HRVATI OPET NA METI SARAJEVA: DOK JE BILO GUSTO HVALILI SU NAS - DANAS SMO ZA NJIH "AGRESORI" I SUDIONICI "UZP"

U subotu, 25. svibnja ove godine, u Sarajevu je upriličena promocija knjige Srbija i Hrvatska u međunarodnom oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini, čiji je nakladnik "Udruženje žrtava i svjedoka genocida u Bosni i Hercegovini" sa sjedištem u Sarajevu. Ovaj pamflet samo je jedna u nizu krivotvorina u kojima se smišljeno i planski, perfidno i drsko izvrću činjenice i Hrvatsku i Hrvate stavlja u istu ravan s agresorom - Srbijom, Crnom Gorom, "JNA" i Karadžićevom paravojskom. Ministar obrane Bosne i Hercegovine, Zukan Helez, na promociji spomenute knjige, u svečanoj dvorani Doma Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, među ostalim je rekao:

"Ja ću ovdje parafrazirati Sergea Brammertza, glavnog tužioca u Hagu, koje je rekao: U Bosni i Hercegovini nije bio građanski rat, u Bosni i Hercegovini je bio međunarodni sukob gdje su politička rukovodstva iz susjednih zemalja učestvovala u ratnoj agresiji na BiH. Mi smo ponosni što smo pretrpili agresiju i to ne treba da se krije. Mi smo spremni da pružimo ruku, da se pomirimo, a izgleda da agresori nisu spremni, neki. Ja ih pozivam i ovog puta, I da priznaju Rezoluciju, i da pruže ruku, i da se pomirimo na Balkanu i da dalje idemo svi skupa ka euroatlantskim integracijama".

 Ostavimo za sada floskule ministra obrane BiH koji se stavio u službu prljave islamističke propagande (dokazujući tako da nije nikakav ministar obrane BiH nego aparatčik radikalne struje u političkom vrhu u Sarajevu) i spomenimo neke događaje koji u bitnoj mjeri odražavaju stavove vojnih i političkih dužnosnika iz redova muslimansko-bošnjačkog naroda iz ranijih godina.

"Gospodine generale, dobro došli! Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se sreli" - riječi su koje je 6. kolovoza 1995. godine izgovorio general tzv. Armije BiH, Atif Dudaković, pružajući ruku hrvatskom generalu i zapovjedniku 1. gardijske brigade Hrvatske vojske, Marijanu Marekoviću, na koranskom mostu kod Tržačke Raštele, nakon što je Hrvatska vojska tijekom VRO 'Oluja', u silovitom prodoru razbila snage neprijatelja i deblokirala bihaćku enklavu i grad Bihać (koji je pod srpskom opsadom i u potpunom okruženju bio više od 1.140 dana - od 12. lipnja 1992. do 5. kolovoza 1995. godine). Tako su Hrvati spasili Bošnjake - muslimane od sasvim izvjesnog novog genocida koji bi po svemu sudeći (s obzirom na koncentraciju muslimanskog stanovništva u bihaćkoj regiji) bio gori od onoga u Srebrenici. Nedugo nakon deblokade bihaćke enklave, isti taj Atif Dudaković izjavljuje: "Bez Hrvatske vojske još bismo čekali slobodu".

 Od kolovoza 1995. godine, svaka obljetnica hrvatske VRO "Oluja" slavi se i u Bihaću, jer narod ovog kraja jako dobro zna što je razbijanje blokade za njih značilo. Tako, primjerice, jedan hrvatski portal izvješćuje s proslave 20. obljetnice ove operacije u ovom gradu:

 "U Bihaću itekako cijene značaj vojnog podviga hrvatske vojske te su, kao i svake godine dosad, predstavnici Vlade Unsko-sanskog kantona i Grada Bihaća položili cvijeće i odali počast na spomen obilježja poginulim braniteljima HVO-a u Žegaru.

'Stanovnici Bihaća i Unsko-sanskog kantona jako dobro znaju i cijene važnost operacija Oluja kada se prisjećamo dana zajedničke borbe Bošnjaka i Hrvata kojom je prekinuta gotovo trogodišnja blokada grada u kojem je prijetila nova Srebrenica' kazao nam je Smail Toromanović iz bihaćke gradske uprave i jedan od zapovjednika 517. Brigade Armije BiH prisjećajući se dana ponosa i slave s obje strane Une.

'Svake godine sa zahvalnošću se prisjećamo povijesnih dana za hrvatsku državu i obrambeno-oslobodilačke akcije kojom je slomljena velikosrpska agresija' kazao je Toromanović zaključivši kako je bihaćki primjer zajedništva Bošnjaka i Hrvata u borbi, ali i u izvojevanoj slobodi jedan od rijetkih primjera suživota u regiji."

