Hrvati koji ’91. nisu uspjeli pobjeći iz JNA prošli su pakao: ‘Zatvorili su nas u logor, bilo je i ubijanja’
Marinko Barišić iz sela Gašinci kod Đakova u prvim mjesecima Domovinskog rata proživio je pravi pakao.
Iako ova konstatacija aludira na činjenicu da je Marinko propatio kao hrvatski branitelj ili kao hrvatski civil, istina je sasvim treća. Barišić je, naime, u vrijeme agresije na Vukovar, na beogradskom Dedinju bio zatočen kao redovni vojnik JNA.
Priču o tome kako je zbog odbijanja odlaska na ratovanje u Hrvatsku u zatočeništvu patio puna četiri mjeseca i to u vrijeme dok je gorio Vukovar, ispričao je pamteći svaki detalj:
Odlazak u JNA u najgore vrijeme
“Otišao sam 16. prosinca 1990. na odsluženje redovnog vojnog roka, misleći ‘odslužit ću to, pa da nemam poslije kojekakvih problema’. Pamtit ću zauvijek, VP 4795 Beograd, a stigavši tamo doznajem da ću služiti kao pripadnik 4. 1brg. 1bat. 3 četa. Pomislio sam kako je sve normalno, slijedi zaduženje opreme, odjeće i obuće, sve u šatorsko krilo i sa Dedinja pravac Topčider gdje smo raspoređeni po sobama.”
Obzirom da je sa služenjem roka započeo u vrijeme nastanka političkih turbulencija i urušavanja bivše države, Barišić je podsvjesno očekivao neke vrste provokacije, a one su se ubrzo i dogodile:
“Nas nekolicinu su odveli na ‘obavijesni razgovor’. Pitaju me tko mi je djed, gdje mi je otac služio vojsku, a onda me pitao jesam li politički aktivan, te jesam li član HDZ-a. Rekao sam samo kako je u srednjoj školi jedan moj školski prijatelj cijeli razred učlanio u HDS, a zastavnik je rekao kako ionako sve zna o meni, samo je provjeravao hoću li reći istinu. Sve je imao zapisano u jednoj knjižici…”
Slovence pustili, Hrvate ne: Početak maltretiranja
U prvim danima, kaže, nije primjećivao nikakve podjele među vojnicima, no nakon dva mjeseca, s dolaskom novog vodnika – počinju premetačine:
“Jednostavno, svaki oficirčić se počeo istresao na nama. Proživljavali smo to iz dana u dan, sve do svibnja kada smo dobili novog komandira voda. Atmosfera se počela mijenjati iz dana u dan… Slovenci su se odvajali, a onda je između njih i JNA izbio sukob. Nismo ništa razumjeli što se zbiva, no netrpeljivost je rasla iz dana u dan sve dok nisu odlučili otpustiti slovenske pripadnike JNA. ‘Ovi izdajnici mogu ići kući’, rekli su, a ja sam valjda bio malo glasniji kada sam rekao da će valjda i nas Hrvate pustiti. Zbog toga je došlo do prvog incidenta i ozljeđivanja pa sam sa ‘podsjetnikom na nadlaktici’ na dva dana završio u bolnici. Kada sam se vratio, napetost je bila još gora:
“Incidenti i prva ratna djelovanja su se u Hrvatskoj su se već dogodila, no mi o tome zbog informativne izolacije nismo ništa znali. Do nas nije došla niti vijest o pokolju u Borovu Selu, ali zrak u kasarni je bio sve teži. Ubrzo sam zbog svoje jezičine ponovno završio na intenzivnoj, a onda dva mjeseca ‘šancovog ovratnika’ i povratak u četu. Neki su nama Hrvatima potiho savjetovali da pokušamo dobiti vikend ili odsustvo koje bi iskoristili za bijeg. Prisluškivali su nas i provjeravali. A onda su kasarnu počeli puniti rezervisti”.
Zatočili ih na Dedinju: Pakao za vojnike koji su odbili napadati Vukovar
Marinko Barišić kaže kako se vojska počela masovno slati na “vojnu vježbu kod Sremske Mitrovice”:
“Svi smo znali da se zapravo ide u rat, Osijek ili Vukovar. Oni koji su to odbili, išli su na ispitivanje, no ja sam se opametio i svoje odbijanje protumačio narušenim zdravljem jer sam uistinu tek došao iz bolnice. Sve u svemu, navečer je došla zapovijed da svi koji su odbili ići u rat skinu opasače, remenja i ostalu opremu jer idu na prekomandu u Dedinje. Nismo imali pojma da je za nas 200 -tinjak tamošnja kasarna pretvorena u logor”.
