo i pažljivo, no sve skupa već malo ide na jetra.

Kad smo imali najniži kreditni rejting, u rangu smeća – srušen nam je 2012., uglavnom zbog arogancije tadašnjeg premijera Milanovića koji je kao svaki loš đak rekao da se na ocjene agencija ne treba osvrtati – nije valjalo. “Ovo je potpuni poraz Vladine politike”, ocijenio je tada rušenje hrvatskog rejtinga u kategoriju smeća Željko Lovrinčević, neovisni ekonomist. Njegov kolega, dr. Ivan Lovrinović, pak sad kaže suprotno. “Kad neku zemlju hvali S&P, Moody’s ili Fitch i diže joj rejting, tek se tada treba zabrinuti. Znamo da su te agencije u istragama američkih institucija proglašene jednim od najvažnijih uzročnika velike financijske krize 2008. godine. Prodavali su rejtinge skupo, a ono što je bilo smeće proglašavali su zlatom.” I na kraju vrlo stručan zaključak: “Kako u Hrvatskoj stoje stvari, najbolje znaju građani, sve je više sirotinje…”

U Hrvatskoj dva stručnjaka uvijek imaju tri oprečna mišljenja, pri čemu se uzima ono koje u tom trenutku ljudi žele čuti. Dakle, imate jednog koji tvrdi da je pad rejtinga loš i drugog koji tvrdi da je porast rejtinga loš. No to što tvrdi Lovrinović hrpa je poluistina i proizvoljnih izmišljotina. Da je “sve više sirotinje” notorna je laž – u Hrvatskoj nikad nije bilo manje nezaposlenih, posla ima, a plaće nikad nisu bile bliže zapadnima. Mirovine jesu male, oduvijek su bile, ali je čudo što ih uopće ima uz ovakav natalitet. No nije tako davno bilo kad ste od mirovine mogli napuniti dvije, tri košarice u dućanu. One male.

A “građani znaju najbolje” jer 30 godina slušaju od “stručnjaka” kako je Hrvatska prezadužena država, pri čemu se često barata podacima kao što je “bruto vanjski dug”, koji zapravo ne znači ništa – po tom kriteriju Švicarska je najzaduženija zemlja svijeta. Javni dug nešto znači, a on se u odnosu na BDP smanjuje već desetak godina i projekcija je da će pasti na vrlo prihvatljivih 59,5% BDP-a. I manji je od europskog prosjeka, unatoč svim lamentiranjima i naslovima poput “BDP raste, kreditni rejting viši je nego ikad, ali… Ovo je porazna istina o bogatstvu naših građana”. A u tom se tekstu zaključuje kako pola hrvatskih kućanstava ne bi mogla održavati svoj standard ni mjesec dana da ostanu bez primanja. Baš čudno. Pola Nijemaca ostalo bi doslovno na cesti da ostanu bez primanja na mjesec dana jer žive u renti, a ondje obitelj ne uskače.

Uspješna SFRJ i propala Hrvatska

No dok su priče o agencijama i Grcima uglavnom pomno birane poluistine ili selektivne istine – Grci su sami lažirali svoje podatke o deficitu i dugu godinama, ne agencije – nastavak je čista laž. “Sve je više sirotinje, rast inflacije među najvišima u EU, prosječna mirovina tek je jedna trečina (citiram kako je Lovrinović napisao, op. a.) od one prosječne u EU, mladi ljudi sve manje imaju šanse zaraditi za stan, javni dug je dosegnuo rekord od preko 300 milijardi kuna (40 milijardi eura – ovako izgleda manje), vanjski dug je rekordan – preko 380 milijardi kuna (50 mlrd eura), porezni pritisak stalno raste, sve manje rođene djece… Zašto onda Plenković likuje? Zato što je kao prvo sebi i svojima digao plaće 79% i njima je sve super. Drugo; on zna kako raja živi, ali mu treba neko strano mišljenje koje će ugladiti unutrašnji jad. Izvana gladac – iznutra jadac. Rast BDPa kojim se hvali je kratkoročan i nezdrav. Prvenstveno je iniciran EU fondovima koji se ulažu dominantno u ono što neće stvarati novu vrijednost. A fondovi će uskoro presahnuti. Zato je taj rast jednokratan i nezdrav. No, njemu i ekipi je bitna propaganda. Kad vidi novi hrvatski rejting, još će više navaliti na Hrvatsku strana sirotinja koja će konkurirati našoj koja će se morati nastaviti iseljavati. P. S. I još nešto: ukupni dugovi po glavi stanovnika u Hrvatskoj danas su 10 puta veći nego u vrijeme Jugoslavije!”

Bilo bi lijepo da Lovrinović da izvor – statistiku, istraživanje, bilo što – po kojem je sirotinje sve više jer to nije ono što se može vidjeti i nije ono na što dostupni podaci, kako službeni tako i svjetske banke i UN-a, ukazuju, naprotiv, u desetak godina broj siromašnih pao je s 27 na 19%. Javni dug nije dosegnuo nikakav “rekord” jer se on uvijek mjeri u odnosu na BDP – pao je s 85% BDP-a 2014. na razmjerno niskih 63,5% prošle godine, a do kraja ove mogao bi biti i ispod 60%. To se zove manipuliranje podacima u svrhu manipuliranja ljudima. Apsolutni iznos ne znači ništa i to je nabacivanje brojevima. Je li milijun dolara velik dug ili nije? Ovisi o tome pitate li mene ili kakvog tajkuna.