 (Vidi: "Oluja se slavi i danas - u Bihaću!", tportal.hr)

 Dana 23. travnja 2010. godine, predsjednik SDA Bosne i Hercegovine, Sulejman Tihić, došao je u prijateljski posjet HDZ-u u Zagreb, vezano za inicijativu ove dvije stranke (SDA i HDZ) o "posebnim odnosima BiH i Hrvatske" i pokretanje postupka za sklapanje sporazuma po tom pitanju. Na konferenciji za tisak nakon sastanka, predsjednik SDA je rekao kako bi 'takav sporazum između dvije države, a ne – kako je u Daytonu zapisano – između Federacije i Republike Hrvatske i Republike Srpske i Srbije, potvrdio opredijeljenost za razvoj dobrih odnosa između dvije zemlje koje su – kako je kazao – po tome kako nas je bog stvorio upućene jedna na drugu. Jedni bez drugih ne možemo, i smatramo da naši odnosi zaslužuju jedan specijalni tretman.'

 Predsjednica HDZ-a i hrvatska premijerka Jadranka Kosor čestitala je kolegama iz – kako je kazala – sestrinske stranke SDA – na prijemu Bosne i Hercegovine u Akcijski plan za članstvo (MAP) NATO-a, ističući da je tijekom nedavnih razgovora sa američkim predsjednikom Barrackom Obamom u Pragu naglasila da Hrvatska podupire ulazak BiH u NATO…

Ona je ponovila kako se zalaže za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu sa tri konstitutivna naroda i sa istim pravima za sve građane i građanke Bosne i Hercegovine.

(…) Tihić nije posebno komentirao nedavni govor hrvatskog predsjednika Josipovića u sarajevskom parlamentu ali je napomenuo kako bi i u vremenima kada su odnosi Zagreba i Sarajeva bili loši, 'Bosni i Hercegovini bilo daleko gore i teže bez hrvatske pomoći – od prihvata stotina tisuća izbjeglica, do pomoći u oslobađanju zemlje temeljem sporazuma Izetbegović – Tuđman'."

("Najavljen sporazum o posebnim odnosima BiH i Hrvatske", slobodnaevropa.org)

 Na nesreću, tadašnji hrvatski predsjednik, Ivo Josipović, imao je sasvim drugačije mišljenje o ratu u BiH i hrvatskoj ulozi u tomu, što je sasvim izvjesno itekako išlo na ruku tamošnjim islamistima i njihovoj propagandnoj mašineriji. Ilustracije radi, evo jednog kratkog prikaza onoga što je 14. travnja iste godine (dakle, 10 dana prije posjeta predsjednika SDA, Sulejmana Tihića i njegova izaslanstva Zagrebu i HDZ-u), izrekao u Sarajevu, a o čemu u jednom svome znanstvenom radu piše dr. sc. Roman Domović:

 "Jedno od prvih službenih putovanja Ive Josipovića u funkciji predsjednika Republike Hrvatske nakon što je 18. 2. 2010. položio prisegu za Predsjednika Republike Hrvatske bilo je u Bosnu i Hercegovinu. Tamo je u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine u Sarajevu optužio vlastitu državu kojoj predsjeda da je njezina politika sudjelovala u stradanjima i podjeli Bosne i Hercegovine što se vidi iz dva citata prenesena iz toga govora:

'Politike koje su devedesetih – bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti – vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu – podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog na multietničnosti i multikonfesionalnosti. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojemu odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena, i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet. Politike koje su u devedesetim godinama vidjele rješenje u podjeli i razdvajanju, u supremaciji jednih na drugima, u isključivanju drugoga, u nepoštivanju ljudskih prava, u sili i nasilju, u nepravdi i namjernom širenju straha, moraju biti jednom i zauvijek napuštene. Za novo doba treba nam nova politika.

(Vidi: dr. sc. Roman Domović, "Prepolovljeni broj Hrvata u Bosni i Hercegovini zbog hrvatske politike devedesetih - informacija ili dezinformacija?"; str. 46/47.)

 Usporedimo sada ono što je rekao predsjednik Republike Hrvatske u svome govoru u Sarajevu, s dijelom citirane izjave predsjednika SDA. Nije teško zaključiti, kako je ovdje stranački prvak središnje političke stranke bošnjačko-muslimanskog naroda u BiH, imao u odnosu na Hrvatsku neusporedivo pozitivniji odnos i da je potpuno drugačije gledao na njezinu ulogu vezano za ratni sukob u ovoj zemlji, pa i odnos prema saveznicima - Bošnjacima. U širem kontekstu, ova izjava Tihića može se promatrati i kao odgovor, pa i neka vrsta posredne kritike u odnosu na objede i laži što ih je Ivo Josipović smišljeno iznio u Sarajevu, nažalost, s pozicije predsjednika Republike Hrvatske.