A onda je, kaže nas sugovornik, započeo pakao. Postrojavanje, vrijeđanje, psovanje ustaške majke, za doručak prozirna šnita kruha i pokvarena jaja, za večeru dvopek:
“Povremeno su prozivali neke od vojnika koje su slali na ‘prekomandu’ no nitko ne zna gdje su oni zapravo završili. Mao po malo, ostalo je nas 50 zatočenih na Dedinju, a onda je krenulo iživljavanje pendrecima.”
Zbog tranzistora ubili vojnika iz zagrebačke Dubrave
Težak fizički rad, iscrpljivanje glađu, vrijeđanje, političko ispiranje mozga i najbrutalnije kažnjavanje onih koji su pokušali pobjeći:
“Najbolja što se tamo dogodilo jest da je jedan od vojnika uspio prokrijumčariti tranzistor, pa smo tako potiho, na kapaljku dobivali i informacije iz Hrvatske. Nikada neću zaboraviti, bio je to momak iz zagrebačke Dubrave… Na žalost, pronašli su mu tranzistor i ubili ga. Kako se približavao kraj rata u Vukovaru, počeli su nam dolaziti četnici s kokardama i bradurinama ‘da se svete ustašama’. Moram priznati da su od takvih relativno dobro čuvali…”
Barišić kaže da je u tim uvjetima zatočeništva boravio puna četiri mjeseca. Odjednom, 27. prosinca u posjet mu je došla majka.
“Nisam mogao vjerovati da je to stvarnost. Donijela mi je civilnu odjeću i rekla da moram pobjeći. Za divno čudo, pustili su me na dva sata a ja sam s majkom pojurio prema kolodvoru i samo sam se htio dočepati bilo kojeg autobusa da me odveze iz Beograda. Na kraju smo se ukrcali u jedini koji je vozio kroz Bosnu. Do Bosanskog Šamca stigli smo 28. prosinca ’91 oko 14 sati. Niti jedan taksi ni za kakve novce nije želio preko mosta u Hrvatsku jer su na njemu stajali naoružani vojnici njih trojica i jedan sa kokardom. I tako, majka i ja smo riskirali, prešli most i nekako se dokopali slobode. Tek tada me uhvatila euforija i istinski osjećaj slobode. Taj most iste je noći odletio u zrak…”, završio je nevjerojatnu priču Marinko Barišić koji se po povratku u Hrvatsku priključio 5. gbr. Sokolovi u Đakovu.
MHB: “Za ovo ne postoji ovlast utvrđena zakonom”
Naš sugovornik jedan je od malobrojnih Hrvata koji su bili zatočenici JNA i koji su u “dedinjskom logoru” prošli pakao, no – nisu zakonski nisu prepoznati. Na njegov upit o realizaciji statusa kao zatočenika, iz Ministarstva branitelja odgovoreno mu je:
“Upravi za zatočene i nestale proslijeđena je Vaša zamolba koja se odnosi na rješavanje Vašega statusa zatočenika neprijateljskih logora zbog zadržavanja na odsluženju vojnoga roka u bivšoj JNA 1991. godine.
Kao što smo Vam prethodno odgovorili, činjenica jest kako je člankom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obrani (NN broj 53A/91), predviđeno da se državljani Republike Hrvatske koji se danom stupanja na snagu toga Zakona nalaze na služenju vojnog roka u bivšoj JNA, moraju otpustiti sa služenja vojnog roka u roku 8 dana od dana stupanja na snagu Zakona i da će u protivnom smatrati da ih je tzv. JNA zadržala u zatočeništvu.
Međutim, kako niste evidentirani u službenim evidencijama zatočenih osoba tijekom Domovinskog rata, nije moguće, temeljem službene evidencije i Zakona o općem upravnom postupku (NN broj: 47/09), izdati uvjerenje o zatočenju, a nije moguće provesti ni upravni postupak za utvrđivanje činjenice zatočeništva obzirom da za ovo ne postoji ovlast utvrđena zakonom.
Zahtjev za statusom zatočenika odbijen
Naime, državna tijela mogu zakonito izdavati uvjerenja o činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju samo ako je to zakonom određeno, a kako utvrđivanje činjenice zatočeništva u bivšoj JNA zakonom nije posebno određeno, nisu ispunjene pretpostavke iz članka 160. Zakona o općem upravnom postupku za izdavanje uvjerenja o zatočeništvu od strane ovoga tijela uprave.
Stoga Uprava za zatočene i nestale nije u mogućnosti udovoljiti Vašem zahtjevu za izdavanje uvjerenja o vremenu provedenom u neprijateljskom zatočeništvu, niti daljnji zahtjevi upućeni ovoj Upravi odnosno Ministarstvu hrvatskih branitelja mogu utjecati na pozitivno rješavanje Vašega statusa zatočenika neprijateljskih logora zbog zadržavanja na odsluženju vojnoga roka u bivšoj JNA 1991. godine.
