RIJETKI SE PRISJEĆAJU

Iako se Hrvatska već tri desetljeća gradi kao suverena i neovisna država, sjena Domovinskog rata i dalje je prisutna u svakodnevnom životu mnogih ljudi. Rat koji je zahvatio Hrvatsku početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ostavio je duboke ožiljke – ne samo na gradovima i selima, već i na generacijama koje su ga proživjele. Mnogi su svjedočili razaranjima, gubitku domova, izbjeglištvu i, nažalost, tragičnim sudbinama svojih bližnjih. Za one koji su prošli ratišta, ti su trenuci dio prošlosti koju nikada neće moći izbrisati, ali istovremeno i teret koji mnogi ne žele prenositi na svoju djecu.

U obiteljskim razgovorima, rat je često tema koja se izbjegava. Roditelji, koji su u mladosti prošli kroz najteže ratne dane, nerijetko odlučuju svojoj djeci ne govoriti previše o onome što su proživjeli. Smatraju da su priče o bitkama, strahovima i gubicima preteške, da bi ih mladima trebalo poštedjeti kako bi mogli odrastati bez tereta prošlosti.

S druge strane, djeca koja su rođena nakon rata, ili su tada bila premalena da bi se sjećala, često ostaju uskraćena za osobna svjedočanstva svojih roditelja i rodbine, te se o Domovinskom ratu najviše informiraju kroz školske udžbenike, medije i povremene komemoracije.

Rijetki se vole prisjećati

Upravo se o toj temi pisali na Redditu, gdje je jedan Hrvat započeo: “Moj tata je išao u rat s nepunih 20 godina, bio je u Četvrtoj izvidnici diverzanti, što znači uvijek prije svih. Prošao je ratište od Dubrovnika, Dinare, Zime 94. do Oluje i mnoge operacije. Taj čovjek nikada nije pričao o ratu, znači nikad ga nije spominjao.

Ovo što znam, to mi je pričala pokojna baka. Nit je uzeo sebi stan, nit mirovine, mogao je, ali je uvijek govorio da se nije pravio lud. Nažalost, tata mi se razbolio i umro prošle godine, ne mogu opisati koliko mi je žao što ga nisam tjerao da mi priča o ratu. Pričaju li vaši očevi o ratnim danima, ako da, slobodno napišite, bilo bi mi drago”, objavio je na Redditu.

U komentarima se javio velik broj ljudi, a jedan je ispričao svoje iskustvo iz Domovinskog rata koje je mnoge ostavilo bez teksta.

Ispričao osobno iskustvo

“Mogu ti reći iz osobnog iskustva. Rat me nije pre strašno pogodio, nisam imao PTSP, najstrašnije što sam doživio je iskrcavanje sa šlepa na Dunavu i to nisam htio gledati nego sam okrenuo glavu jer mi je bilo mučno, ali svaki put kad sam progovorio makar jednu rečenicu o ratu, ljudi su to brutalno iskoristili protiv mene. Tijekom rastave braka spočitnuli su mi rat da bi me opisali kao psihopata i pokušali mi uzeti djecu.

Nekome sam jednom spomenuo da sam po nalogu najviših instanci morao micati leševe da bih pokosio travu na mjestu gdje su ležali i vidi vraga, u rješenju o rastavi braka piše da sam luđak koji je skrnavio leševe jer su mu smetali pri košnji trave. To piše u službenim sudskim spisima neka debeloguza kobila koja nikad nije izašla iz toplog ureda. Pa ti pričaj o ratu u takvim okolnostima. To je sve što sam rekao i što ću reći o toj temi”, ispričao je Hrvat.

Drugi je dodao: “Moj otac nije išao u rat, ali išao je moj djed, kasnije i stric — oboje su bili i u Oluji i u Bljesku. O ratu se ne govori jer su proživjeli bas grozne stvari (baka bi nam nekad nešto natuknula) niti ih mi ispitujemo jer znamo da im nije lako prisjećat se toga.”

Treći je ispričao: “Pričao mi je, ali ne previše. Preko 1000 dana aktivno provedeno u ratu. Bio je praktički na prvoj linije obrane. Nažalost, ostavilo posljedice na psihu.”