 U rujnu 2014. godine Tihić umire, a na mjestu predsjednika SDA smjenjuje ga Izetbegović junior (sin Alije Izetbegovića, Bakir) i politika ove stranke se stubokom mijenja. Naklonjen radikalnoj islamskoj opciji, Bakir Izetbegović korak po korak ruši mostove između Hrvatske i BiH, pa i između Hrvata u Bosni i Hercegovini i Sarajeva. Sjetimo se samo njegovih nebuloznih izjava o "nepostojećim narodima - Hrvatima i Srbima" i Bošnjacima kao "jedinom i temeljnom narodu u Bosni i Hercegovini", prenaglašavanja uloge "Armije BiH" u oslobađanju ove zemlje i sramotnog negiranja i ignoriranja zasluga HVO-a i hrvatskog naroda, blasfemičnih teza o "agresiji Srbije i Hrvatske na BiH" (čime je Hrvate koji su branili BiH od rujna 1991. godine nadalje izjednačio sa srpskim agresorom), pa i one tragikomične izjave koja spada u crni humor, a sastoji se u njegovoj tvrdnji kako je njegov pokojni otac na samrti "ostavio u amanet Bosnu i Hercegovinu turskom predsjedniku Erdoganu" itd. itd. Razorna politika Bakira Izetbegovića, bila je, nažalost, tek uvod u ono što će se u Sarajevu i islamističkim krugovima događati na planu antihrvatske propagande u godinama poslije.

 Toj je radikalizaciji svakako doprinijela i osuda naših Hrvata ("šestorke" iz Herceg Bosne) u Den Haagu (29. studenoga 2017. godine) kao ratnih zločinaca - bez ijednoj jedinog argumenta i dokaza, pa se od tada nadalje u Sarajevu kreira i službena teza o "udruženom zločinačkom poduhvatu" i "Herceg Bosni kao zločinačkoj tvorevini". Ove se floskule šire, promiču i potiču od strane političke elite u Sarajevu, a SDA je stožer propagande s najvećim utjecajem na medije, pa i na javnost, pa se u samo nekoliko godina (od 2017. do 2022.) u jednom dijelu bošnjačko-muslimanskog korpusa u BiH stvara ozračje mržnje i netrpeljivosti, ne samo u odnosu na Hrvatsku, nego i Hrvate s kojima žive u zajedničkoj državi. Apsurd tog odnosa prema susjedima, pri čemu su mnogima bliži srcu i draži Turci, Iranci, Kuvajćani, Pakistanci, Saudijci i drugi iz dalekog islamskog svijeta nego ljudi s kojima dijele životni prostor i svakodnevicu, može se razumjeti samo uzmu li se u obzir utjecaji prije svega tvrde islamističke struje SDA koja je još uvijek najbrojnija i najutjecajnija u muslimanskim političkim i društvenim krugovima u BiH, a čija je dugoročna koncepcija pretvoriti Federaciju u svoju (muslimansku) državu, pri čemu im Hrvati kao konstitutivan narod smetaju. To je srž svega i pred ovom istinom ne treba zatvarati oči.

 Jedan od dokaza kako destruktivna politika Bakira Izetbegovića i njegove radikalne islamističke vrhuške nije odmah pala na plodno tlo (barem u populaciji žrtava rata), jest i pozitivan odnos udruge "Majke Srebrenice" prema Hrvatskoj i nama Hrvatima uopće, sve do prije koju godinu. Njihova delegacija predvođena Munirom Subašić, 5. kolovoza 2015. godine stigla je, primjerice, na poziv predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar - Kitarović u Knin, u povodu obilježavanja hrvatskog državnog blagdana - Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja. Tom je prigodom gospođa Subašić među ostalim izjavila:

"Da nije bilo oslobođenja Knina, možda bi bilo i drugog genocida u Bosni i Hercegovini i Bihaću i tako dalje", a blagdan je nazočnima i hrvatskoj javnosti čestitala riječima: "Zato ja čestitam svim braniteljima ovdje, posebno, moram da kažem…mene kao majke je Gotovina jedan od najboljih branitelja, generala…Živjela Hrvatska, živjela BiH i živio sav dobri narod".