Naime, i prosječna se plaća udvostručila s 5400 kuna na više od 1300 eura od 2014., ali to ne znači da živimo dvostruko bolje jer su porasle i cijene. Stvar je u odnosu cijena i plaća – ne možete mjeriti samo porast duga, a zanemariti porast BDP-a, to daje lažnu sliku. Kad je o iseljavanju riječ, strana sirotinja nipošto ne utječe na iseljavanje domaće sirotinje – baš naprotiv, Hrvatska je ekstremno podnaseljena i s ekonomskog bi aspekta bilo optimalno da ima desetak milijuna stanovnika, a nema ni četiri. Logika po kojoj doseljenici uzimaju poslove domaćim radnicima davno je odbačena u ekonomiji: u Hrvatskoj ionako trenutno nema dovoljno ljudi koji bi za ikakav novac radili većinu poslova koje rade Nepalci i začas bismo bili u recesiji kad bismo ih preko noći izbacili, ekonomist bi to trebao znati. Usto, posljednju se godinu-dvije prvi put više Hrvata vraća nego što ih odlazi. Misao o fondovima EU-a i o tome da se novac ne ulaže u ono što će “stvoriti dodanu vrijednost” isto je na razini proročanstva babe Vange. No najvažnije je sljedeće: “Ukupni dugovi po glavi stanovnika danas su 10 puta veći nego za vrijeme Jugoslavije!” Možda ovo posljednje najbolje objašnjava Lovrinovićee motive za cijeli rant! Ah, uvijek ta priča o propaloj Hrvatskoj i Titovoj zemlji meda i mlijeka!

Stalno isti mitovi i legende

Pa da razjasnimo tu mutnu priču o dugu. Prvo, što znači ukupan dug po glavi stanovnika? Uključuje li to i privatne kredite, kredite privatnih tvrtki, dug po karticama? Kako podatke o tome koliko je tko stavio “čekova na poček”, kako se to radilo prije minusa i kartica, ne znamo, kao ni stvarne iznose privatnih kredita u SFRJ zbog hiperinflacije i manjkavosti podataka, jedino možemo usporediti javni dug po glavi stanovnika.

On je u SFRJ na vrhuncu, prije njezina bankrota, iznosio, službeno, 22 milijarde dolara na dvadesetak milijuna stanovnika, oko 1100 dolara po stanovniku, no u to nisu bila uključena dugovanja države prema subjektima u zemlji, vjerojatno vrlo velika, dok danas javni dug prikazuje sve. Uz kamatu od debelo veću od 10%, zbog lošeg kreditnog rejtinga. To bi danas s inflacijom bilo oko 3700 dolara po stanovniku, preračunato. Javni dug Hrvatske je pak oko 11.500 dolara po stanovniku, dakle ne deset nego oko tri puta veći. Uz kamatu od oko 2 do 3 posto. U stvarnosti je osjetno manji, jer je prije 40 godina prosječna plaća u SFRJ bila 107 dolara, a sad je nominalno 15 puta veća, a realno gotovo pet puta, kad se uzme u obzir inflacija! Dakle, stvarni dug po glavi stanovnika nije, gospodine profesore Lovrinoviću, “deset puta veći”, nego je manji! A da ne govorim da se Jugoslavija sa svojom gubitaškom ekonomijom nije mogla financirati nego zaduživanjem, pa je dug rastao prosječno 17 posto svake godine prije ekonomskog sloma. Ako ste slučajno zaboravili uzeti u obzir inflaciju za 40 godina i staviti dug u odnos prema BDP-u, koji je danas u Hrvatskoj oko 22.000 dolara per capita, onda niste stručnjak. Ako ste to učinili namjerno, onda manipulirate podacima.

Jer, tu se vraćamo na staru, ali opasnu i ukorijenjenu priču kako je cijela Jugoslavija bila dužna “samo 22 milijarde dolara” (danas bi to bilo više od 70 milijardi s inflacijom!), a Hrvatska više od 40 milijardi. To nije bitno. Ponavljam – kreditna sposobnost, kako je definiraju agencije, banke i svi ekonomski fakulteti, jest sposobnost urednog servisiranja dugova i nema veze s njihovim iznosom. Jugoslavija svoje dugove nije mogla vraćati, bili oni komu mali ili veliki, i zato je početkom osamdesetih Pariški klub vjerovnika de facto proglasio njezin bankrot. To nije bila stvar iznosa duga, nego nelikvidnosti države koja nije nigdje mogla pronaći, zaraditi, posuditi ili ukrasti novac kojim bi dugove vraćala. A dinar nije bio pravi novac, nego običan papir, i nisu ga primali na zapadu. Ne možete ih kriviti, i mi smo tada primali samo marke.

No mi i 30 godina nakon rata slušamo iste mitove o ekonomski uspješnoj Jugoslaviji i ekonomski propaloj Hrvatskoj. Stvar je jednostavna, da je Jugoslavija bila uspješna, ne bi propala. Da je Hrvatska tako neuspješna kako nas neki žele uvjeriti da je, dosad bi već bila u bankrotu. No u konačnici je nevažno što itko osim S&P, Moody’sa, ili Fitcha misli, uključujući i mene. Svakako svi oni imaju bolje ekonomske analitičare od hrvatskih stručnjaka, medija i komentatora – i njihovo je mišljenje o financijskom stanju hrvatske države relevantno za ulagače, a ne Lovrinovićevo. Srećom.