(Vidi: "U Knin stigle Majke Srebrenice: Da nije bilo Oluje možda bi bio i drugi genocid u BiH"; klix.ba, 5. 8. 2015.; video s izjavom Munire Subašić:

 Nedugo prije toga, predsjednica Kolinda Grabar - Kitarović posjetila je Memorijalni centar Potočari u Srebrenici i izrazila svoju potporu "Majkama Srebrenice" i svima koji su izgubili svoje najmilije, uz odavanje počasti žrtvama, te je tada od ove udruge bila titulirana kao "Kraljica Balkana". Unatoč povremenim "šumovima" u kontaktima i neslaganjima s nekim stavovima hrvatske predsjednice, "Majke Srebrenice" su prigodom njezina posjeta Sarajevu, u siječnju 2018. godine, imale s njome sastanak, nakon kojeg su izjavile kako "nema nikakvih nesporazuma", a Kolinda Grabar - Kitarović je za njih "i dalje Kraljica Balkana". Naime, ova je udruga hrvatskoj predsjednici zamjerila njezinu izjavu o "opasnosti od islamskog radikalizma" u BiH, a koju je ova dala nakon jednog od javnih izvješća SOA-e, državne agencije zadužene za sigurnosnu procjenu stanja u Republici Hrvatskoj i okruženju (gdje je to apostrofirano kao jedna od realnih opasnosti za mir u Republici Hrvatskoj i BiH). Već tada, 2017. godine, sasvim je jasno da ova udruga (čija djelatnost nije i ne bi smjela biti politika!) pada pod utjecaj Islamske zajednice i SDA, koji su odmah nakon te izjave skupa poveli orkestriranu kampanju protiv hrvatske predsjednice i protiv Republike Hrvatske u cjelini, pa i Hrvata u BiH. U kasnijim istupima, to je potvrdio i Bakir Izetbegović u jednoj izjavi za medije, otvoreno govoreći kako "SDA i Majke Srebrenice sarađuju u svojim aktivnostima".

 Od izrazito pozitivnog stava prema Hrvatskoj i Hrvatima u BiH, u samo nekoliko godina, generali "Armije BiH", muslimanski političari pa i same žrtve, u cijelosti su promijenili svoju retoriku, pa smo mi Hrvati najednom postali "agresori", "ustaše" i "učesnici zločinačkog poduhvata".

 U godinama koje slijede, beskrupulozne manipulacije povijesnim činjenicama ali i žrtvama rata se nastavljaju i sarajevski propagandni centar (u kojem glavnu riječ vode SDA, Islamska zajednica i "Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992. - 1995." potpomognuti vjerskim prvacima i ostacima radikalnih skupina iz redova mudžahedina, političarima, "nacionalno svjesnim" intelektualcima i medijima), ustrajava na otrovnim krivotvorinama uz pomoć kojih nastoji dokazati kako su jedine i isključive žrtve u ratu 90-ih godina XX. stoljeća oni (muslimani), dok su druga dva naroda (kako Srbi, tako i Hrvati) bili "agresori" i jednako radili na uništenju muslimanskog stanovništva i okupaciji BiH. Ove bezočne krivotvorine nemaju nikakve veze s činjenicama i predstavljaju teško razumljiv, apsurdan pogled na stvarnost i u srazu s istinom ostaju potpuno ogoljene.

 Ne preostaje, međutim, ništa drugo, nego po tko zna koji put ponoviti:

• Hrvati u Bosni i Hercegovini su PRVI ustali u obranu BiH, u vrijeme agresije na selo Ravno (u općini Trebinje), krajem rujna 1991. godine; dok je tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović putem TV Sarajevo slao poruku naciji: "To nije naš rat";
• Hrvati u BiH PRVI su ustrojili obranu svojih prostora (čime su branili i BiH) formiranjem Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, budući da središnja vlast (u Sarajevu) nije funkcionirala, niti je reagirala na srpsku agresiju na BiH;
• Republika Hrvatska je sa svoje strane također sve učinila za opstanak BiH kao države (od potpore referendumu za samostalnost BiH - koji bi bez Hrvata propao, do vojne i humanitarne pomoći od samoga početka agresije, primanja desetaka tisuća izbjeglica iz BiH i međunarodnog priznanja BiH, do sporazuma o zajedničkoj obrani i oslobađanju BiH od agresora u zajedničkom djelovanju HV/AR BiH/HVO);
• Sramotno je i nedostojno časnih, poštenih i moralnih ljudi, to što danas i takva udruga kao što je ova koja u samom nazivu pledira na to da predstavlja "žrtve i svjedoke genocida", širi laži i vodi prljavu propagandu, umjesto poštivanja činjenica i priznavanja nesporne povijesne istine.

 Bilo bi zanimljivo čuti, što danas politička vrhuška u Sarajevu kaže o sporazumima koje je tijekom rata BiH potpisala s Republikom Hrvatskom (u cilju zajedničke obrane i vojnih operacija oslobađanja teritorija BiH), pa i o tomu da je njihov bivši (rahmetli) predsjednik Alija Izetbegović od predsjednika i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, u svibnju 1995. godine primio jedno od najviših hrvatskih državnih odličja - u "paketu" s Krešimirom Zubakom, tadašnjim predsjednikom Federacije BiH.

 Evo faksimila te odluke:

PREDSJEDNIK REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju članka 98. Ustava Republike Hrvatske i članka 2., stavak 1., Zakona o odlikovanjima i priznanjima Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 20/95), a na prijedlog Državnog povjereništva za odlikovanja u prigodi Dana državnosti i pete obljetnice samostalne i suverene države Hrvatske, donosim

ODLUKU

KOJOM SE ODLIKUJU VELEREDOM KRALJICE JELENE S LENTOM I DANICOM

1. Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine

2. Krešimir Zubak, predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine

za doprinos uspostavi povjerenja između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda, suradnji u otporu agresiji i uspostavi hrvatsko-bošnjačke Federacije te izgradnji njezine Konfederacije s Republikom Hrvatskom.

Broj: 01 -05 1-95-2-1/ 1

Zagreb, 28. svibnja 1995.

PREDSJEDNIK REPUBLIKE H RVATSKE

dr. Franjo Tuđman, v. r.

 

(Vidi: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1995_07_46_923.html )

 Evo što je govorio Alija Izetbegović 1990. godine o Herceg Bosni koja je danas za islamističke propagandiste "zločinačka tvorevina":

"Bilo da smo muslimani, Srbi ili Hrvati, zajedno čuvamo ovu našu dragu Herceg Bosnu".;

 Krajem rujna 1991. godine, usporedo s okruživanjem Dubrovnika, agresorske snage ("JNA" i četnici) opsjedaju i potom napadaju topništvom, tenkovima i pješaštvom, selo s hrvatskom većinom u općini Trebinje, Ravno, koje je 1. listopada 1991. godine razoreno, okupirano, a iz njega protjerani žitelji - u ogromnoj većini Hrvati (koji te 1991. godine u ukupnom stanovništvu čine 87,37%).

 Sarajevo šuti punih 5 dana o brutalnoj srpskoj agresiji, a potom se javnosti obraća tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, koji posredstvom TV Sarajeva, 6. 10. 1991. godine, domaćoj i svjetskoj javnosti poručuje: "Ovo nije naš rat" i kaže kako će "Bosna i Hercegovina proglasiti neutralnost", a za oružane sukobe optužuje "one koji neće da se dogovore".

(Vidi: "Obraćanje javnosti predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića na TV Sarajevo, 6. 10. 1991. godine". Napomena: U opisu video isječka je pogrešno naveden datum (10. 6. 1991.), jer to nije nikako moglo biti 6. lipnja 1991. godine, kad u BiH nije bilo nikakvih oružanih sukoba.

 Događa se to 5 mjeseci nakon zaustavljanja kolone oklopnih vozila tadašnje "JNA" u Prologu (kod Širokog Brijega), kada su žitelji zapadne Hercegovine svojim tijelima zapriječili prolaz agresorske vojske prema Kupresu, pružajući tako otpor puzajućoj okupaciji. Tada su molbu predsjednika Predsjedništva BiH, Alije Izetbegovića koji je izravno komunicirao s odgovornima u vrhu "JNA" (i tvrdio kako "vojska nikoga neće ugrožavati") i člana Predsjedništva Stjepana Kljujića, ove snage ipak propuštene, a blokada uklonjena. Alija se tada zaklinjao kako "neće izdati" i "ne zna izdati", uz obećanje da vojska nikad neće poduzeti bilo što protiv građana BiH.

 Upravo se nakon agresije na Ravno i okupacije ove općine i istodobnog prodora prema Čepikućama (pogranično mjesto u Republici Hrvatskoj), pokazalo koliko je već tada politika muslimanskog vodstva u Sarajevu (u to vrijeme još uvijek nisu bili "Bošnjaci") bila dvolična i perfidna i u kojoj mjeri je vodila brigu isključivo o interesima muslimana, pod krinkom "očuvanja BiH" i "predstavljajući" pred svijetom tobože Bosnu i Hercegovinu u središnjem političkom tijelu "Predsjedništvu BiH" koje Srbi (kao treći konstitutivni narod), već tada nisu priznavali.

 S takvim su "saveznikom" Hrvati u BiH započeli obranu svojih sela i gradova. Muslimansko političko vodstvo nikad nije priznalo da je na ovu zemlju agresija započela krajem rujna 1991. godine razaranjem i okupacijom dijela njezina teritorija u općini Trebinje, nego je kasnije nametnulo tezu kako je rat u BiH započeo 1. travnja 1992. godine, napadom srpskih snaga iz Srbije (uglavnom paravojnih formacija) i domaćih srpskih ekstremista na Bijeljinu. S druge strane, Srbi tvrde kako je rat u BiH započeo incidentom pred Starom crkvom u Sarajevu (na Baščaršiji), kad je musliman Ramiz Delalić ubio Srbina u svadbenoj povorci koja se kretala s razvijenom srpskom zastavom ("starog svata", Nikolu Gardovića), a ranio srpskog svećenika Radenka Milkovića, 1. ožujka 1992. godine, što je iskorišteno kao povod za "samoorganiziranje" Srba u krajevima nastanjenim ovom manjinom, koja je već tada bila naoružana i spremna za rat.

 Ovdje je jasno kao dan, da je agresija na BiH započela upravo okupacijom dijela trebinjske općine i sela Ravnog, odnosno zajedničkim napadima Crnogoraca, Srba i pripadnika "JNA" na to područje, na što je sarajevska vrhuška na čelu s Alijom Izetbegovićem ostala nijema i gluha, ne smatrajući da je to njihov rat.

 Muslimanski vojno-politički vrh, prema Hrvatima u BiH i Republici Hrvatskoj tijekom rata (1992.- 1995.), odnosio se po potrebi - onako kako im je to prema trenutačnim interesima i ciljevima odgovaralo, ali nikad i nikako kao iskreni saveznici, onako kako je to po naravi stvari trebalo, unatoč činjenici da smo im od početka bili jedini saveznici u koje su se mogli pouzdati. Pa i u tim razdobljima suradnje s HVO i HV, imali su dva lica, dvostruki moral, jednu službenu (javnu) i drugu zaplotnjačku (tajnu) politiku i strategiju. Njihovi najviši dužnosnici (kako vojni i politički) u međusobnoj komunikaciju nas su zvali "ustašama" i izjednačavali nas s agresorom Srbima ("četnicima") i to je ostalo zabilježeno u brojnim dokumentima, na audio-vizualnim zapisima, u snimljenim telefonskim  razgovorima…

 Perfidija sarajevske kamarile koja je bila premrežena agentima KOS-a (od vojnog vrha preko SDA i sve do jeseni 1994. godine aktivno djelovala za u korist i za račun Beograda), vidljiva je na svakom koraku, samo treba pogledati istini u oči.

 Treba uzeti u obzir i činjenicu da su Alija Izetbegović i njegova klika šurovali sa srpskim agresorom sve do jeseni 1994. godine - o čemu jasno govori i akademik Muhamed Filipović.

Vidi: "Akademik Filipović - Ko je Alija Izetbegović (Bosanska deklaracija)"

također: "Krajišnik - Sve je prije dogovoreno sa Alijom (Bosanska deklaracija)";

 Usporedimo ovo što govori akademik Filipović s iskazima jednog od najbližih suradnika Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika (što god o njemu tko mislio) i stavimo to u korelaciju sa stvarnim događajima i društveno-političkim kretanjima u ratom zahvaćenoj BiH, stvari su mnogo jasnije, pogotovu promatramo li "lik i djelo" Alije Izetbegovića kojeg se danas u bošnjačko-muslimanskim krugovima uglavnom glorificira i smatra "ocem bošnjačke nacije".

 O planovima Alije Izetbegovića vezano za razmjenu teritorija sa Srbima (odnosno, podjelu BiH) koje je vodio sve do ljeta 1994. godine iza leđa Hrvatima ali i vlastitom narodu (s Radovanom Karadžićem i Slobodanom Miloševićem), piše i Sefer Halilović (za vrijeme rata u jednom razdoblju prvi čovjek "Armije BiH"), u svojoj knjizi Lukava strategija; naime, on tvrdi da je sukob između njega i Alije eskalirao nakon što je odbio podržati njegov prijedlog da se "zamijeni istočna Hercegovina za Sandžak" i tako "riješi pitanje zaokruživanja muslimanskog teritorija u BiH" - a što je on (Alija) praktično bio već dogovorio s Miloševićem i Karadžićem).

 Dana 21. srpnja 1992. godine, predsjednici dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su u Zagrebu "Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine".

 Do potpisivanja ovog sporazuma došlo je mjesec dana nakon što je Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje i opću mobilizaciju na svome teritoriju, imenujući kao agresore Srbiju, Crnu Goru, bivšu "JNA" i ekstremni dio bosanskih Srba. Dokument je omogućavao i vojno djelovanje hrvatskih snaga (dakle, oružanih snaga Republike Hrvatske) u pograničnim područjima - s kojih je Hrvatska trpjela stalne topničke udare i bombardiranja ratnim zrakoplovima "JNA". Njime su također oružane snage hrvatskog naroda u BiH (Hrvatsko vijeće obrane - HVO) priznate kao legalna sastavnica jedinstvenih oružanih snaga BiH. Izaslanstvo BiH predvođeno Alijom Izetbegovićem, zahvalilo je prigodom potpisivanja ovog sporazuma Republici Hrvatskoj na zbrinjavanju izbjeglica iz BiH (kojih je u prva dva mjeseca rata bilo već 270.000, pa je Hrvatska pored više od 560.000 svojih građana protjeranih s okupiranih područja, skrbila o najmanje 840.000 ratnih stradalnika kojima je osiguravala smještaj, hranu, liječničku njegu, školovanje djece itd.). Zar se tako ponaša zemlja - agresor?

 Dr. Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su 23. rujna iste (1992.) godine u New Yorku potpisali dodatak sporazumu od 21. srpnja, kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti protiv srpskog agresora. Nije to bio cjeloviti vojni sporazum (kakav su Republika Hrvatska i BiH potpisale 3 godine poslije kao temelj za oslobađajuće operacije združenih hrvatsko-muslimanskih snaga u oslobađanju okupiranih područja BiH), ali je omogućavao legalno i legitimno djelovanje Hrvatske vojske u pograničnim područjima u cilju neutraliziranja agresorskih napada (pogotovu topničkih i zračnih udara), na što je naša zemlja imala pravo i na temelju odredbi međunarodnog ratnog prava.

Vidi: TV Kalendar, 21. srpnja 2017.;

 Sve ovo, uključujući i tzv. Splitski sporazum između Republike Hrvatske i BiH, od 22. srpnja 1995. godine, mora se uzeti u obzir kad danas slušamo tlapnje islamističkih fanatika o "hrvatskoj paravojsci - HVO-u" ili "agresiji Republike Hrvatske na BiH", jer ovim je dokumentom, osim utvrđivanja dogovora o uspostavi Federacije, potvrđeno oživotvorenje prethodnih sporazuma, pa i onih koji se odnose na buduću vojnu suradnju koja je bila od velike važnosti za oslobađanje okupiranih područja (što su ih muslimani do tada bili prepustili srpskom agresoru).

Vidi: "22. srpnja 1995. - Potpisana Splitska deklaracija";

 Jedna dimenzija rata koju sarajevski propagandisti u cijelosti prešućuju, jest ona vezano za njihovu agresiju na hrvatske prostore - prije svega srednju Bosnu, u čemu su uz "Armiju BiH sudjelovali i mudžahedini iz islamskih zemalja - dijelom kao sastavnica Alijine vojske, dijelom kao skupine i odredi koji su djelovali samostalno u etničkom čišćenju i činjenju masovnih zločina nad Hrvatima i Srbima).

 U namjeri da se dočepaju nafte, streljiva i ratnog materijala u posjedu HVO-a, muslimanske su snage predvođene "Armijom BiH", 20. 10. 1992. godine organizirale mučko ubojstvo iz zasjede i hladnokrvno smaknuli zapovjednika HVO-a za Novi Travnik, Ivicu Stojaka, a teško ranili njegova bliskog suradnika, Zvonka Gašu (egzekuciju je izvršila skupina koju je tada vodio Semir Terzić, zapovjednik 1. bataljuna 7. muslimanske brigade), tako što je na punktu preko kojeg su prolazili dužnosnici HVO-a, otvorena vatra na njihovo vozilo - ubijeni su s leđa, podlo i kukavički). Time je izravno narušen savez između HVO-a i "Armije BiH" na ovom području, a slično se događalo i na drugim dijelovima fronte.

 Od proljeća 1993. godine, srpski agresor sustavno potiskuje muslimane iz istočnog dijela BiH i oni se tada planski prebacuju u srednju Bosnu, na hrvatska područja, pogotovu u Lašvansku dolinu (deseci tisuća žena, djece, staraca). Nekoliko mjeseci poslije, počinje otvorena agresija muslimanskih snaga i mudžahedina na te prostore s ciljem uništenja HVO-a, etničkog čišćenja Hrvata i izbijanja na Jadran kod Neuma.

1.U vrijeme kad je Republika Hrvatska izložena bjesomučnim napadima agresora i danonoćnim granatiranjima sela i gradova, na dan pada Vukovara u agresorske ruke (18. 11. 1991. godine), a nakon iskustva s okupacijom sela Ravno, utemeljena je Hrvatska zajednica Herceg Bosna, kao privremena administrativno-teritorijalna tvorba koja je trebala omogućiti ostvarivanje političkih, kulturnih, gospodarskih i sigurnosnih interesa Hrvata i djelotvorniju obranu od agresora. Od 28. kolovoza 1993. godine, ona je preimenovana u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu ali ostaje i dalje upravna jedinica u sastavu Republike Bosne i Hercegovine, koja će nestati nakon što se postigne dogovor tri naroda vezano za ustroj i funkcioniranje države Bosne i Hercegovine (kako je bilo sadržano i u njezinu Statutu);

2. Od 29. veljače do 1. ožujka 1992. godine, u BiH je održan referendum o neovisnosti ove republike (s pitanjem: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?"), na koji je izašlo 63,7% građana s pravom glasa (ukupno 2.073.568), a za samostalnu BiH glasovalo je 97% - uz napomenu da su Srbi bojkotirali glasovanje. Lako je izračunati, da bi tada bojkot Hrvata (kojih je po popisu iz 1991. u BiH bilo 17,3%), onemogućio uspjeh referenduma, ali oni su uz potporu matične zemlje (Republike Hrvatske), masovno izašli i glasovali za suverenu državu Bosnu i Hercegovinu.

3. Dana 8. travnja 1992. godine, hrvatski narod u BiH ustrojio je vlastitu oružanu silu: Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i vođen odlučnošću da obrani prostore na kojima stoljećima živi, pružao žilav otpor ne dopuštajući srpskom agresoru nikakve bitne pomake na crtama obrane. Hrvati su na ovo bili primorani, jer središnja vlast u Sarajevu nije funkcionirala.

4. Od jeseni 1992. godine započinju muslimanske provokacije i oružani incidenti (najprije u Novom Travniku, Busovači, Kiseljaku, Konjicu pa onda i u drugim mjestima). Nakon ubojstva zapovjednika HVO-a Novi Travnik, muslimani nastupaju sve agresivnije i nastoje se nametnuti kao vodeća oružana snaga, potiskujući HVO, iako je postojao sporazum o suradnji koji je podrazumijevao stavljanje snaga HVO pod zapovjedništvo "Armije BiH" tamo gdje su hrvatske snage u manjini - i obrnuto, snaga "Armije BiH" pod zapovjedništvo HVO-a na područjima na kojima su Hrvati u većini. Otvorena agresija muslimanskih snaga predvođenih "Armijom BiH" koja je ojačana koljačima iz arapskih zemalja - mudžahedinima, započinje 4. rujna 1993. godine, opsežnom operacijom "Neretva '93" čiji je cilj razbiti Hrvate i uništiti HVO, ovladati dolinom Neretve, okupirati hrvatska područja i osigurati što veći teritorij budućoj muslimanskoj državi, uz izlaz na Jadran. Događa se to nakon što je muslimansko stanovništvo potisnuto od srpskog agresora iz istočne Bosne i Bosanske Posavine i u pitanju je čista agresija i otimačina hrvatskih teritorija. Sve do 18. ožujka 1994. godine, oni pokušavaju ostvariti svoj plan i to u suradnji sa srpskim agresorom koji im na mnogim mjestima pruža topničku i logističku potporu (jer Srbima je muslimansko-hrvatski sukob odgovarao zbog slabljenja jedne i druge strane, budući da su pod kontrolom tada već imali više od 60% teritorija BiH - pa i prostore s kojih su pobjegli muslimani i njihova vojska). Masovni, krvavi zločini i divljačka zvjerstva što su ih počinili pripadnici "Armije BiH" i mudžahedini diljem hrvatskih prostora (pogotovu u srednjoj Bosni gdje su u operacijama etničkog čišćenja spalili i opljačkali čitava sela, ubili 1.600 muškaraca, žena, djece i staraca - Hrvata i odsjekli 400 hrvatskih glava, oskvrnuli i srušili brojne katoličke crkve), ostali su zapisani u knjigama Ivice Mlivončića, Zločin s pečatom i Esada Hećimovića (časnog muslimana, novinara iz Zenice), Garibi: mudžahedini u Bosni i Hercegovini 1992. - 1999.

Naslovnica knjige Esada Hećimovića koja otkriva istinu o zločinima

islamista nad Hrvatima u BiH tijekom agresije na hrvatska područja

(Adresa slike)

 Hrvati u BiH i Republika Hrvatska, nisu se imali na koga osloniti u obrani protiv srpskog agresora, osim na svoje susjede muslimane i njihov politički vrh. Nažalost, bio je to vjerolomni saveznik koji je s protokom vremena zauzeo teško razumljiv neprijateljski stav prema jedinom narodu koji mu je pomogao na putu borbe za opstojnost i održanje države koja se zove Bosna i Hercegovina.

 Zato, još jedno treba ponoviti nesporne činjenice:

• Da nije bilo Hrvata u BiH i Republike Hrvatske i njihova zalaganja u obrani od agresora, ne bi bilo države Bosne i Hercegovine.
• Hrvati u BiH i Republika Hrvatska i danas su potpora cjelovitoj BiH s tri konstitutivna i u svemu ravnopravna naroda.
• Nikakva propaganda - s koje god strane dolazila - ne može promijeniti istinu, niti povijest učiniti drugačijom nego je bila.
• BiH može opstati samo bude li u njoj pravde za sve narode i ako se poštuje pravo svake žrtve na pijetet, neovisno o njezinu etničkom podrijetlu, te ako sva tri naroda prihvate načelo objektivnog i nepristranog prikaza prošlosti, bez politikantskih i propagandnih floskula i manipulacija.

 Svaki drugi put vodi u raspad ove države, na čemu, nažalost, zdušno radi i službeno Sarajevo predvođeno svojom islamističkom vrhuškom.

 

Zlatko Pinter/PDN